PVC je skraćenica za polivinil hlorid (Polyvinyl chloride), odnosno spoj koji nastaje polimerizacijom monomera, vinil hlorida (Vinyl chloride). Kako je značajan udio njegove mase ustvari hlor, stvaranje PVC-a zahtjeva manje nafte nego kod većine drugih polimera.

Hlor daje PVC-u dvije važne prednosti. Kao prvo, hlor se izdvaja iz slanice, obična sol i voda, te je na taj način PVC manje osjetljiv na promjene na svjetskom tržištu nafte, nego li ostali polimeri. Drugo, hlor je odličan i nezamjenjiv dodatak smjesama za gašenje vatre, što se prenosi direktno i na krajnje produkte, svrstavajući PVC u materijale koji ne potiču zapaljenje i širenje vatre.

Sam proces stvaranja je prilično jednostavan i teče hemijskom reakcijom u kojoj etilen i hlor formiraju etilen dihlorid, koji se na kraju tranformiše u plin, vinil hlorid. Posljednji korak je polimerizacija, odnosno stavaranje polimera, fino zrnastog, bijelog praha koji nazivamo PVC.

Takav PVC je još uvijek par koraka dalje od krajnjeg proizvoda kojeg kolokvijalno nazivamo plastika. On se još mora kombinirati sa određenim hemijskim aditivima i modifikatorima a jednom kada se dodaju, stvoriti će različite PVC-spojeve koji će se potome pretvoriti u nebrojeno mnoštvo krajnjih proizvoda, od npr. cijevi za vodu do prozora.

Istorijski gledano, PVC je sasvim slučajno otkiven u bar dvije različite prilike u 19. stoljeću.

Međutim tek poslije 1926 godine i pronalaska metode da se PVC „plastificira“, dodajući mu različite aditive, počinje da nalazi sve širu i širu primjenu u našim životima. 1954 godine Dynamit Nobel AG proizvodi prvi serijski PVC prozor pod brendom Mipolam, kasnije Trocal.

Danas, klimatske promjene kojima svjedočimo, ekstrakcija sve većih količina prirodnih resursa i prekomjerno zagađenje, mijenjaju našu percepciju i navode nas da preispitujemo čitav niz procesa i krajnjih proizvoda kojima smo okruženi. Životni ciklus proizvoda ne prestaje sa prestankom njegove namjeravane upotrebe a trajnost iskorištenog materijala postaje opterećenje. Međutim PVC je moguće višestruko reciklirati a da pri tome ne gubi svoje karakteristike. Ova promjena percepcije PVC-a je nužna ako nam je cilj reducirati probleme s prekomjernim zagađenjem okoliša plastikom. Prema istraživanjima upotreba recikliranog PVC-a smanjuje emisije štetnih gasova za 90% u odnosu na sirovi PVC.

Sve više je inicijativa poput one iz Düsseldorfa (Život i rad u Düsseldorfu prilagođen klimi) koje zahtijevaju upotrebu recikliranog PVC-a. Ako uzmemo u obzir da je u Düsseldorfu minimalni zahtijevani udio rPVC-a (reciklirani PVC) u prozorskom okviru ≥ 55 %, ovo je izravan poticaj i proizvođačima i stanovništvu da promjene percepciju vezanu uz PVC proizvode. Cijeli proces je podržan i od strane njemačke RAL asocijacije.

Bio-atribuirani PVC je novi razvoj u kojem su fosilne sirovine 100 % zamijenjene obnovljivom alternativom, tj. tzv. drugom generacijom sirovina koje se ne takmiče sa lancima ishrane i koje ne potiču iz fosilnih izvora.

Bio-atribuirani PVC temelji se na ekstrakciji i proizvodnji etilena iz ulja crnogorničnog drveta umjesto iz nafte. Ovo omogućava smanjenje CO2 do 90% u poređenju sa konvencionalnim PVC-om – i odgovara mjeri od dva kilograma uštede CO2 po kilogramu upotrijebljenog materijala.

U pogledu kvaliteta i mehaničkih osobina, npr. Bio-atribuirani prozorski profili sa odgovarajućom oznakom Bio-attributed su identični onima izrađenim po uobičajenoj PVC recepturi, a naravno jednako se mogu u potpunosti reciklirati. Ono dakle što se promijenilo je porijeklo etilena. On kod Bio-atribuiranih PVC prozorskih profila potiče iz ulja crnogoričnog drveta koje je nusproizvod u drvnoj industriji.

Pionirski projekti koji uključuju Bio-atribuirane PVC prozorske profile njemačkog proizvođača Kömmerling su već u fazi realizacije u Nizozemskoj (BAM Wonen u Steenwijk-u) i Njemačkoj (Viebrockhaus SmartCity in Harsefeld).

Ovakvi prozori imaju certifikat prema RSB standardu (Okrugli sto o održivim bio materijalima) garantirajući porijeklo od sirovine do gotovog Bio-atribuiranog prozorskog profila.

Industrijski razvoj i svi ostali procesi uzrokovani čovjekom nepovratno utiču na naš eko-sistem i planetu. Sve više se direktno pokazuju razorni učinci nebrige o okolišu što dovodi u pitanje i samu našu biološku održivost. Holistički pristup koji uzima u obzir čitav životni ciklus proizvoda, od sirovine do kraja života odnosno novog života putem recikliranja i proizvodnje jednakovrijednog proizvoda (iz prozora u prozor) je jedini istinski održiv proces u očuvanju našeg okoliša.