Crkva u Ovčarevu izgrađena je 1870. g. i nije poznat autor. Građena je skromno, koristeći znanje lokalnih majstora po uzoru na crkve koje su se gradile po Dalmaciji u tadašnje vrijeme.

Godine 1899. dograđen je zvonik uz crkvu. Značajan zahvat u enterijeru crkve dogodio se u periodu od 1975.-1979. g. prema zamislima akd. kipara Zdenka Grgića. Crkva je devastirana u posljednjem ratu, a najviše je nastradao krov, gdje je jedan duži vremenski period crkva prokišnjavala, i na taj način je najviše stradala drvena konstrukcija krova i drveni strop. Nacionalnim spomenikom proglašena je 2007. g. odlukom nadležnog Federalnog ministarstva.  U nedavnoj prošlosti, 2012. g.,  prof. Zlatko Ugljen i Nina Ugljen Ademović su uradili projekt rekonstrukcije enterijera, a te iste godine je i realiziran dio projekta koji se odnosio na uređenje prezbiterija.

U jesen 2017. g. vjetar je potrgao dobar dio limenog pokrova s crkve. To je bio konačni razlog da se fratarska zajednica okupljena oko samostana u Gučoj Gori odluči na kompletnu rekonstrukciju dotrajalog i u velikoj mjeri propalog krova i stropa crkve, koji čine jednu konstrukcijsku cijelinu i moraju se zajedno izmijeniti.

Osnova za svako idejno promišljanje stropa u crkvi jest pomenuti projekt prof. Ugljena koji je odvažno napravio zaokret u atmosferi crkve koja je dotada bila. Naime, Zdenko Grgić osmislio je sakralni prostor koji je dosta taman po uzoru na koptske crkve. Na kamenu kulisu dodao je tamni drveni strop. Istu drvenu oblogu u coklu kamenih zidova, te mistično uveo svjetlo preko vitraja relativno malih prozora, što je u kompletu tvorilo uistinu efektnu sakralnu armosferu netipičnu za ove krajeve. Profesor Ugljen dokida tamne drvene plohe i unosi dominantno bijelu boju u prostor na podu i u stropu gdje je zamišljena bijela zalučena ploha od rigipsa ispod postojećeg stropa. U to vrijeme nije se razmišljalo o zamjeni krova.

Ovim se projektom bitno mijenja atmosfera u crkvi. Ono što nedostaje da bi ta kamena arhaična kulisa u potpunosti oživjela jest više svjetla, tj. igra svjetla i sjene na zidu.

Kako dodatno uvesti svjetlo na spomeniku kulture, a da objekt ne izgubi na važnosti?

Ako bi se analizirala  arhitektonska, kompozicijska vrijednost objekta, mišljenja sam da taj strmi krov s dugačkim strehama, definitivno nije pridonio u bitnoj mjeri značaju ovčaranske crkve kakav danas ima. Dok svaka sakralna građevina teži ka nebu (u visinu), ovakav krov crkvu pritišče ka zemlji, predominantan je i monoton zbog svojih velikih limenih ploha. Ovakav je napravljen iz jednostavno  tehničkog razloga. Da bi premostili ovako veliki raspon, u to vrijeme majstori su domislili strmi krov koji bi svojom geometrijom mogao nositi i sebe i strop. Drugo rješenje vjerojatno nisu imali.

Ukoliko bi se dodali ili oduzeli neki njezini dijelovi, bi li crkva dobila ili izgubila na vrijednosti?

Ideja  je da se u enetrijeru zadrži osnovna geometrija stropa kakvom ju je zamislio prof. Ugljen, tj. zalučena opna čija bi strijela luka bila malo dublja (veća).

Jedan od prijedloga je da se svjetlo uvede u nivou strehe, na spoju stropa i zida. Na ovaj način ih razdvajamo snopom svjetla gdje se stječe dojam da strop nadnaravno lebdi nad kamenom kulisom, dok su prozori duboko skriveni u procjepu i nevidljivi iz enterijera. Izvana skraćujemo krov za strehu, što odmah umanjuje negativan efekt koji je maloprije pomenut. Ova intervencija nije upitna ni po kojoj osnovi jer i formalno zadržava postojeći karakter krova izvana, a u entrijeru rješava tehnički problem spoja stropa i kamenog zida, koji je vidljiv.

Druga intervencija na krovu je dosta smjelija i eventualno problematiča s više aspekata. Dosta sličnosti se može vidjeti u pročelju Šibenske katedrale i ovčaranske crkve na koju su se tadašnji graditelji vjerojatno referirali. Tu se može naći eventualna ukorijenjenost i našeg prijedloga da se na krovu u ravni bočnih niša doda svjetlarnik (kupola). Taj konkretan novi geometrijski oblik izvana bi dao novu vrijednost krovu. Promišljan je na način da u materijalizaciji bude apsolutno utopljen u krov te da u isto vrijeme u svojoj prisutnosti ne bude pandan zvoniku. Staklena kupola se može, a i ne mora vidjeti izvana, tj. svjetlo se na ovom elementu može na različite načine i u različitoj mjeri uvesti u enterijer. U dizajnu stropa pored nadnaravnog prodora svjetlosti izvana koji razbija i monotoniju stropa, tražio se način da se postigne veći značaj veze između kupole i bočnih niša.

U nekom tradicionalnom promišljanju u rekonstrukciji sličnih prostora, ovakva intervencija prkosi većini primjera u praksi. Međutim, u današnjem vremenu suvremenih materijala i tehnologija mogu se naći brojni primjeri konceptualno sličnih intervencija, gdje se našla optimalna mjera suživota starog i novog, a sve rezultiralo jednom novom energijom koja bi dala novi život i smisao prostoru.

Zamišljeno je da se uradi zalučena čelična rešetka iz više razloga. Definitivno je to najoptimalnija investicija. Ujedno je konstrukcija koja nosi strop i krov, dok bi se u drugim varijantama morala raditi posebna podkonstrukcija stropa. Drugi razlog jest taj što je danas nemoguće nabaviti klasičnu drvenu građe velikih presjeka a dugačku oko 13 m, koliko su sada dugački rogovi na objektu. Morali bi se raditi lamilirano drvo koje je skupo, a ostaje skriveno u tavanu. I na kraju, ako bi se išlo u realizaciju kupole, na ovakvom tipu konstrukcije njena izvedba je rutinski zahvat koji ne zahtijeva veliki financijski izdatak.

Sve u svemu, ovo je bio jedan zaista značajan i zanimljiv projekt.