Škola kroz koju su prošli pioniri arhitekture poput Karla Paržika, Josipa Vancaša, Zlatka Ugljena i Amira Vuk-Zeca, ostavljajući neizbrisiv trag na urbanom razvoju Sarajeva.
Piše: Asmir Demir, prof
JU Srednja građevinsko-geodetska škola osnovana je Odlukom visokog carskog i kraljevskog Zajedničkog ministarstva u Beču, 12. augusta 1889. godine, kao prva škola u kojoj su se izučavala tehnička znanja i vještine građevinske i šumarske struke u Bosni i Hercegovini. Moramo napomenuti da je prije austrougarske okupacije, srednjoškolsko obrazovanje bilo slabo i skoro nikako razvijeno, što će okupacionoj upravi omogućiti da svoje planove provodi sa mnogo manje otpora nego što je bio slučaj sa osnovnim školama. Sve državne srednje škole izdržavale su se iz budžeta Monarhije, što je dodatno jačalo utjecaj na same škole.
Sarajevski list je obavijestio javnost o osnivanju škole i objavio oglas u kojem poziva zainteresirane učenike da upišu Tehničku školu: “Tehnička srednja škola u Sarajevu otvoriće se dne 1. oktobra o.g. a gjaci će se upisivati dana 28,29 i 30.o.m. od 9 do 12 sati pr.podne.”1
Škola je trajala tri godine, a svaka godina tri semestra. Po završetku školovanja polagao se završni ispit iz struke. Prva veća reorganizacija urađena je već 1900. godine kada je odlukom Zejedničkog ministarstva finansija A-U, školovanje podignuto sa tri na četiri godine, uvedene su dvomjesečne ferije i izmjena polaganja ispita. Nakon završenog četvrtog razreda polagao se komisijski ispit kao i u gimnazijama. Za upis u školu se tražila završena niža gimnazija, dok su oni sa završenom Trgovačkom školom morali polagati prijemni ispit.
Tokom svoje duge historije škola je mijenjala svoje “mjesto stanovanja”. Od osnivanja 1889-1891. Škola bila u privatnoj zgradi u blizini Saborne crkve, Šljivin sokak. U Jelićevoj ulici škola imala svoje prostorije od 1891-1908.godine. Nakon toga u zgradi Velike realke do 1912. godine, da bi konačno od 1912. do 1936. godine škola bila u zgradi u Čekaluši. Konačno, 20. septembra 1936. godine škola je uselila u svoje prostoije u Ulici Zmaja od Bosne 8.
Nastavnički kadar dolazio je sa područja Austrougarske Monarhije. Bilo je tu Čeha, Slovaka, Slovenaca, kao i sa područja Slavonije, Dalmacije i Vojvodine. Kasnije se u školu zapošljavaju domaći nastavnici, koji su svoje školovanje završili na fakultetima u Beču, Pragu, Pešti, Zagrebu. Zbog nedostatka nastavničkog kadra, konkursi za nove nastavnike, osim u Sarajevu, objavljivani su i u Zagrebu i Zadru na srpsko-hrvatskom jeziku, u Beču na njemačkom i u Pešti na mađarskom jeziku. Za prvog direktora škole imenovan je vladin savjetnik Luka Karaman, koji je tu funkciju obavljao od 1889-1908. godine. Nastavnički zbor činili su; direktor Luka Karaman, inž. Leopold Veletovski, Henrik Bubak, Emil Stribrni, Baltazar Baumgartl, Tomislav Bosutić, inž. Ferdinand Holl, inž. Ivan Kriše, inž. Franjo Kružić, inž. Metod Svoboda, Dr. Eduard Doležal, Arh. Karlo Hudec, Arh. Ladislav Lauda. Vjerovatno najistaknutiji nastavnici koji su radili u ovom periodu u školi su Arh. Karl Paržik i Arh. Josip Vancaš koji su svojim radom dali značajan pečat urbanom razvoju Sarajeva i Bosne i Hercegovine.
