Andrej Strehovec (1978, Slovenija) je arhitekta, intermedijski dizajner, teoretičar, scenograf, diplomanta Arhitektonskog fakulteta Univerziteta u Ljubljani. Bavi se dizajnom arhitekture od 2004 godine. Dizajnira uglavnom javne zgrade, stambene kuće, enterijere i autor je nagrađivanih konkursa za arhitektonski i urbanistički dizajn. Međunarodno je aktivan na polju intermedijskih projekata, gdje primjenjuje principe kapsularnog dizajna. Ovi projekti su izloženi u galerijama i umjetničkim centrima u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji, Austriji, Italiji, Njemačkoj, Češkoj, Izraelu, GB,… Od 2015 godine živi i radi između Slovenije i Srbije, član je upravnog odbora Društva arhitekata Novog Sada i nacionalni selektor Srbije za međunarodnu arhitektonsku nagradu Piranesi.

Ko je Andrej Strehovec?

Kao dijete zaljubljen sam bio u crtež, lego kocke, stripove i knjige, od djetinjstva me zanimala poezija, ekologija, estetika, etika. I kao što kaže umjetnik Ulaj: “Estetika bez etike je kozmetika”. A kozmetika me ni u arhitekturi ni u umjetnosti u najboljem slučaju ne zanima, a u najgorem slučaju prevodim ih u matematiku i geometriju. Najviše me intrigira optimizacija kroz etiku i lucidnu misao, izum ako hoćete, ali i čisto rešenje, koje je uvijek posljedica procesa. U smislu ličnog zadovoljstva me najviše uzbuđuje kada uspijem da od neočekivanog i na prvi pogled nesklopivog, uradim koherentnu cjelinu. Takav postupak je do neke mjere paradoksalan, ali je baš paradoks ono što me opsjeda. Uzbuđuje me na prvi pogled haotična konstelacija građenog ljudskog svijeta koja ipak funkcioniše. Tako isto važi za univerzum, kosmos. Ujutro se probudim, isparava mi sjećanje na snove – moje nesvjesno, gledam kroz prozor i čudim se kako to da ovaj svijet postoji. Onda stavim downtempo elektronsku muziku, u posljednje vreme to je Nicolas Jaar.

Otkud ljubav prema arhitekturi?

Arhitekturu u Ljubljani sam upisao 1998. Preselio se iz Celja u Ljubljanu i odmah duboko i strastveno upao u studije. Upoznavanje Corbusierja, Alvara Size i ranih MVRDV u studiju profesora Vodopiveca i asistenta Krušeca me je opčinilo. A prvi konkurs na koji smo pozvani radili smo sa ekipom kolega i ja na fakultetu 2003 godine zajedno sa Vojtehom Ravnikarom, ustanoviteljem čuvenih Piranskih dana arhitekture. Poslije studija sam u birou Ravnikar-Potokar počeo saradnju 2004 godine. Strehovec Arhitekt je od tada nastavljao tu saradnju, a producirao sam i nezavisne autorske projekte na području dizajna i arhitekture. 2010 godine sam počeo i saradnju sa Piranesi magazinom kao kritičar i recenzent za arhitekturu, koja se nastavlja i danas i stalno se proširuje na nove saradnje: časopis Hiše, DaNS časopis, AB magazin, kustos i organizator izložbi, gostujući predavač u umjetničkim centrima i na fakultetima itd… Sa druge strane me je uvuklo u saradnju i autorske projekte na području inter-medijskog dizajna i umjetnosti, gdje smo jako uspješno izlagali u galerijama i umjetničkim centrima u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji, Austriji, Italiji, Njemačkoj, Češkoj, Izraelu, GB,…

Imate li neku poruku za naše čitaoce?

Završio bih citatom slovenačke arhitektice i umjetnice Marjetice Potrč, koji me posljednjih godina intrigira i stimulira, a u vezi je i sa aktuelnim društvenim dešavanjima: “Lako se izgradi objekat kuće, ali način života je teško promijeniti … izazov za 21. vijek je infrastruktura … arhitektura nije važna …”. (Marjetica Potrč, Radio Student – Arhitektura govori, decembar 2012).