Arhitektura i stanovanje, gdje smo i kuda idemo

Da bi bilo što moglo ići naprijed, potrebno je imati viziju o tome kuda želimo stići. A imati viziju kuda želimo doći, prije svega znači znati odakle krećemo. Tako je sa svime pa i sa arhitekturom.

Piše: doc.dr.sc. Borka Bobovec, dipl.ing.arh.
Autor je monografije Miroslav Begović i 2/2 XX Antologija hrvatske arhitekture druge polovine dvadesetog stoljeća te koautor knjige Dubrovnik – Centar iza grada. Objavila je više znanstvenih i stručnih radova iz područja povijesti hrvatske arhitekture i urbanizma, te problema stanovanja sa težištem na drugoj polovini 20. stoljeća. Dobitnica je nagrade Neven Šegvić za 2013. godinu. 2004/14. bila je predsjednica Europana Hrvatska, kao i član Izvršnog odbora DAZ-a i član predsjedništva UHA-e 2007/09. Sudjelovala u radu više domaćih i međunarodnih ocjenjivačkih sudova za izradu urbanističko arhitektonskih rješenja. Predaje Kulturu građenja studentima Krajobrazne arhitekture u Zagrebu te kao pozvani predavač na drugim fakultetima i javnim događanjima. Radi u Ministarstvu graditeljstva i prostornoga uređenja gdje prati aktivnosti iz područja stanovanja vezano uz EU – Housing, EFAP i UN Habitat.

Da bi bilo što moglo ići naprijed, potrebno je imati viziju o tome kuda želimo stići. A imati viziju kuda želimo doći, prije svega znači znati odakle krećemo. Tako je sa svime pa i sa arhitekturom. Možemo je koristiti u razne svrhe, ali sigurno je da je moramo štititi u skladu sa jasnom vizijom dugoročnog razvoja određenog mjesta, grada, područja ili države, što u konačnici znači sustavno i odgovorno gospodarenje i promicanje kvalitete izgrađenog prostora kroz oblikovanje prepoznatljivih točaka. I tu dolazimo do arhitekture kao najprisutnije i najvidljivije slike društva obzirom da se sve aktivnosti, od ranog jutra kad se probudimo pa do povratka na počinak odvijaju u izgrađenom i manje ili više dobro oblikovanom prostoru. Stoga je prepoznatljiv vizualni identitet važan u stvaranju pozitivnog i atraktivnog okruženja za svakodnevni život, a sustavnim podizanjem razine kvalitete arhitekture i težnjom vrsnoći stvara se pozitivna slika mjesta, grada i države, sa građanima svjesnim vrijednosti prostora. Kako Curtis kaže: Arhitektura je zarobljena u procesima i paradoksima društva, ali sposobna transformirati ih u svoj vlastiti izraz: djeluje po paralelnim, ali ipak drugačijim pravilima. Vještina je znati naći pravi odnos između unutarnje logike stvaranja djela i utjecaja kulturnih snaga, između socijalne i osobne dimenzije, između posebnih zahtjeva pojedinačnog stvaralaštva koje je zadano ili tipično.“ [1]

Imajući u vidu da najveći dio izgrađenog prostora zapremaju zgrade za stanovanje, postaje jasno da im treba posvetiti izuzetno veliku pozornost, i nove zgrade za stanovanje pažljivo planirati, strukturirati i graditi, a postojeće smišljeno obnavljati. Tekstovi koji se bave stanom, stanovanjem i stambenom arhitekturom najčešće počinju rečenicom koja naglasak stavlja na socijalnu komponentu razvoja društva, a posljedično i gospodarski napredak. Svi se slažu da to treba biti društveno regulirano i kontrolirano područje, ne samo po pitanju dostupnosti stana, nego i po pitanju osiguranja osnovnog standarda i kvalitete stanovanja. „Stambena izgradnja, stvarajući prostor u kojem ljudi žive, bitno djeluje na migracije stanovništva te, u interakciji s prirodnim kretanjem, mijenja njegov razmještaj u sklopu grada.“ [2] Osjetljivost prema problemu stanovanja čita se iz niza elemenata koji su vezani ne samo uz socio – ekonomsku komponentu, već su povezani sa različitim klimatskim područjima, standardom lokacije, kao i navikama ciljane skupine stanovnika za koji se stan projektira i gradi. Ponuđena rješenja koja su godinama stvarana, i danas predstavljaju stambeni fond koji je u neposrednom korištenju, a rezultat su znanja urbanista i arhitekata koji su svoja autorska djela uklapali u postojeće urbane cjeline ili stvarali potpuno nove ambijente i čitava naselja. Vremenom se pronalaženjem novih rješenja, kao i primjenom novih tehnologija paralelno podizala i stambena kultura, što je direktno povezano sa koncepcijom i veličinom prostora, kao i drugim elementima koji se zasnivaju na arhitektonskoj vrsnoći, principima održivosti i kvaliteti izvedbe.

