Aleksandar Lilić rođen je u Kruševcu 1967 godine, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Arhitektonski fakultet u Beogradu je završio 1992 godine i od tad se intenzivno bavi projektovanjem, urbanističkim i prostornim planiranjem. Profesionalnu karijeru je počeo još u toku studija u arhitektonskom birou “Novi Beograd”, da bi je nakon studija nastavio u biroima “Beograd project” i “Srbija project biro”, renomiranog beogradskog arhitekte Đorđa Bobića. Životne (ne)prilike ga 1999-e godine dovode do Banjaluke, gdje sa suprugom i kolegicom Spomenkom Lilić osniva Biro za projektovanje i inženjering “GRAD project”, na čijem čelu se i danas nalazi. Pored toga, osnivač je firme “Serbia project biro” u Beogradu, kao i firme “Grad project biro” u Sloveniji. Uža specijalnost mu je urbanistički i investicioni konsalting u građevinarstvu kojim se intenzivno bavi već više od 10 godina. Bio je i u ulozi investitora ili suinvestitora na četiri stambeno-poslovna objekta u Banjaluci i Beogradu.

Otkud ljubav prema arhitekturi?

Odgovor na ovo pitanje sigurno leži negdje duboko u podsvijesti, karakteru ili nečemu trećem što nije vidljivo golim okom. Ono što mi je, nakon godina bavljenja ovim pozivom jasno i dokučivo je ljubav prema gradu, prema prostoru u kome žive ljudi sa svim svojim vrlinama, manama, potrebama, htjenjima, promjenama kroz koje, svjesno ili nesvjesno, prolaze i želja da taj prostor učinim ljepšim i boljim. Dinamika kojom se odvijaju promjene u društvu, a samim tim i u prostoru u kome ljudi žive, rade i borave, kao i dinamika kojom se odvijaju promjene u tehnologiji, kulturi i umjetnosti, odgovaraju mom nemirnom karakteru, zbog čega mi je svaki novi projekat iznova uzbudljiv i izazovan i budi u meni onu dječačku potrebu za stvaranjem, za slaganjem novih kockica. Arhitektonska dijela, ma koliko se na prvi pogled činila statičnim, predstavljaju zapravo samo jedan trenutni zapis ili trag autora na jednom veoma dinamičnom misaonom putu kroz ljudske i društvene promjene, a svaki naredni projekat ponovno preispitivanje odnosa i relacija između čovjeka i sredine kojoj pripada. Zato je arhitektura za mene ne samo poziv kojim se bavim, već i život koji živim.

Kako Vaš ured vidite u budućnosti?

Već nekoliko godina unazad, trudim se da razvijem neku regionalnu priču, sa “ekpoziturama” u Srbiji i Sloveniji. Smatram da je okvir lokalnog djelovanja preuzak za kvalitetnu i dobru arhitekturu kojoj težim, tako da se nadam da ću uspjeti da realizujem taj svoj plan. Hronični nedostatak vremena koji sam ranije naveo, ali i iznenađujuće mali broj mladih ljudi i saradnika koji su spremni da preuzmu odgovornost za posao koji rade me u tome dosta koče, ali od te vizije i plana neću odustati tako lako.

Da li imate neku poruku za naše čitaoce?

Nadam se da vaši čitaoci nisu samo iz kruga naše struke, jer za njih nemam neku posebnu poruku, osim one da misle o moralu. Za čitaoce koji nisu iz struke imam poruku da počnu da primjećuju objekte koji se grade oko njih i da nemaju stav da ih se to ne tiče… Poručujem im da glasnije iskazuju svoja mišljenja, da time daju do znanja da im je stalo do toga kako će im gradovi izgledati i gdje će im djeca živjeti. Da svojim glasom čuvaju javne prostore od devastacije, da pokažu da su svjesni sebe i svojih potreba i da žele ljepšu i zdraviju sredinu za život. Na taj način će dati i nama jasan signal, ali i dobar alat kojim možemo ponovo izgraditi poljuljani kredibilitet, na opšte dobro svih nas.