Voda i prodor vode prirodni su neprijatelji betona jer uzrokuju oštećenja i propadanje, ljuskanje, koroziju armature, ekspanziju agregata, plijesan i sl.

Hiljadama se godina beton koristi kao krut i čvrst materijal za građenje, još od drevnih perioda, a neke od građevina još uvijek stoje. Ipak, i dan danas ima neprijatelja kojem ne može pobjeći – voda. S obzirom na porast vlažnosti i kišnih oluja u mnogim regijama zemlje tokom ljetnih mjeseci, infiltracija vode može dovesti do problema kao što su korozija armature ispod nivoa, površinski kamenac, širenje agregata, rast plijesni i još mnogo toga.

Kako se beton stvrdnjava, višak vode iz mješavine isparava i stvara umrežene tunele i pore – tako formirajući „gustu spužvu“ koja omogućava prolazak vode kroz površinu, tako praveći štetu.

Kristalna hidroizolacija, silan i siloksan vodootporne su tri inovativne reaktivne tehnologije koje izvođači mogu koristiti u borbi protiv oštećenja uzrokovanih vodom i osiguravanja optimalne zaštite betona.

Kristalna hidroizolacija

Kako se beton stvrdnjava, reakcija između vode i cementa stvara hemijske nusproizvode, koji se nalaze u tunelima i porama betona. Kada se nanose kristalni hidroizolacioni materijali, nusproizvodi hidratacije cementa i kristalne hemikalije proizvode hemijsku reakciju sa veoma gustim, netopivim kristalnim formacijama. Ova kristalna formacija će se pojaviti samo tamo gdje je prisutna vlaga, formirajući se u porama, kapilarnim kanalima i pukotinama od skupljanja betona – istim putevima koji su podložni prodiranju vode. Hemijska difuzija može prenijeti ove kristalne materijale duboko u beton, začepiti praznine u betonu i postati sastavni, stalni dio strukture.

Dobiveni iz silikonskih molekula, silan i siloksan stvaraju zaštitni omotač koji može produžiti trajanje supstrata čak i u oštrim uslovima. I jedan i drugi su UV stabilni, smanjuju oštećenja od smrzavanja i odmrzavanja, veoma su otporni na oštećenja, ali ujedno omogućavaju supstratu da ‘diše’.

Silanski i siloksanski omotači prave male ili nikakve promjene u izgledu površine na koju se nanose. Nema sjaja, promjene boje ili skrivanja podloge ispod. Ovo je važno kada je zaštita od vode potrebna za arhitektonske završne obrade gdje bi hidroizolacijski premaz sakrio dekorativne karakteristike. Iako su oba odlična za zaštitu od vode, svaki ima svoje različitosti što se tiče performansa.

Hidroizolacija na bazi silana

Korozija i ljuskanje zbog izlaganja soli i hemijama primarni su uzrok propadanja betona. Premazi na bazi silana pružaju veoma efikasno rješenje za sprječavanje propadanja od vode i soli. Silani penetriraju duboko zbog ekstremno malih molekula i mogućnost da se hemijski povežu sa silicijem, da bi formirali trajnu vezu s vodootpornom molekulom. To stvara duboki hidrofobni sloj koji sprječava vodu i kontaminante u vodi da uđu u supstrat i uzrokuju prerano propadanje, ujedno dajući površini sasvim nevidljiv završni premaz. Da bi se ova hemijska reakcija odvijala, supstrat mora biti alkalan (visok pH) i sadržavati kalcij hidroksid. S obzirom da silani ne mijenjaju otpornost od klizanja betona, odlični su za površine poput trotoara, mostova i cesti. Silani nisu efikasni kod zaštite drugih materijala poput prirodnog kamena, gline, cigle ili drveta

Hidroizolacija na bazi siloksana

Imaju nešto veću molekularnu strukturu i efikasni su na supstratima srednje poroznosti, poput teških, glatkih betonskih blokova. Iako su usko povezani, hemijski sastavi na bazi siloksana ne omogućavaju brže isparavanje. Sadržaj čvrstih materija i cijena premaza na bazi siloksana obično su niži od silana.

Za razliku od silana, siloksani nisu ovisni o pH vrijednosti supstrata da bi reagovali. Mogu reagovati s vlagom u zraku, kao i s drugom vlagom u supstratu, da bi formirali hidrofobnu smolu. Iz ovog su razloga idealni za tretiranje ne-cementnih građevinskih materijala poput kamena, cigle i gipsanog maltera.