Stan kao urbani prostor jasne prepoznatljivosti, morfološke definiranosti, te povijesne slojevitosti, danas je u većini slučajeva zamijenjen prostorima koje karakterizira nedostatak identiteta i karaktera, čija je prvenstvena i često jedina značajka izgrađenost. „Takvi prostori ne zadovoljavaju urođenu ljudsku potrebu za prostorom koji je kontekstualiziran, emotivan i perceptivan. Globalizirani kapitalizam, razvoj komunikacijskih tehnologija, nova mobilnost, društveno – političke promjene, neoliberalizam, donijeli su daljnju sintetičku produkciju prostora, koja simulira i konstruira umjetne doživljaje i surogate identiteta i karaktera. Arhitektura i urbanizam postali su roba, koja na tržištu predstavlja interese investitora, a ne korisnika i javnog interesa.“ [3]

Bez obzira na to kako doživljavamo arhitekturu, kvaliteta izgrađenog prostora zbog svoje sve prisutne prirode utječe na kvalitetu života i time postaje najočitije fizičko svjedočanstvo kulture i prihvaćenih vrijednosti određenog društva. [4] A jedna od prihvaćenih vrijednosti je i dostupnost stana. Već je „Atenska povelja“ 1933. godine [5] naznačila sve ono potrebno u okviru planiranja i projektiranja stanovanja, a „u usporedbi sa svjetskim deklaracijama o pravu na stanovanje koje imaju globalni i uopćeni karakter, europske deklaracije su u tom smislu nešto konkretnije, pa u Revidiranoj europskoj socijalnoj povelji iz 1996. godine, čitamo dau cilju osiguranja učinkovitog ostvarivanja prava na stanovanje, potpisnice se obvezuju poduzeti mjere u cilju promicanja dostupnosti stanova adekvatnog standarda, sprečavanja i smanjivanja beskućništva s ciljem potpune eliminacije istoga i omogućavanja da cijene stanova budu prihvatljive stanovnicima bez adekvatnih resursa'”. [6] Da bi rezultat približili očekivanom nužno je u planiranju voditi računa o nizu elemenata, koji se čine jasni sami po sebi, ali na žalost, često nisu sveobuhvatno uključeni u razvojne projekte. Prostorno planiranje i normativi, te standardi iz kojih se dalje čitaju kriteriji vrednovanja projekta, naselja, zgrade i stana kreću se od socioloških, preko ekonomskih do pravnih aspekata koje prati zakonska regulativa. Tu sveobuhvatno treba razmišljati i o infrastrukturi naselja i neposrednoj građevinskoj parceli, zatim pratećim sadržajima, te vizualnom identitetu koji prati izgradnju stana, stanovanje i stambenu arhitekturu.

I tu dolazimo do države koja je u stvari regulator i pokretač strukturiranja svih pomaka koji su se događali ili se imaju dogoditi u ovom segmentu. Uvijek je dobro malo pogledati unatrag i vidjeti kako su rješavani određeni problemi koji su značajno opterećivali razvojne procese u gradovima i državi u cijelosti. Ono što se događalo krajem šezdesetih i sedamdesetih u stanogradnji i stanovanju može se jednostavno opisati kroz nekoliko različitih principa djelovanja u stambenoj izgradnji, koji su zajedno uspjeli gotovo u cijelosti osigurati potreban broj stanova u gradovima sa povećanim brojem stanovnika. Novi stanovnici su osigurali potrebnu radnu snagu za rad u proizvodnim pogonima koji su nakon pedesetih nicali u gotovo svim gradskim središtima, a stambeno su zbrinjavani kroz stanove koji su se gradili kao društveni stanovi. Ti i takvi stanovi davali su se u povlašteni najam, odnosno tada se nad stanom stjecalo ‘stanarsko pravo’ – institut koji je trajao sve do devedesetih godina prošlog stoljeća. Na primjer, nakon Drugog svjetskog rata grad Zagreb brojio je nešto više od četvrt milijuna stanovnika, da bi se u nepunih petnaest godina gotovo udvostručio, a površina koju je zapremao povećala se sedam puta. Do 1971. godine uz istu površinu povećao se za dodatnih 100.000 stanovnika, da bi se do kraja dvadesetog stoljeća približili broju od 800.000 stanovnika i površini od gotovo 650 km2, [7] a slično je bilo i sa drugim većim gradskim središtima.

