Bitan je ne samo rad u timu unutar ureda, već i sa srodnim inženjerskim strukama kao i ostalim dionicima u poslovima gradnje koja može biti jako dug i mukotrpan proces.
Intervju: arhitektica Kata Marunica, arhitektonski ured NFO Zagreb
U ovom broju smo ugostili arhitekticu Katu Marunicu, vlasnicu arhitektonskog ureda NFO Zagreb čije smo projekte u prošlim brojevima i objavljivali. Shodno radu i velikom broju realizovanih projekata, odlučili smo razgovarati sa Katom, te saznati više o uredu, projektima koje planiraju, ali i timu. Uživajte u narednim redovima.
Kata Marunica, dia rođena je 1982 godine u Zagrebu. Završava Prirodoslovno-matematičku V. gimnaziju u Zagrebu. Diplomirala 2006. na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. 2006.-2008. radi u Radionici arhitekture d.o.o. 2008. osniva vlastiti arhitektonski ured NFO s Nenadom Ravnićem. Od 2010. do 2012. voditeljica je Sekcije mladih Društva arhitekata Zagreba. 2010. – 2012. radi kao asistent na Katedri za arhitektonsko projektiranje na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje danas sudjeluje u nastavi kao gost kritičar na urbanističkim i arhitektonskim studijima te povremeno drži gostujuća predavanja na dodiplomskim i diplomskim kolegijima. Redovito sudjeluje na javnim arhitektonskim natječajima kao član ocjenjivačkih sudova. NFO se od 2008. bavi arhitektonskim projektiranjem te osvaja niz nagrada na arhitektonskim natječajima od kojih 10 prvih: Kompleks Paromlina, Centar Grada Senja, Centar Grada Crikvenice, Gradski trg u Selcu, Spomen obilježje Gordanu Ledereru, Uređenje obalnog pojasa Malinske na Krku, Interkulturna škola u Vukovaru, Studentski paviljon u Osijeku, Uređenje centralnih trgova u Koprivnici te Garaža i bazen u Crikvenici. Od realizacija izdvajaju: uređenje Centra Crikvenice -Trga Stjepana Radića, za koju osvajaju nagradu “Artur” 2013. za najbolju intervenciju u turističkom mjestu; izgradnju kuće Vertikalni aneks u Pakoštanama za koju su nominirani za godišnju nagradu “Drago Galić” za najuspješnije ostvarenje na području stambene arhitekture za 2013. godinu; izgradnju Spomen obilježje Gordanu Ledereru “Slomljeni pejsaž” za koju su nominirani za godišnju nagradu “Bernardo Bernardi” za najuspješnije ostvarenje na području oblikovanja u 2015. godini, Europsku nagradu Mies Van der Rohe 2017.; rekonstrukciju javnih objekata u Kampu Mon Perin u Općini Bale za koju su dobili nagradu „Artur“ 2016. godine; izgradnju Recepcije i bazen AC Stella Maris nominiranu za godišnju nagradu Hrvatske komore arhitekata (HKA) za 2019. godinu i BigSEE Tourism Design Award 2020.
Za početak, recite nam ko je Kata privatno, a ko poslovno?
Mislim da se izborom ove profesije neminovno miješa privatno i poslovno tako da se nikad nisam sagledavala u tom dvojnom smislu. Kako su projektni zadaci najčešće dugotrajni i zahtijevaju veliku involviranost svih sudionika u procesu gradnje, od projektanata do investitora, bilo bi teško s vremenom ne otkriti i svoje privatno lice.
Recite nam više o Vašem birou i djelatnostima?
NFO je osnovan 2008. godine i sada broji između 16 i 20 članova tima. NFO je skraćenica od „Neformalna organizacija“ i nastala je i prije nego smo se službeno oformili, što najbolje govori o vrsti projekata kojima smo se bavili u tim vremenima financijske krize, dok se danas ured zaista bavim projektima svih tipologija i mjerila. „Neformalna organizacija“ sjajno opisuje ono što naš ured i jest, a to je ured bez naglašenog hijerarhijskog odnosa, klasičnog odnosa šef-zaposlenik jer želimo stvoriti ugodnu i poticajnu atmosferu u kojoj se ljudi mogu slobodno kreativno izražavati.

Koje ste sve projekte radili, a koje trenutno radite, te koje biste projekte posebno izdvojili?
Radili smo na puno različitih tipologija od spomenika do velikih tvornica. Izdvojila bi Studentski paviljon kao EU projekt fokusiran na obrazovanje i Boćalište Ladvić kao sportski projekt koji je bitan za integraciju lokalnog stanovništva. Trenutno radimo na preko 30 projekata od kojih bi izdvojili Kuriju Mihalović, izrazito kompleksan projekt koji integrira nove zahtjeve suvremenog doba sa tradicionalnom gradnjom i čijoj skorašnjoj realizaciji se veselimo. Tu je i interpretacijski centar Maritimne baštine u Malinskoj, malen, ali vrlo zahtjevan projekt.
Imate li najavljene projekte za budućnost?
