Naslovnica Home Boris Trapara, arhitekt koji znanje stečeno u Francuskoj prenosi u BiH

Boris Trapara, arhitekt koji znanje stečeno u Francuskoj prenosi u BiH

Tema mojih interesovanja i istraživanja su različiti istorijski periodi razvoja arhitekture u Bosni i Hercegovini, i to: period srednjeg vijeka, osmanski period, austrougarski period i arhitektura moderne i postmoderne.

Intervju: Boris Trapara, arhitekta i istoričar arhitekture

Kroz časopis m-Kvadrat prošla su intervjua raznih arhitekata, inženjera, stručnjaka, profesionalaca iz domene građevinarstva i arhitekture koji su svojim bogatim iskustvom i savršenom biografijom govorili o postignućima, problematici i struci općenito. Naravno, bilo je tu i mladih kadrova koji su svoj put ka uspjehu počeli tek graditi, a naše uredništvo prepoznaje značaj početka borbe ka usavršavanju, te pruža mogućnost predstavljanja i onima koji su tek zavšili studije i počeli da uplovljavaju u vode arhitekture i građevinarstva. Često se desi da sa određenim stručnjacima više puta razgovaramo, a desi se i to da sa određenim stručnjacima prvi put stupamo u kontakt. Jedan takav stručnjak je i Boris Trapara, ime koje ste sigurno čuli, pogotovo u zadnje vrijeme. Arhitekta i istoričar arhitekture zavodne biografije i iskustva bio je naš gost kojeg smo rado intervjuisali. Pristupačan mladić, ljubazan i prijatan rado je pristao govoriti za m-Kvadrat, a o čemu smo razgovarali čitajte u narednim redovima.

Kako ste se zainteresovali za arhitekturu? Kako je krenula cijela priča? Ko vam je bio ”vjetar u leđa” u dosadašnjem radu, samim počecima…?

Interesovanje za arhitekturu kod mene se javilo u najranijem dobu života, već u desetoj godini. Kada sam u osnovnoj školi na predmetu tehničko obrazovanje po prvi put čuo i vidio čudesne građevine svijeta i dobio prva saznanja o arhitekturi kao o tehničkoj nauci od nastavnice Gordane Šarenac Avlijaš, shvatio sam da je to jedina stvar kojom mogu i kojom želim da se bavim u životu. Poprilično jasne želje i stavovi jednog desetogodišnjaka o vlastitoj budućnosti nisu ostavljale mjesta sumnjama da će arhitektura u svim svojim oblicima biti sastavni dio mog života. Iz ove pozicije mogu da kažem da je istraživanje arhitekture sa većim, ili manjim instersom za njene pojedine oblasti počelo već u desetoj godini i da to istraživanje traje sve do danas, više od dvadeset godina. Za mene, to je jedna od najjačih i najljepših veza koje sam ostvario u životu.

Upis na studij arhitekture je za mene bio prirodna stvar. Tada sam po prvi put sa stručnog aspekta mogao čuti više o svim drugim oblastima arhitekture, ući u slojevitost arhitekture i otkriti sve lijepe strane ovog životnog poziva. Pa, ipak, istorija arhitekture i zaštita kulturno-istorijskog naslijeđa ostali su moja preokupacija. Po prvi put sreo sam ljude po interesovanjima slične sebi i imao čast slušati predavanja od velikih profesora poput profesora Nedžada Kurte i profesorice Sabire Husedžinović, sa kojom sam kasnije sarađivao na leksikonu bosanskohercegovačkog graditeljstva (Graditeljstvo Bosne i Hercegovine kroz stoljeća.) Ovo kapitalno djelo u kojem je obrađeno na stotine naših spomenika, od kojih se veliki broj njih nalazi u Sarajevu,  je u prodaji od početka prošle godine i preporučujem ga i vašim čitaocima.