Završetkom Prvog svjetskog rata, Bosna i Hercegovina se našla u sastavu nove državne zajednice Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Kraljevine Jugoslavije. U ovom periodu između dva svjetska rata, mreža stručnog školstva sastojala se od srednjih stručnih škola, u kojima se školovao srednji tehnički kadar, nižih stručnih škola, u kojima se školuju kvalifikovani radnici, zanatskih škola, u kojima se izučavaju razni zanati. Posebnim pravilnikom utvrđeni su svi nastavni planovi i programi za sve srednje tehničke škole, kao i za sve zanatske.
Srednja tehnička škola zauzimala je vodeće mjesto u tehničkom obrazovanju u Kraljevini SHS/Jugoslaviji i kao najstarija škola ove vrste služila je kao primjer drugima. U prvim godinama nakon završetka Prvog svjetskog rata škola je radila samo sa jednim odsjekom, i to arhitektonsko-građevinskim. Od školske 1924/1925. sa radom je počeo i Geometarski odsjek. A ovaj odsjek su se primali učenici sa završenih šest razreda gimnazije, a školovanje je trajalo dvije godine. U ovom period i ženska djeca imaju pravo na upis ali je njihovo prijavljivanje i dalje bilo rijetkost. U školskoj 1940. godini od ukupno 304 učenika, bilo je svega 17 učenica, od toga 16 na Arhitektonsko-građevinskom odsjeku, a jedna na industrijsko-drvarskom odsjeku.
Useljenjem u novu zgradu u ulici Zmaja od Bosne, škola je je dobila najsavremenija nastavna sredstva i dovoljno prostora za sve oblike nastavnog procesa. Idejno rješenje izradio je arhitekta P.V. Todić, a izvedbene detalje arhitekta Aleks Turmišov. Veliki doprinos tome dale su brojne građevinske firme koje su školi poklanjali raznovrsnu opremu. Zakonom o srednjim tehničkim školama propisana je obavezna ferijalna praksa u trajanju od 4 sedmice. Pri upisu u novu školsku godinu, učenici su morali donijeti uvjerenje o završenoj ferijalnoj praksi, što dovoljno govori o njenom značaju.
U vremenu između dva svjetska rata škola je učestvovala na stručnim izložbama gdje je za svoj rad nagrađivana. Posebnu pažnju izazvalo je učešće škole na svjetskoj izložbi, održanoj 1928. godine u Parizu, gdje su tri profesora naše škole nagrađeni zlatnom kolajnom i diplomom. Za svo vrijeme rada škola je imala stručan inžinjerski kadar, koji je s uspjehom vodio stručnu nastavu, dok su za općeobrazovne predmete postavljani izuzetno kvalitetni nastavnici. U ovom periodu u školi je radilo oko 250 nastavnika, među kojima izdvajamo direktore Metoda Svobodu, Oskara Grofa, nastavnike Jahiela Fincija, Muhameda i Reufa Kadića, Đoku Mazalića, Romana Petrovića i brojne druge ugledne članove našeg društva. Jedan od najpoznatijih učenika iz ovog perioda rada škole je svakako Emerik Blum, tvorac privrednog čuda, Energoinvesta.
U narodnooslobodilačkoj borbi od 1941-1945. godine, 23 učenika Arhitektonsko – građevinskog odsjeka Srednje tehničke škole, dalo je svoj život, a dvojica među njima, Ahmed Fetahagić i Josip Jovanović proglašeni su narodnim herojima.
U prvoj godini nakon završetka Drugog svjetskog rata, obnovljen je rad Srednje tehničke škole. U ratom opustošenoj zemlji pitanje nedostatka građevinskih stručnjaka nametnulo se kao gorući problem. Kriteriji za upis su bili jako strogi, primani su samo najbolji učenici, koji su pokazali smisao za prostor, crtanje, matematiku, prirodne nauke. Radnja sedmica je trajala šest dana, neradna je samo nedelja. Direktor škole Vojislav Radović u izvještaju iz 1947. godine kaže: “Na kraju školske godine, II kongres narodne omladine nju je proglasio kao najbolju od svih srednjih i stručnih škola u Bosni I Hercegovini. Pa ipak, mi se time ne damo zavesti da mi nismo imali i prošle školske godine velikih nedostataka. Stalnim uočavanjem, kritikovanjem i popravljanjem tih nedostataka mi smo dužni da našu školu izdižemo na viši stepen.”