A nakon devedesetih godina prošlog stoljeća promjene društvenog sustava dostupnost stana u okviru liberalnog kapitalizma u kojem danas živimo, donijele su niz novina i različitih rješenja u odnosu na stanovanje i kvalitetu izgrađenog prostora. Djelovalo se na dvije razine zadatka, projekti ‘običnih’ zgrada nisu slijedili elemente dobrog gospodarenja prostorom onako kako su nas učili, već su zgrade projektirane za tržište pokazale krajnji nemar, kako u urbanističkom planiranju, tako i u nastavljanju održavanja vrijednosnog sustava oblikovanja prostora, nadasve u dijelu koji je vezan uz organizaciju stana. Iznimka su dva stambena programa pokrenuta pod okriljem države, obzirom da je hitno trebalo obnoviti i povećati stambeni fond [8] država je pokrenula investicijske cikluse građenja stanova koji su „probudili uspavano tranzicijsko društvo po pitanjima stanovanja“ [9] te otvorili pristup projektiranju novoj generaciji mladih arhitekata. Kraj dvadesetog stoljeća donio je i neke nove odnose ne samo u društvu već i u načinu razmišljanja i pristupa našoj osnovnoj temi – stanovanju. Već obrazovanje daje arhitektima širinu znanja i otvorenih mogućnosti djelovanja što je u ovom slučaju dovelo do stvaranja novih vrijednosti društva i okruženja u kome živimo implementacijom dobrih i oku ugodnih arhitektonskih ostvarenja. [9] Primarni izazovi koji obilježavaju stanovanje i stanogradnju u narednom razdoblju određeni su prije svega pravom na stan, a nastavno na to reguliranjem različitih modela rješavanja stambenog pitanja koji ovisno o materijalnom statusu, dobi i brojnosti članova obitelji uključuju i različite načine subvencioniranja. Ono što nadalje trebamo njegovati je svakako kvaliteta stanovanja, a ne smije se zaboraviti ni kultura stanovanja, za što je osnovni preduvjet podizanje razine društvene svijesti o značaju izgrađenog prostora, jer: „Izgrađen prostor treba biti poticajan životni ambijent, a njegova vrsnoća predstavlja osnovu za kvalitetu naših života.“ [4]

Literatura:

[1] Curtis, William J. R. (2000.), Modern arhitecture since 1900, III edition, Phaidon Press Limited, London

[2] Perković, Z., (2002.), Stanovništvo i stanovanje u Zagrebu od 1981.do 1988., Bijeg u neozbiljnost, Horeztky, Zagreb

[3] Bobovec, B., Nizić, I., Smokvina, M., (2012.), Implementation of the Principles of Urban Coherence on the Example of the Europan 7, International Scientific Conference „Rethinking Urbanism“, Zagreb

[4] *** (2013.), Arhitektonske politike Republike Hrvatske 2013 – 2020., ApolitikA, Nacionalne smjernice za vrsnoću i kulturu građenja, [ur. Knifić Schaps, H.], Hrvatska komora arhitekata; Ministarstvo graditeljstva i prostornoga uređenja, Zagreb

[5] *** (2017.), Vizije gradova i prostora, Hrvatski zavod za prostorni razvoj, Zagreb

[6] Bobovec, B, (2013.), Stan, stanovanje, stambena arhitektura, 1. dio, Korak u prostor, 1(41): 77-80, Zagreb

[7] Laslo, A., (2011.), 111 godina postojanja zagrebačkog modernizma, Arhitektonski vodič, Zagreb 1898-2010, Arhitekst d.o.o. i Društvo arhitekata Zagreba, Zagreb

[8] Bobovec, B., (2000.), Stambeno zbrinjavanje stradalnika Domovinskog rata, vođenje velikog investicijsko-arhitektonskog projekta, Magistarski rad, Sveučilište u Zagrebu, Arhitektonski fakultet, Zagreb

[9] Jošić, Mladen, (2004.), Europan vs. POS, Arhitektura, Udruženje hrvatskih arhitekata; Europan Hrvatska, 53[01(216)]: 106-109, Zagreb

Fotografije, Izvor: UHA

m-Kvadrat

print