Vaše viđenje i ljubav prema arhitekturi Sarajeva? Da li je vam to bilo inspiracija za zanimanje? Recite nam više o tome.

Kotlina kroz koju protiče rijeka Miljacka omogućila je longitudinalno širenje grada na takav način da u jednoj kratkoj šetnji možete gotovo hronološki proći kroz četiri dominantna istorijska perioda u razvoju Sarajeva. Krećući se nizvodno, od Bijele i Žute tabije (srednji vijek), preko Baščaršije (osmanski period), do Marijinog dvora (austrougarski period), završavajući sa stambenim naseljima na Grbavici (20. vijek) imate priliku vidjeti mnoge značajne i impresivne istorijske građevine. Dobre savremene realizacije poput Muzičkog stepšeništa u Pruščakovoj su nažalost rijetke, ali su značajne za ovako slojevit ambijent koji pruža nevjerovatne istraživačke mogućnosti u polju arhitekture i koji je direktno uticao i na moj izbor zanimanja, ali i na moju ličnost. Sarajevo je kroz arhitektonsko naslijeđe postalo predmet mog naučnog istraživanja na doktorskom studiju, pa je tako odnos koji imam sa rodnim gradom dobio neku novu dimenziju koja je uz ljubav donijela i odgovornost.

Recite nam nešto više o idejnom projektu „Udobne kuće“. O čemu se tačno radilo?

Tokom školovanja aktivno sam se bavio inovatorstvom i učestvovao na takmičenjima mladih inovatora u Banjoj Luci, Zagrebu, Budimpešti, Ženevi, Parizu, na kojima je najviše uspjeha ostvario projekat „Udobne kuće“ koji je predstavljao inovativni i kreativni pristup savremenom stanovanju. „Udobna kuća“ je projekat koji sam uradio za svoju rodicu Dijanu Senić koja je željela da kada odrastemo izgradi kuću po mom projektu. Sa tim projektom sam osvojio drugu nagradu na svjetskom takmičenju inovatora održanom u Selu 2006. godine. Ujedno, to je bio i najveći uspjeh Bosne i Hercegovine na međunarodnom polju inovatorstva zahvaljujući kojem sam primljen u članstvo Asocijacije inovatora BiH. Bio sam gimnazijalac. Sve što sam tada znao o arhitekturi naučio sam iz par dostupnih knjiga u školskoj biblioteci, s obzirom na to da pristup internetu nisam imao.

Danas nosite titulu doktora nauka prestižnog Univerziteta Sorbonna u Francuskoj? Recite nam više o tome, kako ste se odlučili na život u Francuskoj, koliko je bilo zahtjevno i teško ostaviti Sarajevo i porodicu, krenuti u novi grad, novo iskustvo?

Kada su Francuska ambasada u BiH i Campus France BiH objavili konkurs za studentske stipendije za doktorski studij, ja sam već imao spremnu dokumentaciju koja je tražena konkursom, jer sam još prije tog poziva tražio stipendiju za nastavak školovanja i kada je poziv izašao odlučio sam da se prijavim. Francuska nikad nije bila u vrhu mojih prioriteta za studiranje, s obzirom na to da je moj interes usko vezan za bosanskohercegovačko kulturno-istorijsko naslijeđe, ali nakon tri godine provedene na relaciji Sarajevo-Pariz mogu potvrditi da je Francuska bila pravi izbor za mene.

Dok stipendiju nije bilo tako teško dobiti, upisati se na francuski univerzitet je tražilo mnogo više truda i strpljenja. Nakon što sam prošao redovnu proceduru upisa koja se sastojala od nekoliko komisija, a koja je uslijedila nakon pronalaska mentora, postao sam student INALCO instituta, Univerziteta Sorbonne Paris Cité. S obzirom na temu mog doktorata (Od Beča do Sarajeva, uzori i replike u arhitekturi austrougarskog perioda, mentorice Taline Ter Minassian i Maja Popovac) dosta vremena sam proveo na istraživanjima u Sarajevu i Beču, tako da odlazak iz Sarajeva nisam doživio tako teško. Život i studij u Parizu je bio vjerovatno i jedan od najljepših perioda u mom životu.