Pri kraju 1945. godine, uslijed velikih potreba za građevinskom strukom, osniva se Srednja građevinska škola sa internatom, u kojoj je školovanje trajalo dvije godine. Nju je završila jedna generacija učenika i prestala je da postoji. Iste godine 1947. osnovana je Srednja geodetska škola.
Konačno, uredbom Vlade Narodne Republike Bosne i Hercegovine od 18. augusta 1948. godine, izdvajanjem iz Srednje tehničke škole, osnovana je samostalna Građevinska srednja tehnička škola, koja je svečano otvorena 14. septembra 1948. godine. Svoj rad je nastavila u objektu Srednje tehničke škole. Škola se sastojala od tri odsjeka: arhitektonskog, građevinskog i odsjeka puteva i željeznica.
Školske 1958/59. godine, otvorena je i nova zgrada škole na Bulevaru Borisa Kidrića 5, danas Ulica Franca Lehara. Zgrada sagrađena uz svesrdnu podršku građevinskih firmi iz Sarajeva, koji su pomogli i pri izgradnji Doma za smještaj učenika „Gavrilo Princip“ u Kovačićima. U novoj je zgradi smješten Centar za uzdizanje građevinskih kadrova, gdje se odvija školovanje za kvalifikovane građevinske radnike, zidare, tesare, armirače. Učenike na školovanje šalju velike građevinske firme: Vranica, GP, Konstruktor, GP Put, Hidrogradnja, koje ujedno i stipendiraju polaznike.
Građevinski školski centar sa radom je započeo školske 1962/196. godine i sastojao se od dvije radne jedinice: Građevinska tehnička škola, koja je u svom sastavu imala arhitektonski i građevinski odsjek, Škole za kvalifikovana građevinske radnike (tesare i zidare) koja je u svom sastavu imala i Školu za građevinske poslovođe. U sastavu centra je bilo i odjeljenje za obrazovanje odraslih koje je nastavu izvodilo u poslijepodnevnim satima po posebnim planovima i programima. Građevinska tehnička škola nastavu je izvodila u zapadnom krilu zgrade Tehničke škole, dok se škola za kvalifikovane građevinske radnike nalazila u novoj zgradi na Bulevaru Borisa Kidrića 5 (danas Franca Lehara). Nastava se izvodi u dvije smjene, a broj učenika je svake godine sve veći. Kvaliteta nastavnog procesa je i dalje na zavidnom nivou o čemu svjedoće i brojna priznanja koja su dobili učenici i škola u ovom periodu.
Integracijom Građevinskog školskog centra i Geodetske tehničke škole, nastaje Građevinsko-geodetski školski centar, koji sa radom počinje 1972/73. godine. Generalni direktor Centra bio je dipl. inž. Tihomir Karačić, a direktori škola koje djeluju u okviru Centra su bili: dipl. inž. geodezije Šerif Krnić, za Geodetsku tehničku školu, Milan Banjac, profesor matematike, za Građevinsku tehničku školu, i Enes Prohić, profesor historije, za Građevinsku školu sa praktičnom obukom. Geodetska tehnička škola seli iz istočnog na treći sprat zapadnog krila zgrade Tehničke škole. Centar se dodatno proširuje 1974/75. godine i raspolaže sa 26 učionica, 9 radionica i drugim korisnim prostorima, koji dodatno poboljšavaju kvalitet nastavnog procesa i odgojno – obrazovnog rada u cjelini.
U sastavu Centra djeluju od 1978/79. godine tri škole – osnovne organizacije udruženog rada (OOUR-i): Građevinska tehnička škola, Geodetska tehnička škola i Građevinska škola sa praktičnom obukom. Nakon smrti dugogodišnjeg profesora i direktora škole, dipl.inž. Šerifa Krnića, za novog direktora Geodetske tehničke škole 1980. godine, imenovan je Asim Hadžialić, diplomirani inžinjer geodezije. Asim Hadžialić, dugogodišnji direktor Geodetske tehničke škole, dao je veliki doprinos daljem unapređenju odgojno – obrazovnog procesa, a svakako u njegovu najveću zaslugu ubrajamo stvaranje Učeničke zadruge, koja je djelovala pri Geodetskoj tehničkoj školi.
