Rođena je u Rijeci 1976 godine, a diplomirala 2002 godine na Arhitektonskom fakultetu u Ljubljani. 2007 godine osniva arhitektonski studio BB arhitekti čiji djelokrug obuhvaća međunarodni prostor, a osmišljen je kao otvorena platforma nezavisnih stručnjaka sa područja arhitekture, urbanizma i dizajna koji se okupljaju na različitim međunarodnim projektima. Živi na relaciji Pula – Ljubljana, članica je više različitih strukovnih udruženja, Zbornice za arhitekturu i prostor Republike Slovenije, Društva arhitekata Ljubljana, privremeni član Hrvatske komore arhitekata, te članica predsjedništva Društva arhitekata Istre (Dai-Sai) u kojem 2015.god. pokreće projekt “Otvoreni grad”. Njezini su radovi izlagani na međunarodnim arhitektonskim izložbama uključujući Trijenale u Milanu, te svjetsku turneju izložbe “Evropska nagrada za urbani javni prostor 2012” koja je gostovala u četrnaest svjetskih gradova (Medellin, Toulouse, Bogota, Pariz, Lyon, Prag, Atena, New York…). Primila je više međunarodnih stručnih priznanja i nagrada za svoje realizacije, a nagrađivana je i na više urbanističkih i arhitektonskih natječaja. Dobitnica je Evropske nagrade za urbani javni prostor 2012.g. (European Prize for Urban Public Space 2012), nominirana je za evropsku nagradu Mies van der Rohe 2015.g. i međunarodnu nagradu Piranesi 2014.g. Finalistica je međunarodne nagrade Baumit Life Challenge 2016 te nagrade Elle decoration Hrvatska 2016. Fokus njenog rada bio je u većini usmjeren u problematiku javnog prostora. U tom razdoblju (2007.-2014.g.) realiziraju se projekti vezani za javni prostor obala rijeke Ljubljanice u Ljubljani od kojih treba izdvojiti “Vodeni paviljon” postavljen 2007.g. na obali Petkovšek te “Riječna postaja uz Žitni most” realiziran 2010.g. na Poljanskom nasipu u Ljubljani. U godinama koje slijede, u grupi autora pod nazivom Skupina arhitektov, niže se nekoliko pobjeda na javnim arhitektonskim natječajima od kojih dva završavaju realizacijama. To su “Vrtić Mavrica” u Brežicama (2014.g.) te “Vrtić Ringaraja” (2018.g.) u Videmu kod Dobrepolja u Sloveniji. Uz projekte javne namjene, realiziraju se projekti interijera te industrijskog dizajna poput adaptacije “Stana MO” privatnog investitora iz Ljubljane, “Vinarije Medea” u Vodnjanu te Modularnog sistema drvenih ležaljki “Heksagon 6G” sa realizacijama u Peroju (Hrvatska) i Kranjskoj Gori (Slovenija). Za čitaoce m-Kvadrata, Bizjak govori o svojoj karijeri, važnosti javnih prostora, ostvarenim i budućim projektima.

Arhitektica, autorica nagrađivanih projekata, pokretačica različitih inicijativa usmjerenih na revitalizaciju javnih prostora, nabrajanje možemo nastaviti u nedogled… Ali, iza svega ovoga ko je zaista Breda Bizjak?
Te, na prvi pogled veoma različite projekte povezuje slična pokretačka snaga i motivacija. Budući da sam zadnjih godina radila na projektima u javnom prostoru odnosno zgradama javne namjene, odlučila sam pridobivena iskustva primijeniti u korist lokalne zajednice u kojoj živim. Tako je krenula inicijativa Otvoreni grad u Društvu arhitekata Istre u Puli u kojoj zapravo više surađujem s ne arhitektima nego s kolegama što mi istovremeno predstavlja novost i izazov. Inače na projektima surađujem s kolegama iz različitih država i stalno sam u pokretu. Kao bipatrid osjećam pripadnost dvjema državama, u sebi nosim dva identiteta koji su jedan drugom velika inspiracija. Pripadam i Puli i Ljubljani. Djetinjstvo sam provela u Puli, a odrasla sam u Ljubljani. I jedan i drugi grad označili su me i formirali u čovjeka kakav sam danas i ne bih pri tom ništa mijenjala. Trenutno sam već dvije godine usidrena u Puli; odgovaraju mi ljudi, blizina mora i vjetar. Beskrajno me ispunjuje mogućnost da mogu u par minuta šetnje stići do morske obale dok mi tehnologija omogućuje suradnju s kolegama na udaljenim mjestima.

Shodno Vašoj uspješnoj karijeri, otkrijte nam koji je recept za uspjeh?
Nema recepta. Svatko od nas ima svoj put i način postizanja ciljeva uz određivanje vlastite mjere i ritma. Iza svega ipak stoji velika motivacija, rad, odricanje…
predanost profesiji i želja po učenju, istraživanju.

Kako vidite budućnost gradnje i ulogu arhitekte? Paralela odgovornosti arhitekte danas i u vremenu koje dolazi?
Akumulirana bogatstva kapitala, nove tehnologije materijala i kompjuterske metode projektiranja otvorile su neočekivane mogućnosti za arhitekturu koje svaku formalno zamislivu ideju čine tehnički izvodljivim. Ovakva arhitektonska arogancija koja teži estetiziranoj arhitekturi spektakla dešava se uz istovremenu tendenciju arhitekture da postane oruđem ekonomskih i političkih interesa, lišeno ozbiljnjije kulturološke odgovornosti.

Današnja pomodna arhitektura vizualno je atraktivna, ali rijetko doprinosi integritetu i značaju svog okruženja. Jedan od zadataka arhitekture biti će da ponovo postane jedan od značajnijih načina za uspostavljanje kulturnog i društvenog poretka, kao i za izražavanje i materijalizaciju specifičnosti mjesta i kulture. Da doprinese integraciji i harmonizaciji pejzaža i gradova odnosno naseljenih područja te da zauzme ključnu ulogu u egzistencijalnim pitanjima čovjeka i prirode, etike i estetike.

I na ovom ću mjestu ponoviti riječi Juhanija Pallasame kojeg neizmjerno cijenim, a koji kaže da egzistencijalna značenja ljudskog naseljavanja prostora mogu biti artikulirana kroz samu umjetnost arhitekture i da će arhitektura nastaviti imati nezamjenjiv zadatak za čovjeka: da posreduje između svijeta i nas samih, i da stvara horizont, pogled na osnovu kojega ćemo razumjeti svijet, kao i sebe same.

I za kraj, možete li za čitaoce m-Kvadrata otkriti Vaše buduće angažmane i projekte?
Između ostalog, na poziv Muzeja suvremene umjetnosti Istre, za slijedeću godinu pripremam projekt koji će rezultirati intervencijom u prostorima muzeja. Rad je usmjeren u propitivanje uzročno posljedične relacije mog osobnog, subjektivnog prostora sa okolnim, objektivnim. Polazeći od početne točke stvaranja geometrije intime, prostora kojeg ritualnim, svakodnevnim radnjama oblikujem svojim tijelom te zanemarujući načas fizička i funkcionalna ograničenja, dolazim do srži prostora kao skrovišta i primarne pećine, kao tijelo-kuće.

Gaston Bachelard našu svijest o udobnosti uspoređuje sa životinjom u njenim skrovištima:

“Ugodnost nas tako vraća primitivnosti skloništa. Kad osjeti da je zaklonjeno, biće se fizički sklupča, povuče, priljubi, sabije, sakrije.” Biće voli da se s nekim fizičkim osjećajem sreće “povuče u svoj kutak”.