Arhitekti Alen Žunić i Petra Vlahek osmislili su sjajna rješenja za nekoliko ključnih zona koje bi u gradu Cres trebale postati poligoni najsuvremenijih arhitektonskih i urbanističkih praksi, a sve pod zajedničkim nazivom ‘Sretan grad 2.0’
Autori: Alen Žunić i Petra Vlahek, Studio ALBATROSS
Vjerojatno najpoznatije ime na Cresu je ono Frane Petrića, filozofa rođenog na ovom otoku, koji je većinu života proveo u Italiji i napisao brojna djela o raznim učenim područjima od medicine do trgovine. Ipak, posebno vrijedna je njegova knjiga o sretnome gradu koja pokriva ne samo urbanističko-arhitektonske opise idealnoga mjesta života već i društvene, ekonomske i političke segmente. Petrićevo djelo je možda najbolje ukratko opisao Milivoj Solar, priređivač jednog od izdanja na hrvatskom jeziku – ”Sretan grad (La Città Felice), objavljen godine 1553. u Veneciji, djelo je mladog Petrića koje se najčešće svrstava u takozvanu utopijsku književnost, što će reći u književne obrade zamisli o nekom ustrojstvu ljudske zajednice koja pripada ili idealno zamišljenoj prošlosti ili budućnosti, odnosno nekom nacrtu boljeg i savršenijeg ustroja negoli što je ono postojeće. U tom se smislu obično navodi kako je Petrićevo djelo nastalo nakon glasovite Utopije Thomasa Morea – prema kojem je ta književna vrsta i dobila ime – te Grada sunca Tommasa Campanelle…”
Pragmatični utopizam kao osnova projekta
Ali da sve ne ostaje samo na utopijskim maštanjima, Solar dalje pojašnjava – ”Petrić, naime, daje savjete o izgradnji grada koji nisu samo zanimljivi, nego su, štoviše, i za njegovo vrijeme iscrpni i vrlo ‘realistički’: razvijajući problematiku izgradnje grada-države na svim razinama, Petrić je izravno usklađuje s logikom cjeline, koja, međutim, nije izvedena samo deduktivno, nego u obzir uzima i posve iskustvena, praktična zapažanja. Njegov način izlaganja i obrazloženja tako nije spekulativan,… nego je više nalik projekciji gotovo suvremenih teorijskih nacrta…”
U ovom Solarovom opisu Petrićevog djela vidljiva je težnja pisca da se postave visoki kriteriji, na prvu nedostižni ideali budućega grada, ali s ciljem rješavanja stvarnih i konkretnih problema. Nastaje gotovo oksimoronski spoj kojega u svojem osvrtu na Petrića Ana Jerković naziva pragmatičnim utopizmom – ”Utopijska promišljanja, zaključno, možemo podijeliti na dva oblika – utopiju u užem smislu i eutopiju ili pragmatičnu utopiju. U tom smislu, ‘Sretni grad’ Frane Petrića uklopio bi se u ovaj drugi koncept. Njegova pragmatična eutopija sadrži sve tri komponente koje čine utopijsko djelo, a velik dio njegovih ideja primjenjive su i primjenjuju se danas.” (Sretni grad – primjenjivost Petrićeva koncepta eutopije u suvremenom kontekstu, 2015.)
Sa željom da nastave tako progresivna razmišljanja i danas, ali sa suvremenim interpretacijama, arhitekti svoja rješenja za Cres temelje na konceptu ‘pragmatičnog utopizma’, na stvaranju projekata koji se nalaze na idealnoj sredini između funkcionalnosti i racionalnosti te utopijskih vizija koje imaju namjeru pomicati granice. U početku je poput Petrića potrebno krenuti sa jako ‘hrabrim’ kreativnim projektima, na prvu nezamislivima, a kasnije ih se može po potrebi eventualno ‘ublažiti’ i prilagođavati realnosti (vice versa je puno teže postići inovativno rješenje). Pragmatični utopizam (PA) zvuči paradoksalno, ali na spoju naizgled nespojivog, fikcije i stvarnosti, realnog i utopijskog, leži tajna uspješne arhitekture.