Kakav je život u Parizu? Da li je vas promijenio?

Za arhitekte i istoričare arhitekture i umjetnosti, život u Parizu je kao da se svakodnevno šetate kroz obimnu i širom otvorenu enciklopediju arhitekture i umjetnosti, u boji. Glavni grad Francuske, centar zapadnoevropske kulture je vjerovatno jedno od najboljih mjesta gdje možete studirati arhitekturu i to ne zato što su francuske škole arhitekture među najkvalitetnijima u svijetu (nisu!), nego iz razloga pokretačke i kreativne energija Pariza kojom se trajno zarazite i koja vas stalno gura naprijed i stalno tjera da radite na sebi. Bezbroj muzeja, izložbi, koncerata, i drugih raznovrsnih dešavanja čine Pariz pravom kulturno-zabavnom mašinom koja nikad ne staje.

S druge strane, život u Parizu može biti jako stresan, težak i ekonomski neizvjestan. Konkurencija u svim poljima rada je ogromna, troškovi stanovanja su među najvišim u Evropi, kao i standard života koji je teško postići sa prosječnim platama u pariškoj regiji (Île-de-France). Osobe koje vas okružuju su u svojim poljima rada najbolji. Sve što možete zamisliti, sve ono najbolje i najljepše je na dohvat ruke, a istovremeno često je i nedostižno. Prosječan Francuz će vam brzo nabrojati dugu listu mana, prosječan Parižanin će se još više žaliti na svoj grad, ali bez obzira na bezbroj nedostataka, Pariz i sve šta nosi sa sobom, ne prestaje biti ogromna želja velikog broja Francuza i stranaca koji sanjaju da bar jedan dio života provedu baš u ovom gradu.

Vrijeme koje sam proveo u Parizu na mene je uticalo pozitivno, a ako me je to promijenilo, bilo je na bolje. Navike koje sam stekao u Parizu su učinile moju svakodnevnicu kvalitetnijom, a slobodno vrijeme bolje iskorištenim, i to je vjerovatno najveća promjena koja se desila. Svjestan sam da su uslovi koje sam imao zahvaljujući stipendiji Francuske vlade jako doprinjeli mom opštem utisku o Parizu i zahvalan sam na prilici koju sam dobio da tri godine provedem u ovom magičnom gradu.

Kako biste ocijenili odnos prema kulturno-historijskom naslijeđu u BiH?

Kakav je odnos prema kulturno-istorijskom naslijeđu u Bosni i Hercegovini svjedočili smo tokom posljednjeg rata 1992/95. godine kada je potpuno srušeno ili djelomično oštećeno više stotina spomenika kulture. Naslijeđe je često korišteno kao instrument ratovanja sa ciljem brisanja identiteta određenog naroda. Gubici na svim stranama svih naroda Bosne i Hercegovine su nesagledivi i obeshrabljujuće nas navode na uvijek aktuelna pitanja humanosti i odnosa čovjeka prema čovjeku. Nažalost, veliki broj spomenika srušenih u ratu ni nakon 25 godina od završetka rata nije obnovljen, a sada je sasvim izvjesno da i neće biti obnovljen, čime su trajno izgubljene vrijednosti određenih ambijenata i čime je nanijeta velika šteta cjelokupnoj svjetskoj baštini. Svijetli primjeri djelovanja vladinog i nevladinog sektora u Bosni i Hercegovini, te malobrojnih nezavisnih pojedinaca su usamljene punktualne intervencije koje su značajne, ali nedovoljno omasovljene da bi se svi uništeni, ili oštećeni spomenici sanirali.

