Analiza Okvirne energetske strategije Bosne i Hercegovine do 2035. godine sa aspekta modela biznisa u funkciji energetskog zaokreta

 Autori:

Nejra Spahić, dipl.ing.maš., CETEOR d.o.o. Sarajevo

Prof. dr Azrudin Husika, dipl.ing.maš., Mašinski fakultet Sarajevo

 

Energetika BiH se nalazi u fazi donošenja velikih odluka. Odluka koje će uveliko definisati ne samo razvoj energetike već i čitave privrede, s obzirom na važnost energetike u BiH. Donošenje svih odluka se mora sagledavati u kontekstu EU integracija. Na globalnom nivou, Evropska Unija (EU) predvodi implementaciju politike čiste energije, značajno mijenjajući energetske paradigme, regulatorne mehanizme i investicijske potrebe. U kontekstu EU integracija politika dekarbonizacije nema alternativu, samo je pitanje u kojem vremenskom periodu napraviti energetski zaokret i kojim mehanizmima.

Zemlje EU imaju dosta različit uspjeh u provođenju politika dekarbonizacije tj. smanjenja zavisnosti od fosilnih goriva kroz povećanje udjela obnovljivih izvora energije (OIE) i energijske efikasnosti (EE). U nekim zemljama, kao npr. Češkoj i Francuskoj, zbog neadekvatnih mehanizama za podsticanje građani su se okrenuli protiv OIE. U tim zemljama podsticaje uglavnom koriste srednje i velike privatne kompanije (koje ulažu novac iz nekih drugih djelatnosti u OIE) koje imaju pristup donosiocima odluka i državne kompanije. S druge strane, novac za podsticaje se skuplja od svih krajnjih potrošača tj. od građana. U tim zemljama, politiku dekarbonizacije građani osjete najviše kao dodatno plaćanje za električnu energiju. S druge strane, neke zemlje, kao npr. Njemačka i Danska, kroz podsticaje za OIE podstiču regionalni i lokalni razvoj, izvozne mogućnosti, socijalnu koheziju te mogućnosti zapošljavanja, ponajprije kad je riječ o malim i srednjim poduzećima i nezavisnim proizvođačima energije. Na taj način dobijaju podršku lokalnih zajednica za sve ambicioznije ciljeve o udjelu OIE u ukupnoj potrošnji energije, uprkos lobiranju, ponajviše, državnih monopolističkih kompanija za postavljanje manje ambicioznih ciljeva. Ključno je da se u tim državama na pitanja dekarbonizacije ne gleda samo kao na prijetnju privrednom razvoju već i kao na šanšu za razvoj i u konačnici bolji životni standard građana. Na taj način se minimizira tzv. NIMBY efekat (Not in My Back Yard). Taj efekat se najbolje vidi na primjeru malih hidroelektrana u BiH.

Naučena lekcija iz politika dekarbonizacije zemalja u EU je da su za uspješnu dekarbonizaciju potrebni novi modeli poslovanja u energetici uz postepeno smanjenje obima tradicionalnih modela poslovanja. Davanje prednosti lokalnom vlasništvu se pokazalo uspješno u rješavanju NIMBY efekta. U tom smislu u nekim zemljama EU investitori u OIE postrojenja su dužni ponuditi lokalnoj zajednici određeni procenat u vlasništvu (npr. u Danskoj je to najmanje 20%).

Finalni nacrt Okvirne energetske strategije BiH do 2035. godine (strategija) ukazuje na globalne, a posebno, EU trendove dekarbonizacije energetike. Međutim, dominantno razrađuje scenarije od kojih većina vodi kao povećanju udjela fosilne energije u ukupnoj potrošnji tj. vode kao daljnjoj karbonizaciji. Scenarij koji se naziva blaži obnovljivi scenarij podstiče veći udio OIE. Međutim, to podsticanje se i dalje bazira na tradicionalnim poslovnim modelima. U tom scenariju je bilo za očekivati da se naglasi značaj građanske energije iz obnovljivih izvora energije u kontekstu dekarbonizacije. Građanska energija se odnosi na decentraliziranu proizvodnju energije iz obnovljivih izvora koja je u vlasništvu ili kojom upravljaju građani, energetske zadruge, lokalne inicijative, lokalne vlasti, dobrotvorne organizacije, nevladine organizacije ili poljoprivrednici, te kojom se na lokalnom nivou stvara vrijednost koja ostaje u određenoj regiji. Već 2012. godine, 12 miliona građana u EU je proizvodilo električnu energiju za vlastite potrebe. Očekivanja su da do 2050. godine svaki drugi stanovnik EU proizvodi električnu energiju za vlastite potrebe (slika 1). U dokumentu Strategije ne nalaze se strateške odrednice (niti pozitivne niti negativne) prema ovim pitanjima.

