Tradicionalna afrička arhitektura, naročito u subsaharskoj Africi, nije profitirala od renesanse i polako je gubila dopadljivost širom kontinenta. Unatoč visokom utjecaju predkolonijalnog doba, nije se uspjela razviti izvan grubih zemljanih zidova i slamnatih krova; iz tog razloga je ostala neatraktivna vlasnicima kuća koji su je često povezivalisa siromaštvom. Slijedom toga, zanemarivanje autohtone arhitekture rezultiralo je nedostatkom obučenih zanatlija. Sve ove činjenice su dodatno oslabile nade za oživljavanje ovog arhitektonskog stila.
Afrika nikad nije postavila zahtjev za homogenim autohtonim stilom arhitekture; radije, njihovi su arhitektonski stilovi jednako raznoliki kao i brojni utjecaji koji su ih inspirisali. Svaka tradicionalna plemenska država u predkolonijalnoj Africi imala je svoju jedinstvenu arhitektonsku morfologiju, ikonografiju i metodologiju gradnje, a svaka ponaosob jei oblikovala svoje socio-kulturne priče. U sjevernoj Nigeriji, npr., tradicionalna Hausova arhitektura (Tubali) uglavnom je inspirisana savremenom arhitekturom Sudano-Sahelija od drevne Songhai Imperije; dok su južne plemenske države, poput drevnih Oyoa, Benina ili Nri kraljevstava na jugu, oblikovali vlastiti kulturni utjecaj. Ovi dijelovi autohtone arhitekture isticali su individualnosti svake od plemenskih država i odražavali svoje društvene strukture, kulturno naslijeđe, vjerske i etničke vrijednosti i lokalne običaje.
Kolonijalizam je znatno ometao evoluciju tradicionalne afričke arhitekture, uglavnom zato što kolonijalni administratori nisu uspjeli priznati već postojeće arhitekture lokalnih zajednica koje su kolonizirane. Čak i kad su to učinili, često su pokušavali standardizirati autohtone stilove, ignorišući neobične razlike svake pod-etničke skupine u različitim plemenskim državama.
Era neovisnosti potaknula je rastući period za kolonijalnu arhitekturu, koja je postala aspirativna stavka za većinu novih bogataša na kontinentu. Kao rezultat toga, taj je stil bio beskonačno repliciran širom kontinenta. Danas je to kulturno zanemarivanje toliko sistematizirano da je većina škola arhitekture na kontinentu potpuno uklonila historiju vernakularne afričke arhitekture iz njihovog nastavnog plana, ili su ga jednostavno učinili prolaznim diskursom. Historija tradicionalne afričke arhitekture u većini zemalja, poput nekoliko drugih aspekata afričke historije, često je postala žrtvom državne sankcionirane cenzure na historijskim pripovijestima širom kontinenta.
Arhitektonsko obrazovanje na kontinentu ne opskrbljuje arhitekte u izobrazbi s poznavanjem historije afričke arhitekture, niti ih podučava pravim vještinama za širenje tog stila. Trenutno samo nekoliko škola za dizajn u Africi poučava vernakularnu arhitekturu kao samostalni kurs. Ipak, svaka škola dizajna na kontinentu uči studente historiji i teoriji klasičnih europskih arhitektonske stilova poput gotičkog, baroknog, pa čak i modernističkih stilova poput Bauhausa. Za ove škole naglasak je u potpunosti na zapadnoj arhitekturi i arhitektima. Studenti obimno proučavaju djela Waltera Gropiesha, Le Corbusiera i Frank Lloyd Wrighta. Niko ne spominje lokalne arhitekte, kao što je Demas Nwoko, pa čak i savremeni afrički dizajneri poput Francisa Kerea, koji trenutno gura granice tradicionalne afričke arhitekture kombinujući tradicionalne zanate, lokalne materijale i moderne tehnike dizajna kako bi stvorio savremeni afrički stil arhitekture.
Dok su neke države poput Malija, Sudana i Nigera napravile iskorak u očuvanju i širenju autohtone arhitekture, većina ostalih država, nema navedenu politiku zaštite i promicanja tradicionalne afričke arhitekture. Pristupačnost i jednostavnost gradnje ovog arhitektonskog stila bio bi najprikladniji za stanove s niskim dohotkom i komunalne zgrade poput škola, bolnica i tržišta u prigradskim zajednicama. Nažalost, arhitekti i dizajneri obično teško dobivaju građevinske dozvole za ove vrste objekata u Nigeriji, jer su jedinice za razvojnu kontrolu u odjelima za urbanističko planiranje uglavnom nesposobne za arbitražu zbog odobrenja građevinske dozvole za autohtonu arhitekturu, jer ih postojeći kodeksi ne pokrivaju. Sveučilišta bi trebala premostiti neprihvatljivu podjelu između dizajnerske prakse i obrazovanja za daljnji razvoj tradicionalnih metoda i materijala gradnje, kako bi ovaj ovaj arhitektonski stil posao prihvatljiviji estetski i funkcionalno. Recept za oživljavanje vernakularne afričke arhitekture mora započeti s obveznim uvođenjem tradicionalne arhitekture u školske kurikulume arhitekture – njezinu historiju, teoriju dizajna i metodologiju izgradnje. Tradicionalna afrička arhitektura nikada neće zadovoljiti svaki mali projekt i specifikaciju zbog svojih konstruktivnih, fizičkih i estetskih ograničenja. Ali nova djela savremenih afričkih arhitekata i dizajnera pokazala su veliki potencijal tradicionalne afričke arhitekture, u kombinaciji s modernim dizajnom, materijalima i tehnikama gradnje.
m-Kvadrat