Trenutna situacija u polju zaštite bosanskohercegovačkog naslijeđa je rezultat konstantnih političkih previranja u zemlji, loše ekonomske situacije, sitnih i krupnih korupcija koje su sastavni dio svakodnevnice bosanskohercegovačkog društva i nedosljednog primjenjivanja aktuelnih zakona (na različitim nivoima vlasti) u praksi. Brojni problemi u zaštiti baštine su svakodnevnica i drugih evropskih zemalja, ali dok se oni tiču načina korištenja kulturnih dobara u zemljama kao što je npr. Francuska, kod nas su ti problemi pitanje sprečavanja rušenja i uništavanja i onih pojedinačnih kulturnih dobara koja su zaštićena. O ambijentalnim zonama u kojima se nalaze je suvišno i govoriti.

Kakvo je stanje u Francuskoj? Da li se iskustva mogu primijeniti i u BiH?

Iz bosanskohercegovačke perspektive stanje u Francuskoj u oblasti zaštite spomenika je na jako visokom nivou. Francuska tretira kulturno-istorijsko naslijeđe kroz sistemski organizovane službe zaštite i zakon o zaštiti koji se primjenjuje u praksi kao garancija očuvanja jednog od najvrijednijih nacionalnih resursa – spomenika kulture. Značaj koji baština ima u Francuskoj nije isključivo istorijski, niti kulturni, nego i materijalni, jer donosi visoke prihode sve od lokalnog, pa do najvišeg nivoa. Dovoljno je pogledati broj posjetilaca u popularnim francuskim muzejima, kao i obratiti pažnju na brojne aktivnosti tokom čitave godine poput dana otvorenih vrata, ili dana spomenika (Les Journées européennes du patrimoine) koji su inicirani u Francuskoj, a proširili su se svijetom.

Pozitivna iskustva iz Francuske su primjenjiva u Bosni i Hercegovini u toj mjeri u kojoj smo mi sami spremni da se iskreno i odgovorno posvetimo njihovom razvoju i prilagođavanju našim uslovima. U Bosni i Hercegovini ne postoji zakon o kulturno-istorijskim spomenicima na državnom nivou, a status nacionalnog spomenika je u javnosti devalviran do te mjere da su službe zaštite gotovo potpuno izgubile naučni kredibilitet. Za održivu primjenu francuskog, ili bilo kog drugog zapadnoevropskog modela zaštite je potreban i etičan, kontinuiran i odgovoran pristup pojedinaca i organizacija u polju zaštite. Takav pristup mora biti standard u sistemu, a ne izuzetak kakav je to često slučaj u Bosni i Hercegovini.

Bavite se istraživanjem naše baštine. Recite nam više o tome, u kom pravcu idu Vaša istraživanja?

Tema mog doktorskog rada je odredila i užu oblast mojih istraživanja, a to je pitanje odnosa uzora i replike u arhitekturi austrougarskog perioda, ali i arhitekturi uopšte. Na koji način doživljavamo prostorne odnose izgrađenog ambijenta, zašto pamtimo pojedine ulice i trgove, kakvu ulogu ima memorija mjesta, koji parametri utiču na estetske vrijednosti arhitekture, šta za jednu urbanu cjelinu (na kolektivnom nivou) i za svakoga od nas (na individualnom nivou) predstavlja duh mjesta? To su samo neka od aktuelnih otvorenih pitanja kojima sam se bavio istražujući arhitekturu austrougarskog perioda u Bosni i Hercegovini.

U najširem smislu, tema mojih interesovanja i istraživanja su različiti istorijski periodi razvoja arhitekture u Bosni i Hercegovini, i to: period srednjeg vijeka, osmanski period, austrougarski period i arhitektura moderne i postmoderne. Posmatranjem materijalnog kulturno-istorijskog naslijeđa nastalog kroz ova četiri dominantna istorijska perioda, u širem evropskom kontekstu, moguće je sagledati njihovu raznolikost i sadržajnost. Takođe, nemoguće je baviti se bilo kojim od ova četiri dominantna istorijska perioda izolovano, bez istorijskog i prostornog konteksta. To u praksi znači da ćete pronaći mnogo više sličnosti između stećaka i postmoderne arhitekture u Bosni i Hercegovini nego između pojedinih arhitektonskih ostvarenja nastalih u istom istorijskom periodu.

