Materijalizacija, boja, rasvjeta, dispozicija trebaju biti prilagođene potrebama na način da klijent aktivno učestvuje sa svojim željama, koje arhitekta treba imati sposobnost prilagoditi stvarnom prostoru, što uvijek nije lako

 Intervju: Aida Botonjić Karahusić, dizajner arhitekture

 Aida Botonjić Karahusić rođena u Doboju 1990. godine, živi i radi u Sarajevu. Udana, majka sina Davuda. Za vrijeme osnovnog i srednjeg obrazovanja učesnik 20ak takmičenja iz polja matematike na lokalnom I državnom nivou, učenik generacije osnovne i ponos generacije srednje škole. Upisuje Arhitektonski fakultet UNSA kao 4to rangirani kandidat i isti završava u roku, sa visokim prosjekom i ocjenom magistarskog završnog rada 10 (deset). Nakon toga radi kao saradnik u nastavi, a zatim asistent I viši asistent na matičnom fakultetu. U međuvremenu osvaja nekoliko nagrada na konkursima, te radi na izradi mnogih naučnih I projekata u arhitektonskoj praksi, u svojoj 8godišnjoj karijeri. Poznanici smatraju da je pozitivna osoba I uvijek nastoji izvući najbolje iz sebe I drugih.

Aida Botonjić Karahusić, viši asistent na Arhitektonskom fakultetu UNSA i student doktorskog studija na istom fakultetu. Upisala je studij arhitekture 2009. godine i uspješno isti završila 2014. godine. Nakon toga zaposlila se na Arhitektonskom fakultetu UNSA. Kao student radila je prakse u BH biroima, te ferijalne radionice i prakse u Girokastra (Albanija), Lisabon (Portugal), te Lodz (Poljska). Po završetku studija započinje rad na fakultetu, te paralelno radi i u praksi, uglavnom na poslovima uređenja enterijera, ali i poslovima izvođenja objekata i nadzora.

Dizajner ste arhitekture, recite nam više o tome?

Kada je riječ o dizajnu prostora ono što je primarno kod projektovanje jeste da se korisnik osjeća ugodno u prostoru. Svaka individual ima svoj aspect komfora, stoga prostor mora biti prilagođen korisniku, a ne trendovima. Materijalizacija, boja, rasvjeta, dispozicija trebaju biti prilagođene potrebama na način da klijent aktivno učestvuje sa svojim željama, koje arhitekta treba imati sposobnost prilagoditi stvarnom prostoru, što uvijek nije lako.

Kada i kako ste se odlučili da to bude vaš poziv?

Još kao mala jako sam lijepo crtala, te je jedan akademski slikar nosio svojim studentima moje crteže i pokazivao ih kako bi im objasnio percepciju jednog djeteta. To me je inspirisalo da zavolim crtanje i oduvijek sam znala da se želim baviti nekim kreativnim pozivom, te sam u konačnici odabrala da to bude arhitektura.

Šta najviše volite raditi, koje vrste projekata?

Svaki projekat je novi izazov i smatram da nema nešto u čemu uživam više, a u čemu manje. Neki su isključivo tehničke prirode, gdje mogu da istražujem tehničke mogućnosti koje svakodnevno napreduju u arhitekturi I građevinarstvu, a drugi su kreativnog karaktera gdje mogu da se prepustim mašti na volju.

Šta je to što vas inspiriše?

Kada dođem u neki prostor bio on otvoreni ili zatvoreni uvijek inspiraciju potražim u zatečenom stanju, lokaciji, odakle crpim najviše ulaznih podataka. Inspiraciju nije teško pronaći, nekada je to jedan stari zid, nekada susjedni objekti, a nekada predmet koji je ostao od prethodnog vlasnika i kasnije on ima svoju svrhu u novom prostoru. Smatram da inspiracija treba biti povezana sa lokacijskim kontekstom. Mislim da današnja arhitektura u BH previše se oslanja na arhitekturu iz svijeta, koja kontekstualno ne pripada našim prostorima. Pri tome više mislim na enterijerske prostore kojima su inspiracija različite online platforme, koje naizgled izgledaju predivno, ali unutar konteksta u kome mi živimo i radimo često su nerealni. Klijenti, ali i arhitekti trebaju biti svjesni realnosti budžeta i okruženja, te raditi unutar istog najbolja rješenja. Žao mi je što mladi arhitekti u BH ne referišu se na pozitivne prakse iz prošlosti, nego svako vrijeme donese nove prostorne i dizajnerske paterne, zbog čega imamo šaroliku sliku arhitekture danas.

Ko su vaši uzori u arhitekturi?

Moj najveći arhitektonski uzor je Ludwig Mies van der Rohe, čija jednostavnost dizajna i čistoća prostora inspirišu na način da odmaraju oko i duh. Današnja arhitektura bila ona unutrašnjost ili vanjština naizgled umara posmatrača. Veliki je splet boja i oblika, bez mjere, koji se čine kao sami sebi svrsishodni u odnos kontekst. Mies je u svojim djelima promirio prirodu i kuću, te je kroz jednostavnost i materijale uveo prirodu u kuću, a kuću kroz transparentnost ovojnica izveo na ulicu, što je ogroman doprinos i inspiracija za kasniji razvoj arhitekture.

Šta je to što svaki dizajner arhitekture treba imati da bi bio profesionalan?

Svaki arhitekta, po meni bi trebao imati smirenost i otvorenost u komunikaciji. Jako je teško komunicirati sa investitorima jer oni za svoj novac žele najbolje, a često to najbolje nije do arhitekte i onoga što je osmišljeno nego do načina izvedbe. Mislim da arhitekta mora dobro poznavati proces izvedbe kako bi mogao ostati na visini zadatka u toku cijelog procesa.

Koji su vaši dalji planovi za budućnost?

Za sada je ovo moja budućnost, rad sa studentima, rad u nauci na izradi doktorske disertacije I rad u praksi. Te tri stvari, izuzev mog porodičnog života, me čine okupiranom I sretnom I zaista ne bih ništa promijenila, ali vidjeti ćemo šta život nosi. Važno je biti zadovoljan sa onim šta nam je ponuđeno i iz istoga izvući maksimum.

Imate li neku poruku za kolege početnike?

Mladim kolegama bih preporučila da budu hrabri u svojim odlukama. Njihova karijera na početku vjerojatno neće biti izuzetno lagana, ali to ne treba da ih obeshrabri. Neka rade projekte koji ih inspirišu, neka ne rade ono što ih čini nesretnim. Mislim da je bolje raditi jedan kvalitetan projekat nego nekoliko drugih koji će izazivati nezadovoljstvo prema poslu, jer nezadovoljstvo se brzo nakupi, a pozitivna energija sporo dolazi. Kako bismo obrnuli taj ciklus, moramo više raditi ono što volimo i želimo, jer samo tako će stvari same po sebi, lagano, ići naprijed.