Iznimno se veselimo razvoju nekoliko uzbudljivih projekata u neposrednoj budućnosti. Jedan je projekt Strojarskog fakulteta u Slavonskom Brodu jer se radi o instituciji za obrazovanje koja ima potencijal privući i možda zadržati mlade u Slavoniji. Drugi je Vidikovac Smričnjak u Šibeniku jer se radi svojevrsnoj prostorno-krajobraznoj intervenciji koja će stajati uz bok poznatim šibenskim tvrđavama i samim time mi kao projektanti snosimo veliku odgovornost spram prostora na kojem se nalazi sam vidikovac.
Ko čini tim Vašeg biroa?
Trenutno ured čini 16-20 ljudi, a uz stalno zaposlene imamo i studente na praksi. Prosjek godina u uredu nam je 28,5 što nas čini mladim timom, ali timom koji pokazuje izrazitu odlučnost i zrelost pri pristupanju projektima budući da ih od početka projekta uključujemo u sve njegove faze te preuzimaju odgovornost i za njegove najvažnije segmente. Nenad Ravnić i ja smo osnivači i partneri, a kada prepoznamo nečiji trud i angažman, onda to i nagradimo pa su nam se tako prošle godine kao partneri priključili još trojica dugogodišnjih suradnika – Goran Rukavina, Marin Piršić i Filip Vidović. Imamo sreće da je većina zaposlenika više godina s nama što nam mnogo znači za stabilnost ureda i organizaciju posla.
Opišite nam jedan Vaš radni dan?
Za rad u jednom projektantskom uredu se svakako može reći da je jako dinamičan. Meni tipičan radni dan obavezno započinje kavom, a nakon toga odgovaranja na najhitnije mailove, te koordinaciju s partnerima i voditeljima projekata vezano za dnevne zadatke i rokove. Nakon toga dobar dio radnog dana provedem na sastancima ili video konferencijama, ostalim administrativnim zadacima, dok onaj najljepši dio našeg posla – projektiranje, uzima manji dio radnog dana ali je svakako najbitniji.
Recite nam, kakva je arhitektura u regiji? Neko Vaše viđenje?
Kvaliteta arhitekture u regiji svakako varira ovisno o sredini. Možda je u ovom kontekstu bitnija distinkcija velike i male sredine (grada ili ruralnog kraja) nego između gradova pojedine države. Vjerujem da gradovi u regiji dijele mnogo sličnije prostorne probleme od svojih ruralnih susjedstava. Bez obzira na sličnosti, svaka pojedina sredina ima i vlastite posebnosti. Birokracija i spora administracija su sigurno sličnosti, međutim mislim da je i jedan veliki kreativni naboj i snalažljivost u prostornim problemima nešto što nas povezuje.
Šta je, prema Vašem mišljenju, najvažnija stavka koju mora da sadrži svaki arhitekta?
Osim već spomenute kreativnosti i radnih navika, mišljenja smo kako je timski rad jako bitna odlika koje mora posjedovati svaki arhitekt. Ne samo rad u timu unutar ureda, već i sa srodnim inženjerskim strukama kao i ostalim dionicima u poslovima gradnje koja može biti jako dug i mukotrpan proces.
Koji biste projekat izdvojili kao poseban, koji Vam je ostao u sjećanju, a koji kao kompleksan, odnosno koji pamtite kao posebno težak i izazovan i zbog čega?
Izdvojila bih spomenik Gordanu Ledereru „Slomljeni pejzaž“ koji nam je donio međunarodnu pozornost nominacijom za nagradu Mies Van DerRohe. Posebnost tog projekta čini njegova tipologija, koju arhitekti nemaju priliku često raditi, kao i jedna posebnu emotivna nota koju nose spomenici nedavno preminulim osobama. Osim toga, bilo kakva javna arhitektura ima posebnu težinu budući da sa sobom nosi veliku odgovornost i da zadiremo u javni prostor kojeg će u budućnosti koristiti velik broj ljudi. Tako da je uvijek veliki izazov procijeniti kakav trag u prostoru želimo ostaviti iza sebe.
Ko Vam je uzor od domaćih, a ko od regionalnih arhitekata?
Od stranih uzora svakako bih istaknula Linu Bo Bardi koja je svojom arhitekturom najviše utjecala na mene u tom nekom formativnom periodu za vrijeme studiranja. Od domaćih svakako bih istaknula Borisa Magaša.
Za kraj, imate li neku poruku za mlade arhitekte koji tek počinju da grade svoj put?
Mislim da je vrlo bitno shvatiti kako ne postoji jedan ispravan put, nego svatko ponaosob – na temelju vlastitih predispozicija, interesa i strasti mora stvoriti svoj specifičan put. Bez obzira na zahtjevnost naše struke pozitivna je činjenica što je ona jako široka, te za osobe različitih afiniteta postoje različite niše u kojima pojedinci mogu stvoriti sebi ugodan posao pa čak i dugoročne ozbiljne karijere. Tek kada se sve veći broj pojedinaca opredijeli za grane struke za koje imaju predispozicije, kultura građenja i bavljenja prostorom u ovoj regiji će značajno napredovati.
Ukoliko ste propustili, pročitajte i ovaj članak: Milka Gnjato: Od arhitekte se očekuju svestranost i široka interesovanja