Posljednja reorganizacija škole u ovom periodu, izvršena je 1988/89. godine. Novi zvanični naziv je Građevinsko – geodetski obrazovni centar u Sarajevu, a sastoji se od tri radne jedinice:
– Arhitektonsko – građevinska tehnička škola (smjerovi IV stepena; arhitektonski i građevinski, zanimanja III stepena; moler – farbar, kamenorezac)
– Građevinsko – hidrotehnička škola (građevinski tehničar hidrotehnike i hidrologije, IV stepen, zanimanja III stepena; zidar fasader – izolater, tesar – parketar – podopolagač, armirač – betonirac)
– Geodetska tehnička škola (geodetski tehničar – geometar, stručno zvanje IV stepena).
I u ovom periodu našu školu su pohađali brojni ugledni članovi našeg društva. Izdvojićemo samo neke: Zlatko Ugljen dobitnik “Aga Khan” nagrade, Danis Tanović, filmski režiser, dobitnik najprestižnije filmske nagrade „Oskar“, Ahmed Imamović, filmski režiser, arhitekti Boro Spasojević, Mladen Gvozden, Sead Gološ, Amir Vuk – Zec, Dr. Asim Bilajbegović, Tarik Kupusović, bivši gradonačelnik grada Sarajeva, i mnogi drugi.
Početkom rata 1992. godine, škola se veoma brzo konsolidirala i počela sa radom. Jedan od najzaslužnijih za nastavak rada u izuzetno teškim uslovima bio je dugogodišnji direktor škole, profesor historije, Enes Prohić. On je zajedno sa svojim saradnicima uspio organizirati odgojno – obrazovni rad. U toku rata, škola je radila na više punktova (lokacija). Mala zgrada u Ulici Franca Lehara 5, bila je sjedište administracije, ali se u njoj nije izvodila nastava zbog stalnih ratnih dejstava. Općeobrazovna nastava se izvodila zajednički za sve srednjoškolce prema mjestu stanovanja, bez obzira na obrazovni profil koji su pohađali. Razlog je bio taj da su učenici što bliže svojim kućama u slučaju granatiranja. Skoro svaka mjesna zajednica u Sarajevu imala je svoj punkt na kojem se izvodila nastava. Na ovim punktovima radili su profesori koji su imali prebivalište u toj općini. Stručno – teoretska nastava se izvodila na slijedećim punktovima: Srednja škola Branko Lazić (danas, Mješovita srednja poljoprivredno -prehrambena i veterinarska škola) na Drveniji, u podrumskim prostorijama Šahovskog kluba „Željezničar“, u Ulici Envera Šehovića na Dolac Malti, u podrumskim prostorijama u Ulici omladinskih radnih brigada na Dobrinji, u prostorijama zgrade na Trgu nezavisnosti na Ali-pašinom Polju, u Osnovnoj školi „Aleksa Šantić“ u Hrasnici. Uslovi za rad su bili nikakvi, nije bilo struje, vode, grijanja, papira, pribora za rad. Ali, i u takvim uslovima škola je nastavila svoj rad sa još većim entuzijazmom.
Zvanični naziv škole od školske 1994/95. godine, je JU Mješovita srednja građevinsko-geodetska škola. U školi djeluju tri obrazovna profila četvrtog stepena; arhitektonski, građevinski i geodetski, kao i zanimanja trećeg stepena; zidar – fasader – izolater, moler – farbar, keramičar – teracer – podopolagač, kamenorezac, armirač- betonirac.
Pri povratku sa redovne nastave kod željezničke stanice, 12. aprila 1995. godine, ranjena su četiri učenika IV razreda naše škole; Alen Brković, Miljan Ledvig, Nihad Meheljić i Feđa Tufegđić.