Slika 1. (REScoop, 2016)

BiH je uvela neke od mehanizama za podsticanje OIE. Međutim, uvedeni mehanizmi nisu osmišljeni tako da posluže postizanju razvojnih ciljeva. Postavlja se pitanje kakav je efekat izgradnje i rada do danas izgrađenih postrojenja OIE, da li je to uticalo na životni standard građana. Nema integralnog pristupa i uglavnom se favorizuje proizvodnja električne energije iz OIE. Planirane kvote za fotonaponske elektrane su zauzete do 2020. godine, jer je investiranje u ta postrojenja jako isplativo. Međutim, sigurno se može reći da kvalitet života u BiH nije nimalo poboljšan zbog izgradnje tih postrojenja. Kvalitet života bi se mogao poboljšati ukoliko bi dio kvota bio rezervisan, ili ukoliko bi se uveo dodatni koeficijent (veći od 1) za tarife, za projekte fotonaponskih elektrana na krovovima zgrada sa povećanjem EE zgrade čiji se krov koristi (naročito značajno za škole, bolnice, domove zdravlja, socijalne ustanove itd.).

Korištenje OIE i EE treba sagledavati mnogo šire od konteksta proizvodnje i korištenja energije. Održivi razvoj se može postići jedino integralnim pristupom svim pitanjima.  Tradicionalne djelatnosti (uglavnom poljoprivreda) teško mogu da obezbijede adekvatne uslove života u ruralnim dijelovima. Posebno zbog klimatskih promjena rizici vezani za poljoprivrednu proizvodnju postaju sve veći (poplave, suše itd.). Životni standard u ruralnim dijelovima se može poboljšati kombinacijom tradicionalne poljoprivredne proizvodnje i proizvodnje energije, energenata iz obnovljivih izvora i prirodnih izolacionih materijala (slama, ovčija vuna itd.). Ovo ne predstavlja samo dodatni izvor prihoda poljoprivrednicima, već i diverzifikaciju rizika od smanjenja prihoda zbog suša, poplava itd. Na primjer, u sušnoj godini smanjuje se prihod od poljoprivredne djelatnosti, ali raste prihod od prodaje električne energije dobijene iz solarne energije. Na taj način poljoprivrednik je manje izložen riziku od sušne godine.

Kao dobar oblik organizovanja lokalne zajednice u kontekstu građanske energije i energetskog zaokreta u EU pokazale su se energetske zadruge. Energetske zadruge razvijaju projekte OIE, koji su u potpunom ili djelimičnom vlasništvu zajednice koja živi na području gdje se projekat gradi. Zajednica se udružuje u investiciju kojom će iskoristiti lokalne potencijale OIE kao što su šumska biomasa, stajsko gnojivo, vjetar, krovovi zgrada za izgradnju solarnih sistema itd. Članovi zadruge udružuju i dijele humane, finansijske i materijalne resurse radi investicija u projekte obnovljivih izvora energije u njihovim zajednicama. Projekti se pri tome ne razvijaju samo radi finansijskih razloga, već radi rješavanja društvenih i okolinskih problema zajednice kroz stvaranje novih radnih mjesta, poboljšanje kvaliteta zraka (npr. zamjenom grijanja na ugalj grijanjem na lokalno prikupljenu biomasu), izgradnje lokalne infrastrukture, održivosti sportskog kluba itd. Predviđanja su da će do 2050. godine oko 60% postrojenja za porizvodnju električne energije iz OIE biti u vlasništvu građana (slika 2).

Slika 2. (REScoop, 2016)

Neophodno je na strateškom nivou iskazati opredjeljenje za uvođenje novih modela poslovanja u energetici kao što su energetske zadruge, javno-privatno partnerstvo (JPP), ESCO itd. Uvođenje takvih modela poslovanja bi pozitivno uticalo i na resursnu efikasnost javnog sektora. Na primjer, resursna efikasnost rudnika se može poboljšati integralnim korištenjem prostora deponija jalovine za uzgoj brzorastuće biomase, korištenje solarne energije, turizam, poljoprivredu itd. u kombinaciji sa JPP i energetskim zadrugama. Umjesto navedenog, u Strategiji se navode dosta općenite strateške smjernice za rudnike uglja čijim provođenjem rudnici ostaju isključivo proizvođači uglja što je nedvojbeno neodrživo u eri dekarbonizacije.

m-Kvadrat

print