Kroz istraživanje baštine u Bosni i Hercegovini cilj mi je učiniti vrijednosti kulturno-istorijskih spomenika još bližim i bolje razumljivim običnim ljudima, ljudima kojima baština nije primarno interesovanje, niti posao. Vjerujem da jedino boljim poznavanjem kulturno-istorijskih spomenika naše zemlje možemo razumijeti njihove univerzalne vrijednosti i sa više ljubavi i poštovanja se odnositi prema njima u zajedničkom cilju da ih sačuvamo.

Da li je kvalitetan rad na zaštiti bh.naslijeđa važan za očuvanje unikatnog identiteta grada kao multietničke sredine?

Nažalost, naša realnost je takva da mi diskutujemo o kvalitetnom i nekvalitetnom radu na zaštiti spomenika, a zapravo bismo trebali diskutovati o adekvatnim mjerama i metodama zaštite spomenika, dok bi se kvalitetan rad u tako važnoj oblasti trebao podrazumijevati. Sistematično, odgovorno, etično i naučno tretiranje spomenika je ključno u očuvanju identiteta, te kao takvo treba biti na najvišem profesionalnom nivou.

Raznolikost i slojevitost spomenika u pogledu njihovih istorijskih, kulturnih, arhitektonskih, umjetničkih i drugih vrijednosti je u bosanskohercegovačkim gradovima nedjeljiva. Takve homogene sredine je nemoguće fizički podijeliti, jer predstavljaju višeslojne ambijente građene vijekovima unazad, i zato je rad na zaštiti i očuvanju njihovog multikulturalnog i multietničkog karaktera izuzetno važan za očuvanje identiteta svih nas.

Bili ste organizator i domaćin prvog Seminara o bosanskohercegovačkoj baštini na INALCO institutu pri Sorbonne Paris Cité Univerzitetu. Koliko se o našem kulturnom naslijeđu zna van Bosne i Hercegovine?

Cilj seminara koje sam organizovao 2018. i 2019. godine u Parizu je bila promocija kulturno-istorijskog naslijeđa Bosne i Hercegovine na međunarodnom nivou, kao i pokušaj da se ukaže na dobre primjere i izuzetne vrijednosti baštine naše zemlje, s obzirom da se vani o Bosni i Hercegovini i dalje govori u kontekstu rata i podjeljenosti. Na poziv INALCO instituta, Sorbonne Paris Cité univerziteta, predavanja o našem kulturno-istorijskom naslijeđu su održali profesori i kolege: Maja Popovac, Emina Zejnilović, Merima Šahinagić Isović, Nasiha Pozder, Igor Kuvač i Sanja Zadro. Za kolege profesore i studente u Parizu ova predavanja su bila pravo osvježenje i opširni izvori o temi o kojoj se u Francuskoj malo govori, a za koju ima dosta interesovanja u akademskim krugovima.

Priliku da organizujem pomenute seminare dobio sam zahvaljujući ostvarenim akademskim rezultatima i kontaktima tokom doktorskog studija na INALCO institutu (Institut za orijentalne civilizacije i jezike), osnovanom 1669. godine. Ovaj institut je suosnivač Sorbonne univerziteta, najstarijeg francuskog univerziteta, nasljednika pariškog univerziteta iz 1257. godine i jednog od najprestižnijih svjetskih univerziteta. Među studentima u Francuskoj važi za jednu od najboljih javnih obrazovnih institucija i kao takav uživa visok ugled u akademskoj zajednici, te je zato i bio odlično mjesto za promociju baštine Bosne i Hercegovine.

