Alen Žunić, docent na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, usavršavao se na prestižnim svjetskim sveučilištima, pa je tako 2015. završio postdiplomski studij teorije i filozofije arhitekture na Harvard University GSD, 2016. je doktorirao na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, a ondje je ubrzo izabran i za najmlađeg docenta. Tokom 2017./18. na postdoktorskom je usavršavanju na ETH_gta Zürich, gdje provodi istraživanja o modernom i suvremenom urbanizmu i teorijama grada 20. i 21. stoljeća. Tokom 2019. bio je gostujući istraživač na Columbia University NY – Academy for Advanced Studies.

Afirmirao se istraživačkim, teorijskim i kritičkim djelovanjem u domeni modernog i savremenog urbanizma i arhitekture, objavivši preko 370 naučnih, stručnih i popularizacijskih radova. Objavio je 8 autorskih/koautorskih i 7 uredničkih knjiga. Selektirane radove i projekte izlagao je na Zagrebačkom salonu i više puta na Godišnjoj izložbi realizacija UHA-e, Salonu arhitekture u Novom Sadu i Beogradu i dr. Za naučno i teorijsko-publicističko djelovanje dobio je dvije međunarodne Nagrade ‘Ranko Radović’, godišnju Nagradu ‘Radovan Ivančević’ (Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske), Nagradu Grada Zagreba, Nagradu ‘Vera Johanides’ za najboljeg mladog znanstvenika u RH (Hrvatska akademija tehničkih znanosti), Priznanje Salona arhitekture u Novom Sadu, a nominiran je i za godišnju Državnu nagradu za znanost RH.

Osim naučno-teorijskog i edukativnog djelovanja na fakultetu Alen Žunić je i aktivni projektant – stručnjak je za urbane preobrazbe, razvoj modela planiranja gradova i projektiranje dijelova urbanih sredina, te za pojedinačne arhitektonske objekte osobite složenosti, koji imaju ambiciju izaći iz ustaljenih okvira i postaviti inovativne smjerove za budućnost. Arhitektonski ured ALBATROSS osnovao je 2020., gdje okuplja mlade, talentirane arhitekte na projektima za domaće i inozemne gradove – od osmišljavanja trgova, parkova, dijelova gradova, investicijskih zona, poslovnih HUB-ova, do transformacija nekadašnjih industrijskih i vojnih zona. Projekti su mu nagrađeni na nizu konkursa.

Zbog čega ste odlučili postati arhitekta i kako danas vidite svoj posao?

Odluka se dogodila sasvim slučajno, kao vjerojatno sve najbolje stvari u životu. Pred kraj srednje škole sam po prvi put čuo da postoji studij arhitekture i dogodila se ljubav na prvi pogled. Krenuo sam na pripreme i na vrijeme naučio crtati, budući da pripreme za studij arhitekture traju godinu dana zbog izuzetno zahtjevnog prijemnog ispita. Nakon toga se pokazalo da sam našao poziv koji je točno ono za što sam najviše predisponiran jer ne znam kako bih se snašao kao medicinar ili elektrotehničar (što su mi bile ranije želje). Arhitekturu danas smatram svojevrsnim ‘hobijem’ u kojem uživam, ali i na kojem provodim svaki slobodan trenutak, tako da ju unatoč brojnim satima rada ne percipiram kao ‘posao’.

Koji su vam najveći izazovi s kojima se susrećete u poslu?

Glavni je izazov kako u svakome projektu pronaći nešto novo što izlazi izvan box-a ustaljenih znanja i očekivanih rješenja za tip zadatka koji radimo, ili kako je zapisano u manifestu mojeg ureda – da pokušam naći rješenja i prijedloge za koje ni klijent ili investitor nije znao da ih treba, ili da su uopće mogući. Cilj mi je zapravo kroz projektiranjena inovativan način propitivati ustaljene dogme, inertne percepcije u struci i testirati, koliko je moguće, njihove krajnosti i limite. U radu koristim jasno definiranu metodologiju koja mi pomaže pri svim izazovima na projektima, a takav, gotovo znanstveni pristup, omogućava da kod razvoja rješenja za svaki zadatak dođem do specifičnog prijedloga za pojedini grad, naselje ili zgradu – do unikatnog identiteta projekta za svakog investitora. Uz to, smatram i da je veliki izazov kako objasniti važnost integriranog projektiranja, koje briše granice između urbanizma i pojedinačne arhitekture, i to uvijek s pogledom dovoljno u budućnost, da inicijalni zadatak nije fokusiran samo na kratkoročne ciljeve već da se pokuša ambiciozno i hrabro projektirati unaprijed, pomalo vizionarski. Osim kroz vlastite projekte, odgovore na spomenute izazove pokušavam afirmirati i kao nastavnik, kroz predavanja i studio vježbe na fakultetu.

Ko su vam uzori u arhitekturi?

Najviše sam učio istražujući Rema Koolhaasa, vjerojatno najpoznatijeg arhitekta današnjice i profesora na Harvardu. U jednom intervjuu ga je Bjarke Ingels čak nazvao ‘Le Corbusierom današnjice’. Fascinantno mi je kako je on prvo bio novinar do 24. godine da bi tek onda upisao arhitekturu, dakle nije o njoj ‘sanjao cijeli život’, nego se ona slučajno dogodila kasnije. Osim toga, prvo se proslavio pišući knjige poput Delirious New York i nešto kasnije objavljenom ‘Biblijom arhitekture’ SMLXL, u 30. godini je otvorio ured, a tek je u 40. godinama ostvario svoju prvu realizaciju. Svojevrstan mi je uzor, jer je kroz cijelu karijeru bio jednako uspješan i u praksi i u teorijskom bavljenju arhitekturom, a takvom spoju dviju sfera naše struke upravo i ja težim.