Tri ključne gradske zone
Cjelovita vizija La citta felice 2.0 (Sretan grad 2.0) arhitekata Žunića i Vlahek obuhvaća rješenja za tri ključne gradske lokacije – za stambenu zgradu na sjeverozapadu grada, zatim u nastavku slijedi sportska zona sa novom sportskom dvoranom uz već postojeći nogometni teren, i treća točka, smještena na samom jugu grada, koja zamišlja veću sportsko-rekreacijsku zonu sa atraktivnim paviljonom u obliku kruga. Pri tome su autori definirali dva zajednička principa za sve zone. Prvi princip se temelji na ideji da se može ‘graditi prirodom’. Zanimljivo je kako se sve tri lokacije nalaze u dodiru sa krajolikom. Iz razloga što je grad dovoljno malen svi projekti direktno se naslanjaju na teritorij obilnog zelenila i upravo to je najveća prednost Cresa! Veličina mjesta omogućava da se nova rješenja ne bave samo temom urbanizma već i mogućnostima uređene prirodne komponente što će, uz nove sadržaje i programe, dodatno približiti Cres najsuvremenijim teorijama projektiranja gradova. Drugi princip je vezan za oblikovni pristup. Umjesto lomljenih parametričkih formi, nikada viđenih oblika ili skupih materijala, ideja ikoničnosti novih objekata na Cresu temelji se na bazičnim geometrijskim oblicima – trokutu, krugu i pravokutniku – koji zbog svoje jednostavnosti postaju gotovo neuobičajeni u današnjem kontekstu i upravo time postaju atrakcija.
Suvremeno stanovanje sa javnim površinama
Kako navode autori, stambene zone u gradovima na hrvatskoj obali obično postaju spavaonice, veliki predjeli u kojima nema dodatnih programa osim stanovanja. Puste su izvan sezone, a pojedine parcele su jasno ograđene i izolirane te prolaznicima omogućavaju uživanje u ponudi parcele samo ukoliko je unaprijed rezerviran i plaćen smještaj u apartmanu. Namjera grada Cresa je znatno ambicioznija – novom zgradom posaditi sjeme buduće izgradnje (jer planirana zgrada nastaje usred trenutno neizgrađene zone pogodne za ambiciozniji razvoj) kao pozitivan primjer individualne intervencije koja radi za kolektivnu dobrobit. Rješenje ove stambeno-poslovne zgrade moglo bi postaviti kvalitetne smjernice, pokazati kako i zasebne parcele sa svojim dodatnim sadržajima – parkom, trgom, poslovnim prostorima i zelenim površinama – mogu sudjelovati u javnom funkcioniranju grada.
Ukoliko se rješenje promatra i na razini arhitektonskog oblikovanja također je primjetan odmak od uobičajene prakse. U moru apartmanskih kuća i zgrada na hrvatskoj obali koje imitiraju mediteranski stil, lažirajući identitet, stvorena su, paradoksalno, upravo mjesta bez ikakvog identiteta (jer sve kuće izgledaju isto). Kao i na drugim otocima, tako je i creska novija arhitektura sklona repeticiji istih elemenata – lukova, kupa kanalica, kosih krovova, lažnih grilja i balustrada. Ova nova zgrada svojim jednostavnim, ali smjelim oblikom odudara od očekivanih formi u Cresu. U novom rješenju bijela, čista arhitektura na gornjim etažama, i zaobljena landscapea topografija u prizemlju uvode novi jezik koji izrasta iz terena. Creska arhitektura stanovanja, za razliku od ostatka priobalja i jadranskog arhipelaga, ima priliku biti drugačija, ali bez ekstravagantnih formi i materijala. Minimalnim odizanjem zgrade od tla i stvaranjem zelenog krova kao javnog prostora dobiva se pomak pri korištenju privatnog dijela parcele kao javnog prostora, nešto što arhitektura ‘apartmanizacije’ koja želi maksimizirati svaki kvadratni metar – ne poznaje.
Sportska dvorana kao ekstenzija topografije
Zona za smještaj dvorane je u padu što je autorima predstavljalo izazovni projektantski aspekt, budući da iziskuje kreativna rješenja koja svladavaju slojnice. Kompleksna prirodna topografija omogućava veću povezanost creskog krajolika i arhitekture i pri tome otvara prostor za inovaciju, umjesto klasičnog smještanja ‘kutijaste’ zgrade na ravni teren. Zbog formalne zaštite obližnjega prirodnog pejzaža optimalni pristup projektiranju dvorane bio je sakrivanje, djelomično ukapanje volumena zgrade. Tako je istovremeno ekstenzija postojećeg terena postala u jednom dijelu i krov zgrade čime se zamagljuje granica između dva pola, a autohtono bilje i samoodrživa vegetacija postaju gradivi materijal nove dvorane, objekta koji raste zajedno s prirodom. Pod parolom artificialize nature, naturalize architecture krajobraz i arhitektura se isprepliću, djeluju kao jedan organizam, a objekt postaje hotspot grada, mjesto okupljanja u dvorani i na trgu ispred nje (za potrebe sportskih evenata, festivala i događanja). Cilj je projekta da se krov pretvori u prvi veliki gradski javni park koji osim bioklimatskih karakteristika i unapređenja bioraznolikosti omogućava građanima korištenje i izvan režima radnoga vremena dvorane. Sportska dvorana sa svojim urbanističko-arhitektonskim specifičnostima postala bi gradski epicentar za jačanje lokalne zajednice. U konačnici, ukoliko vrijedi stara izreka da je ‘u zdravom tijelu, zdrav duh’ onda će i novoplanirana sportska dvorana, kao najveća javna arhitektura 21. stoljeća u gradu, biti još jedan doprinos viziji suvremenoga Cresa kao sretnoga grada.
