Benjamin Hafner: Arhitektura je prijenos znanja s učitelja na učenika

Intervju: Benjamin Hafner, arhitekta

Benjamin Hafner rođen je 28. jula 1978. u Ljubljani. Još kao dijete posvetio je punu pažnju umjetničkom stvaralaštvu. U četvrti razred primljen je u likovnu školu akademske slikarice Vere Trstenjak. Nakon završene srednje škole upisuje Arhitektonski fakultet. Početak stručnog studijskog puta na Arhitektonskom fakultetu u Ljubljani počeo je kod profesora dr. Aleša Vodopivca, kao demonstrator. Diplomirao je 2006. godine na temu Nova koncertna dvorana i izložbeni prostor Kulturnog centra Franca Bernika u Domžalama. U martu, 2007. godine dobio je međunarodnu nagradu za diplomski rad – Šestu nagradu za istraživanje Trima.

Nakon završetka studija postao je tehnički asistent na Arhitektonskom fakultetu i započeo je sa arhitektonskom praksom u različitim uredima. 2014. godine otvorio je studio HA – Hafner arhitekti. Dobitnik je mnogih nagrada i priznanja. Za časopis m-Kvadrat govori o svojim počecima, razvoju karijere, radnim procesima, te budućim projektima.

Arhitekta ste sa bogatim radnim iskustvom, a ujedno ste i profesor. Možete li objasniti kako su izgledali Vaši počeci? Kako je zapravo sve počelo?

Mogao bih prvo kazati, da imam habilitaciju za višeg predavača na Fakultetu za Dizajn / Pridruženoj članici Univerziteta na Primorskom za područje uređenja interijera javnih zgrada. To nije isto kao habilitacija profesora, koja je najviša, međutim, predajem kao vanjski stručni suradnik, koji daje studentima znanje svakodnevne prakse arhitektonskih i dizajnerskih ureda. Prije toga bio sam 10 godina tehnički asistent na Arhitektonskom fakultetu, Univerziteta u Ljubljani.

Arhitektura nije nešto što se brzo nauči i njeno upoznavanje nikad se ne završi. Nekako, arhitekura treba postati ljubav života, jer nikad ne prestaješ o njoj razmišljati. To nije uobičajeni posao od osam sati, koji završiš i radiš ga samo zbog toga da preživiš, nego voliš sve, sve što nacrtaš i materijaliziraš. Doktori spašavaju živote ljudi, a mi stvaramo prostore za život ljudi. Teško je i kazati kada je sve počelo. Mislim, da mogu reći da je sve počelo još kad sam bio mlad, počeo sam crtati i volio sam crtati. Već se tad sve počelo razvijati u mojoj glavi, od osjećaja i emocija sa kojima živim. Ali, tehnički gledano, sve je počelo sa crtanjem u uredima. Po mom mišljenju to je samo učenje prakse, ali ne i razvoj filozofije. Pravo učenje počinje na fakultetu sa mentorom, kojeg sam biraš, te s njim radiš i učiš. Arhitektura je prijenos znanja s učitelja na učenika.

Prema Vašem mišljenju, šta budući arhitekt mora savladati da bi mogao opstati u poslu i biti konkurentan?

Puno stvari, a njih ne možeš naučiti brzo. Praktički učiš ih kao što i učiš živjeti život. Ali sigurno da treba slušati investitora, on je uvijek u pravu. Treba slušati i stvarati dijalog između njegovih težnji, potreba, razmišljanja i stručnosti koju ti zastupaš. Ali za opstanak u poslu treba imati osjećaj, gdje i kako ga pronaći i kako ga ne izgubiti. Boris Podrecca u jednom intevrjuu kazao da je »za uspijeh potrebno 80% talenta za posao, i 20% za crtanje«, s čim se u potpunosti slažem! Arhitektura nije posao, već umjetnost. To su dva potpuno različita svijeta, a umjetnost je spajanje oba svijeta.

Svojim projektima pružate potpuno nova iskustva posjetiocima. Kako to postižete?

Jednostavno. Nema prostora na svijetu, koji su isti, na svakom se koraku nalazi nešto drugačije. Arhitektura raste iz prostora, zbog toga je ona na svakom mjestu drugačija, kao i ljudi.

Kako spajate nastavničku aktivnost sa praktičnim radom?

Do 16 sati dizajniram i vodim vlastiti posao. Nakon toga idem na Fakultet i predajem praktični dio znanja, koji se svaki dan obnavlja i nadopunjuje. Mislim da je ovo vrlo dobra i praktična kombinacija, jer omogućava i normalan rad u uredu i na faksu.

Koju biste  arhitektonsku školu izdvojili?

Teško je to kazati, Le Corbusier nije imao nikakve arhitektonske škole, ali bio je pionir razvoja modernizma u svijetu. Znači arhitektura je prvenstveno u filozofiji i emocijama svakog pojedinca. Mislim, da u svakoj školi možeš pronaći nešto dobro, ako to želiš i ako želiš istraživati nešto novo i više. Može se ići i na ETH, Berlage ili AA u London, ali ako se tamo ide samo zbog imena, ništa novo se neće desiti. Sve zavisi od pojedinca.

Osnovali ste arhitektonski studio Hafner arhitekti d.o.o. 2014. godine, sa sjedištem u Ljubljani. Možete li izdvojiti neke od Vaših najvažnijih projekata?

U deset godina imamo 15 nagrada na natječajima od stambenih, pa sve do društvenih objekata. Oko 10 zgrada izgrađeno je u saradnji s drugim arhitektima, od toga i neke izložbe za muzeje i scenografija za predstavu Barker Slovenskog narodnog kazališta, gdje sam bio asistent scenografa. Tu je i produkt oblikovanja samostojeće svjetiljke, koja je bila odabrana za međunarodnu izložbu u Ljubljani i Skoplju, kolica za posluživanje za međunarodnu tvrtku Simpss. Među objektima istaknuo bih Pilates Ljubljana, Vila Bartolomei, obnova kuće Kamnik, naselje Črna Vas, Kongresna dvorana Sveučilišta u Kataru.

Kako funkcioniše Vaš studio? Šta sve uključuje radni proces?

U arhitekturi je uvijek dobro  povezati se s nekoliko arhitekata i ureda. To sam naučio u inostranstvu, kada sam radio na sjeveru Njemačke u renomiranom međunarodnom uredu. Ovde kod nas povezani smo s nekoliko arhitekata s kojima radimo u kolaboraciji, oni rade osnovni posao, dok ja preuzimam kreativni dio. Radimo sve, od idejnih projekata i projekata za realizaciju, vodimo administrativne postupke i izrađujemo izvedbene projekte ili 3D prezentacije. Mogli bi reći, da je neka vrsta mješavine umjetničkih i građevinskih projekata.

Sportska dvorana Kranj: Boštjan Gradišar, u.d.i.a., Benjamin Hafner, u.d.i.a.

Imate li planiranih projekata u bliskoj budućnosti?

Da. Trenutno je u toku nekoliko stambenih i javnih objekata, koji će se realizirali za godinu, dvije.

Šta biste poručili mladim arhitektima?

Mogu im reći, da će učiti kroz cijeli život i da trebaju pokrenuti vlastite projekte što je prije moguće, jer najviše naučiš kroz vlastite projekte.

I za kraj, imate li možda neku poruku za čitaoce m-Kvadrata?

Mislim da je čitanje digitalnih i fizičkih časopisa vrlo važan aspekat i dobar za cjelokupnu širu javnost, jer je arhitektura na neki način komunikacija i identifikacija prostora na planetu.

print