Tokom ratnih dejstava poginula su tri uposlenika škole: Tanacković Vlatko, poginuo prilikom granatiranja reda za hljeb 27.05.1992. u Ulici Ferhadija; Dušan Stojaković, poginuo kao pripadnik Armije BiH u borbama na brdu Žuč 1993. godine, Rasema Ombaša, poginula prilikom granatiranja 22.07.1992. u naselju Buća Potok. Profesor Milan Banjac, ranjen je u Ulici Ferhadija čekajući hljeb 27.05.1992. godine.
Nakon završetka ratnih dejstava, škola kreće u novo poglavlje u svojoj historiji. Puni naziv škole je i dalje, Javna Ustanova Mješovita srednja građevinsko – geodetska škola. Direktor škole od 1992. do 2001. godine, bio je profesor Enes Prohić. Direktor Enes Prohić, može se slobodno reći, skoro cijeli svoj život vezan je za školu. Prvo kao učenik, zatim od 1958. godine kao vaspitač, poslije toga profesor, direktor OOUR-a, direktor Centra i na kraju direktor Mješovite srednje građevinsko-geodetske škole. Period poslije rata biti će obilježen pokušajem obnove školskih zgrada koje su bile znatno oštećene ratnim dejstvima. U periodu od augusta 1999. do jula 2001. godine, uz finansijsku pomoć fondova Europske unije, izvršena je rekonstrukcija škole. Enesa Prohića, zbog odlaska u zasluženu mirovinu, će na mjestu direktora škole 2001. godine, zamjeniti dipl.inž.arh Jasminko Huseinčehajić, dugogodišnji nastavnik i bivši učenik škole. U sklopu obilježavanja 120 godina rada škole, objavljena je Monografija 120 godina rada Srednje građevinsko-geodetske škole u Sarajevu, čiji je autor Asmir Demir. Od te 2009. godine, novi naziv škole je Javna ustanova Srednja građevinsko – geodetska škola, u kojoj se učenici obrazuju za zanimanja IV stepena; arhitektonski tehničar, građevinski tehničar i geodetski tehničar-geometar, te zanimanja III stepena; zidar-fasader-izolater, Tesar-krovopokrivač, keramičar-podopolagač i moler-farbar. Od 2013. do 2020. godine, na mjestu direktora škole bio je Hajrudin Ramović, dugogodišnji uposlenik, prvo kao profesor, kasnije pomoćnik direktora. I u ovo vrijeme škola bilježi jako dobre rezultate na svim poljima svog djelovanja. Povodom obilježavanja 130 godina rada, u školi je otvoren Muzej, gdje smo na jednom mjestu uspjeli postaviti jako vrijedne i zanimljive eksponate koji na najbolji način gogore o bogatoj historiji škole.
Učenici škole i u ovom periodu nastavili su donositi vrijedne nagrade sa raznih takmičenja. Učestvovali smo na svim Festivalim rada tehničkih i stručnih škola Bosne i Hercegovine, gdje svake godine osvajamo jako puno značajnijih priznanja. Učestvovali smo, kao gosti i na 31. Republičkom takmičenju građevinskih i geodetskih škola Republike Srbije u Novom Pazaru, aprila 2023. godine. Uspostavili smo saradnju i sa školama u region: Geodetska tehnička škola Beograd Srbija, Zdravko Cvetkovski Skoplje Sjeverna Makedonija, Karl Gega, Tirana Albanija.
Generacije učenika i uposlenika škole bili su u pravom smislu riječi nosioci industrijskog razvoja naše domovine. Njihov doprinos bio je posebno velik u najtežim razdobljima naše zemlje, za vrijeme i nakon prvog svjetskog rata, raspada Austrougarske monarhije i formiranja Kraljevine Srba, Hrvata, Slovenaca, za vrijeme i nakon drugog svjetskog rata, formiranja socijalističke Jugoslavije, te posljednjeg rata i agresije na našu zemlju 1992.-1995. godine. Možemo s punim pravom kazati da ne postoji nijedan značajniji građevinski objekat u Sarajevu i cijeloj Bosni i Hercegovini, u kojem nisu sudjelovali bivši učenici naše škole, majstori, tehničari, inženjeri.
Literatura:
Demir Asmir; Monografija 120 godina rada Srednje građevinsko-geodetske škole u Sarajevu (1889-2009.), Sarajevo 2009. godine..
Asmir Demir