Spoj prirode i arhitekture za uređenje obale
Obuhvat za treću intervenciju smješten je na najjužnijem dijelu grada, trenutno je zapušten i djelomično je u funkciji pristaništa manjih brodica, a ovim projektom predviđa se transformacija cijele zone sa gusto konsolidiranim sadržajima sporta, rekreacije, zabave, odmora, druženja. Predviđeni su novi programi i sadržaji poput interpretacijskog centra (centar pomorske i maritimne baštine), umjetne stijene za penjanje, sportski tereni, dječja igrališta, skate park i jedriličarski klub. U predloženom rješenju posebno se ističe ikoničan krug koji postepenom promjenom visine prelazi s kopna, gdje je uronjen u krajobrazno dizajnirani prostor, na more, gdje omogućava doživljaj kretanja po površini vode. Ujedno stvara javnu šetnicu i raznolike vizure prema povijesnom Cresu, moru i okolnom zelenom pejsažu, a ispod odignutog djela pretvara se u paviljon. U prijedlogu arhitekta ta zona na jugu grada bila bi u budućnosti u najvećoj mjeri i dalje ispunjena prirodnim terenom, sa visokim i niskim raslinjem autohtonih vrsta (lavandom, kaduljom, smiljem,…). Inteligencija prirode bi tako vremenom sama, bez arhitektonske pomoći, u priobalnom pojasu grada pomogla otpornosti Cresa na vremenske promjene (i odizanje razine mora), utjecala bi na regeneraciju ekosustava i u široj javnosti pridonijela bi podizanju svijesti o ekologiji. Biofilija i ekološki urbanizam ovdje ne bi bili samo floskule, nego ostvariv, pragmatičan efekt, danas pomalo utopijske brige o okolišu i prirodi.
Cres Line – milenijski projekt za integraciju grada
Nakon detaljnih analiza cijeloga grada, arhitekti Žunić i Vlahek ponudili su i dodatni, četvrti projekt, takozvani Cres Line koji bi nadomjestio gradu sve do sada nedostajuće javne sadržaje, prožimao bi sve ključne ‘gradske otoke’ (stambene, sportske, turističke, povijesnu jezgru) i time bi bila provedena sustavna integracija Cresa u jasnu urbanu cjelinu koja se više neće temeljiti samo na ‘odrezanim’ monofunkcionalnim zonama. Ako je Cres do sada bio samo skupina ‘urbanih otoka’ složena od jezgre (povijesnog središta) i dominantno turističkog stanovanja različitih vrsta (‘otok’ kampova, ‘otok’ apartmanske izgradnje, ‘otok’ hotela), u 21. stoljeću ima priliku napokon riješiti najveću boljku svih hrvatskih gradova – fragmentiranost. Cres Line je istovremeno odgovor na nepovezani točkasti razvoj ranijeg vremena, na klimatske promjene, na ekološko-prirodne nedostatke, a sa svojim programima i tematskim šetnjama nudi rješenje i za hibridno nadopunjavanje gradskog tkiva svim nedostajućim urbanim sadržajima (urbanim džepovima, pocket parkovima i trgovima,…). Nova kralježnica grada postala bi ključna pješačka ‘avenija’ koja bi omogućila dizajnirano i jasno usmjereno kretanje kroz sve bitne gradske točke i zone (postojeće i tek planirane), od krajnjeg sjeverozapada grada do budućeg projekta sportsko-rekreacijske zone na jugu gdje je smješten ikonični krug po kojemu bi suvremeni Cres bio i arhitektonski prepoznatljiv. Osim brojnih novih programa (ne nužno samo prometnih) koji bi se pojavili uz Cres Line šetnica bi mogla dobiti i atraktivne detalje uređenja do razine dizajna. Urbana oprema, info paneli i koreografija javne rasvjete mogu formirati zanimljive mikrolokacije koje za sada ne postoje u gradu. U takvom novom ‘gradu dizajna’ komplementarni sadržaj su i umjetničke intervencije i instalacije. Njihovom akupunkturom na strateškim mjestima moguće je uz minimalan trošak stvoriti mjesta okupljanja. Murali, art promenade, dizajn distrikti, park skulptura ili tek jednostavna tema vizualnih komunikacija praktičan su alat za podizanje svijesti o javnom prostoru.
