Novi razgovor vodili smo s arhitekticom Bojanom Kovač Đurasinović, koja nam je opisala kako ona doživljava arhitekturu, na čemu je radio njen Studio Plat.Form.a koji je 2012. godine osnovala i vodi zajedno s arhitektom Milošem Đurasinovićem.

Za m-Kvadrat arhitektica Bojana Kovač Đurasinović

Rođena sam u Subotici. Nakon završetka Arhitektonskog fakulteta u Beogradu uslijedio je veoma intenzivan period rada u struci u smislu višegodišnjeg učestvovanja na međunarodnim projektima u okviru arhitektonskih firmi. Značajno iskustvo od nekoliko godina stečeno je na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu kao suradnik u nastavi na tri predmeta. Studio ’’Plat.form.a’’  osnovan je u oktobru 2012. godine u Beogradu i vodimo ga zajedno arhitekta Miloš Đurasinović i ja. Studio se bavi arhitektonskim i urbanističkim projektovanjem, projektima rekonstrukcija, adaptacija i enterijera kako privatnih tako i javnih namjena kod nas i u inostranstvu, organizacijom i vođenjem projekata od ‘sive faze’  do useljenja. Radili smo i na dizajnu namještaja za vrtiće i privatne klijente. I pored svega toga trudimo se kada god možemo da učestvujemo na arhitektonskim konkursima. Učestvovanja na ovakvim takmičenjima u struci iziskuju ulaganje dodatnih napora ali donose i dodatne satisfakcije. Mislim da u velikom broju profesija pa tako i u ovoj našoj imate profesionalnu obavezu da pokušate da date svoj doprinos. 

Ne znam da li bih to nazvala ljubav, ali neka vrsta apsolutne predanosti i strasti poslu koji obavljate svakako jeste. Baviti se arhitektonskom profesijom podrazumijeva spoj različitih zahtjeva i mogućnosti s ciljem da se sve to objedini i stvori dodatnu vrijednost. Svijest o tome da prostor živi, da se mijenja, da svoja opažanja, razmišljanja i stavove možete ne samo da verbalno iznesete nego i materijalizujete u svijetu oko sebe gdje će im budući korisnici tog prostora neizostavno dodati svoje, još vrlo rano mi je bila izuzetno primamljiva. I danas vjerujem da fizički okviri u kojima se krećemo i živimo ostavljaju duboke utiske na nas, kako loše, tako i dobre. 

Svaki projekat je priča za sebe i u okviru studija svakom od njih pristupamo sa velikom dozom odgovornosti, bilo da se radi o maloj porodičnoj kući ili velikom kompleksu. Upravo to mislim da jeste najvažnije pri procesu projektovanja jer će svaki od njih u trenutku kada se izgradi utjecati na cjelokupnu sliku okruženja i ambijent u kojem se nalazi. Arhitektura nije lako potrošna roba koja u svakom trenutku može da se zamjeni. Način života koji je već odavno uzeo velikog maha da sve možemo da zamijenimo u trenutku jednostavno se ne odnosi na arhitektonsko okruženje. Potrebno je vrijeme, nekada i zaista dug period vremena da se utiče na izgrađenu fizičku strukturu jer ona zavisi od niza faktora, i mora mnogo toga da se uklopi kako bi došlo do ponovnih intervencija na jednoj istoj lokaciji. To vrijeme je često dobar dio nečijeg života i zato mislim da su dobro promišljanje, analiza i odgovoran pristup svakoj intervenciji u prostoru obavezni jer je njihovo izostajanje jako skupo u svakom smislu te riječi. 

Svaki projekat koji smo radili za sobom ostavlja veliki broj istraživačkih skica, razgovora i analiza. Posebno bih mogla da izdvojim rešenje za novu zgradu Fakulteta primijenjenih umjetnosti u Beogradu na Kosančićevom vijencu koje je i dobilo prvu nagradu na međunarodnom konkursu. Specifičnost lokacije, historijske odrednice, kontekst izuzetno važnog urbanog jezgra grada i kreativna odrednica budućih sadržaja kojoj u cijelom tom kontekstu treba obezbijediti prostor za dalje razvijanje za nas su bili veliki izazov. Verujem da smo uspjeli da pomirimo najrazličitije potrebe  u budućem korištenju ovog prostora i da jednom čvrstom, jasnom formom sve objedinimo i doprinesemo kontinuitetu i kvalitetu prostora.

Za svaki projekat inspiracija može da bude sasvim drugačija. Ona ne mora da bude ni usko vezana za polje arhitekture, može jednostavno da iskrsne negdje i potrebno je samo da pažljivo posmatrate i  osluškujete život oko sebe. Inspiraciju vidim svuda, jer ona i jeste svuda prisutna. Nekad težite da dorastete dobrim stvarima koje vidite i onda vas pozitivni primjeri inspirišu, a nekad inspiracija može da bude želja za popravljanjem onoga što smatrate da nije dobro, želja da učinite šta možete da nešto postane bolje.

Duh nekog mjesta određujemo svi zajedno našim odnosom prema okruženju u kojem živimo. Našim odnosom prema gradu u kojem smo, prema prirodi, prema sebi i drugima. Izgrađena, opipljiva struktura je slika onoga ko smo, ili će vremenom to zasigurno postati. Imamo mogućnost utjecanja na te  slike i načina na koji ćemo pristupiti određenim zadacima u praksi. Za formiranje kvalitetnog arhitektonskog okvira u kojem živimo potrebno je mnogo strpljenja, istrajnosti i odgovornosti jer je svaki od tih procesa dugotrajan i često iziskuje napore i odricanja. To je integralni dio posla koji se radi sa strašću i tako ga treba prihvatiti. 

Na kraju krajeva, pitanje koje možemo sebi da postavimo nije da li je iznijeti određeni zadatak teško, nego da li je vrijedno.