Na čemu trenutno radite?

Zajedno sa kolegicama iz NK Icomos BiH, trenutno radim na prvoj dvojezičnoj arhitektonskoj mapi austrougarskog perioda za Sarajevo. Izradu ove mape je podržao Austrijski kulturni forum Sarajevo (Austrijska ambasada Sarajevo). Mapa će prestaviti reprezentativna arhitektonska ostvarenja u različitim neo-stilovima i secesiji koja su nastala u periodu od 1878. do 1918. godine u Sarajevu, te ponuditi tematske rute kao što je ruta Josip pl. Vancaš, ili ruta neomaurske (orijentalne) arhitekture, itd.

Nakon mape za Sarajevo u planu su arhitektonske mape austrougarskog perioda za Mostar i Banju Luku. Sve tri mape će biti dizajnirane na način da pruže korisne i grafički dopadljivo prezentovane podatke o arhitektama i objektima austrougarskog perioda. Takođe, sve mape će biti besplatne i dostupne u digitalnom i printanom obliku. Vjerujem da će ove arhitektonske mape biti korisne kolegama studentima, stranim gostima, ali i lokalcima koji želje da se bolje upoznaju sa baštinom koja ih okružuje.

Koji su Vam planovi za budućnost, šta možemo da očekujemo?

Želja i planova je mnogo, što je, možda u skladu i sa mojim godinama i karakterom. Pojedinačno o njima ne bih govorio, ali trudiću se da na ostvarenju tih planova svakodnevno i vrijedno radim. Na početku svake kalendarske godine iz svog petogodišnjeg plana izdvojim tri osnovna i tri sporedna cilja za tu godinu, a onda to podijelim po mjesecima i koracima. Ako svaki dan uradimo bar nešto korisno, napravimo bar mali korak ka našem cilju, siguran sam da ćemo taj cilj i ostvariti.

Primjetio sam da kada nekome spomenem svoj sistem planiranja i organizacije, bezbroj tabela i spiskova, da to djeluje komplikovano, ali za mene koji planer imam od petog razreda osnovne škole takav sistem je potpuno prirodan. Nije opterećujući, niti komplikovan, naprotiv, pomaže mi da svoje obaveze izvršavam na vrijeme i na kraju i ostvarim zacrtane ciljeve. Planer provjeravam prije nego krenem na spavanje i čim se probudim, i ne bih mogao zamisliti svakodnevnicu bez planera i „to do“ liste.

Koliko je Vaš put bio težak, da li je bilo padova koje ste morali prebroditi i krenuti naprijed? Koliko je zapravo bitno biti uporan i ići naprijed kako bi se ostvarili željeni snovi?

Prepreka je bilo puno, ali kada se cilj ostvari te prepreke se brzo zaborave. Za ostvarenje nekog cilja, mislim da nije dovoljno samo željeti, nego i dobro planirati i konstantno raditi na ličnom razvoju, jer jedino tako možemo napredovati. Rezultati takvog pristupa životu i poslu možda nisu odmah vidljivi, ali upravo je njihova vrijednost u tome što se oni isplate na duže staze. Vlastite vještine i znanja na kojima kontinuirano radimo dovode do ostvarenja naših ciljeva. To je cjeloživotno učenje i put na kojem nema prečica. Na tom putu moj najveći izazov je strpljenje, i danas se učim kako biti strpljiv, a upornost koju ste spomenuli je vjerovatno moja najjača karakterna osobina. Jednostavno, ne treba odustajati od svojih želja ma koliko se vanjske prepreke činile nepremostivim.

Novosti

Kako izračunati količinu čelika za ploču, temelj i stub?

0
Procjena količine čelične armature za betonsku ploču, temelj i stub, grede itd. presudna je za procjenu troškova gradnje.  Projektni crteži koriste se kao osnova...

Related News

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime