Arhitektica Xu Tiantian nam kroz razgovor predstavlja polazišta njenog revolucionarnog pristupa revitalizaciji ruralne Kine, tumači vlastitu motivaciju i objašnjava što je sve potrebno za provedbu ove uspješne metode društveno-ekonomske obnove vođene urbanističkim i arhitektonskim projektiranjem.

Intervju pripremio i vodio Alen Pučar

Xu Tiantian je osnivačica interdisciplinarnog studija DnA _Design and Architecture, te profesorica na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta Tsinghua. Aktivno sučestvuje u procesu revitalizacije ruralnih područja u Kini. Njezin revolucionarni pristup nazvan „Arhitektonska akupunktura“ holistički je pristup društvenoj i ekonomskoj revitalizaciji ruralne Kine, a program Ujedinjenih naroda za gradove i ljudska naselja (UN-Habitat) odabrao ga je kao studiju slučaja nadahnjujuće prakse uspostavljanja veza između urbanih i ruralnih područja. Xu Tiantian osvojila je brojne nagrade, a godine 2020. imenovana je počasnom članicom Američkog instituta arhitekata.

Intervju je proveden u saradnji s Oris Kućom arhitekture u sklopu manifestacije Oris Day.

Pučar: Područje kojim ste se bavili tijekom diplomskog studija arhitekture na Sveučilištu Harvard bilo je urbanističko projektiranje. Koje su glavne razlike u Vašem pristupu urbanističkom projektiranju tada u odnosu na danas s obzirom na iskustvo stečeno kroz rad u praksi?

Xu: Počela sam se baviti urbanističkim projektiranjem odmah nakon dovršetka preddiplomskog studija arhitekture. Na fakultetu smo proučavali elemente urbanog konteksta – trgove, autoceste, zelene površine te stambene komplekse – bilo je to zanimljivo iskustvo. Intrigantno je postaviti se izvan granica fizičkog oblikovanja zgrada. Arhitektura se ne nalazi isključivo unutar građevina, već se odnosi i na okoliš te sagledavanje prostora između. Iako radim u ruralnim regijama dugi niz godina, za mene je obuka u urbanističkom projektiranju odigrala važnu ulogu u razumijevanju ruralnog konteksta. Urbani i ruralni kontekst vrlo su slični jer se bave zajedničkim temama kao što su tkivo prostora, zajednice te duh života u kolektivu uz zajedničko korištenje zemlje.

Pučar: Arhitektonska akupunktura jedan je od osnovnih principa Vašeg projektiranja. Što Vas je motiviralo da primjenjujete upravo ovu metodu i koje su njene prednosti?

Xu: Arhitektonska akupunktura drugačija je od urbane akupunkture. Njen fokus je na ruralnom kontekstu, pogotovo u Kini gdje su seoske zajednice obilježene velikom razinom intimnosti. Utoliko je različita od koncepta susjedstava u gradovima gdje pojedinci često ne upoznaju čak niti svoje prve susjede. Ruralna zajednica je svojevrsna obitelj ljudi koji žive na istom mjestu stoljećima kroz mnogo generacija. Kada djelujemo u ruralnom kontekstu, nije moguće zanemariti zajednicu. Radi se o simulativnom konceptu obitelji i angažman zajednice je u tom smislu mnogo jači. Također, radi se o poštovanju kulturnog naslijeđa i ostavštine izgrađene od strane ljudi kroz višestoljetni zajednički život uz dijeljenje istog prezimena. Zato kažemo da akupunktura mora biti puna poštovanja i osjetljiva prema lokalnoj ostavštini, kulturi i tradicijama. Dakle, ne radi se više od projektiranju građevine kao takve, već zgrada postaje integracija – to je holistički pristup integracije društvene, kulturne i ekonomske dimenzije u jednu cjelinu.

Pučar: Vaši su projekti temeljito promišljeni i šire se iz područja arhitekture na druge sfere, kao što su ekonomija, sociologija i antropologija. Iz toga možemo zaključiti da projektiranju prethodi složen proces istraživanja – što on obuhvaća i kako je organiziran?

Xu: Slike projekata i zgrada same sebe mogu objasniti. No nije dovoljno objasniti jednu zgradu, već je važno razumjeti logiku i procese koji su uvjetovali njeno projektiranje, odnosno dati odgovor na pitanje zašto tu zgradu uopće gradimo. To je također prvi korak prema promjeni uloge arhitekta u procesu projektiranja – više ne čekamo gotove narudžbe sjedeći u svojim uredima nego zaista izlazimo na teren, komuniciramo sa zajednicama i diskutiramo o njihovom potencijalu – što im se zapravo sviđa i čemu se nadaju. Podrška lokalne uprave neophodna je jer se ne radi o projektima za privatne investitore. Naprotiv, radi se o javnoj kolektivnoj kolaboraciji za pronalazak programa te definiranje mjerila i lokacije ovisno o zemljišnim politikama i poslovnim planovima lokalne zajednice.  Mi želimo saznati na koji način bi zajednica mogla dugoročno profitirati primjenom njenih glavnih izvora prihoda.

To obuhvaća čitav proces društvenog dizajna u kojemu je program arhitekture od velike važnosti. Cilj nije pretvoriti svako selo u muzej, već implementirati program koji će pripadati svakom specifičnom selu, a to je onaj s kojim stanovnici osjećaju posebnu povezanost. Zato imamo vrlo različite programe – tvornica tofua, spomen dom predaka, polje bambusa, most između sela i dr. Radi se o situacijama koje se moraju sagledavati pojedinačno, pristup sličan kao u akupunkturi. U  praksi kineske alternativne medicine osoba prvo dobiva dijagnozu, a potom je sukladno tome planiran vrlo specifičan tretman. Ne radi se o postavljanju igle na isti način u svako tijelo, već o strateški prilagođenom liječenju. To je bit akupunkture: svako selo dobiva specifičan program koji djeluje kao terapija ili liječenje, a taj program zajednicu čini ponosnom i njenim članovima daje osjećaj pripadnosti.  

Pučar: Tijekom posljednjih desetljeća ruralna naselja u našoj regiji suočena su s naglim padom broja stanovnika, pogotovo u područjima udaljenima od turističkih kretanja. Bi li se arhitektonska akupunktura mogla primijeniti kod nas na način sličan onome koji ste primijenili u Kini?

Xu: Radi se o vrlo sličnoj situaciji. Područje kojim se bavimo u Kini odnosi se na planinsku regiju okruga koji sadrži preko 2000 malih povijesnih seoskih naselja. Istražujemo regionalnu cirkulaciju: ideja je da projekt ne završava gradnjom planiranih građevina, već se nastavlja promišljanjem daljnjeg razvoja i inicijativa zajednice – pronalazeći tako prilike za ostvarivanje prihoda kao što je slučaj kod projekta tvornice tofua ili tvornice smeđeg šećera. S jedne strane, mlado stanovništvo će se vratiti kući kako bi se pridružilo proizvodnji, a s druge strane jača potencijal regionalne ekonomske cirkulacije jer te aktivnosti istovremeno privlače posjetitelje. Dakle, ekonomski potencijal omogućuje povratak lokalnog stanovništva iz velikih gradskih centara i otvara vrata pokretanju novih programa kao što su ekološka agrikultura i ruralni turizam.

Te nove inicijative stvaraju tzv. snowball efekt rasta i regionalnog kruženja, tako da razvoj nije ograničen brojem građevina koje projektiramo, već ovisi o daljnjem razvoju događaja. Čak prije COVID-a zabilježen je povratak oko 6000 stanovnika u regiju. To je značajan broj povratnika imajući na umu to da urbano središte okruga ima 50 000 stanovnika, dok čitav okrug ima ukupno 240 000 stanovnika. Danas je ova regija poznata po lokalnom naslijeđu i proizvodnji namirnica: šećera, tofua i planinskog meda. Ova proizvodnja je postala vrlo popularna i tražena. Projektiranje mora biti holističko i ne može sadržavati samo jedan pristup. Sve je povezano – naslijeđe ima ekonomski potencijal. Kad interveniramo arhitektonskom akupunkturom, projekt ne staje na arhitekturi. Arhitektura je medij potreban za integraciju ekonomskog, kulturnog i društvenog potencijala.

Pučar: Ipak, obnova često privlači rizike neobuzdanog turističkog iskorištavanja. Kako ste se u svom radu nosili s ovom opasnošću?

Xu: Nikada nismo za polazište imali turistički pristup, već se uvijek radilo o nečemu što zaista pripada selima samim. Poljoprivredna proizvodnja doprinosi prihodima, a selo kao zajednica posjeduje ove resurse. Posjetitelji dolaze – mladi roditelji će dovesti svoju djecu da vide tradicionalni način izrade tofua i na taj način provedu vikend. Ne radi se o gradnji hotela ili resorta u selima, već o pretvaranju ruralnog naslijeđa u vrijednost veću od raskoši luksuznih brendova. Na primjer, tofu domaće izrade – posjetitelji gledaju kako se izrađuje i zatim ga imaju priliku probati, što je zaista super! Vjerujem da je to vrijedno, a  svakako ima vrijednost u ekonomskom smislu. Doživljavam to kao kulturni i edukativni program u kojemu se selo otvara posjetiteljima iz gradova. To se može postaviti u kategoriju turizma, ali ja to vidim kao dobar turizam. Posjetitelji dolaze i poštuju lokalnu kulturu, a to je način na koji bismo trebali promovirati zdraviji turizam. Sigurna sam da i vi imate sela koja su vješta u pripremi tradicionalne hrane domaće izrade – to bi također moglo postati nešto vrlo vrijedno – radi se o jednostavnoj strategiji.

Pučar: Zaključno, dijalog koji uspostavljate s kulturnim krajolikom i lokalnim zajednicama kroz minimalne intervencije zaista je inspirativan. Što biste preporučili arhitektima u vidu gradnje u osjetljivom ruralnom okolišu?

Xu: Prvenstveno, zaista morate vjerovati u kapacitet arhitekture. Smatram ona da ima toliku društvenu snagu da je nipošto ne bismo smjeli podcijeniti. Ne projektiramo zgrade kao fizičke oblike ili artefakte, već kroz arhitekturu imamo sposobnost oživljavanja socioekonomskog potencijala, pogotovo u ruralnim područjima. Uvijek imajte na umu, ne radi se samo o projektiranju detalja prekrasnih prostora – to je dobro, ali nije dovoljno!