Analizom ljudskog ponašanja i sebe, shvatila sam koliko se ljudi danas brzo umaraju od prostora, bilo da je rezidencijskog ili komercijanog tipa i prestanu ići na ista mjesta upravo zbog toga što nemaju šta više da objave na socijalne mreže

Za časopis m – Kvadrat piše: Zerina Islamović, dizajnerica enterijera

Moja najveća želja nakon završenog fakulteta bila je da jednog dana dizajniram komercijalne prostore, jer je dizajniranje takvih prostora dosta izazovnije, komplikovanije, teže i odgovornije. Konceptualna istraživanja su puno detaljnija, i tu vaš klijent nije ovaj koji vam „plaća“ za projekat nego svi korisnici prostora jer dizanirate za sve. Kod rezidencijskih projekata, vi kao dizajner dizajnirate za jednu osobu ili porodicu, što je puno jednostavnije.

Kroz rad na sebi i primjenom svoje profesije, došla sam do spoznaje koliko je meni bitan ekološki faktor u dizajnu ali ne samo radi ekologije (očuvanja okoliša) nego zbog toga jer je to vrlo usko vezano za ljudsko zdravlje. Na fakultetu sam imala predmete kao što su „Green Building“ (Zelena Gradnja) gdje sam se prvi put upoznala s terminom SBS (Sick Building Syndrome) Sindrom Bolesne Zgrade i bila fascinirana kako za to nisam ranije znala.

Da skratim priču, u raznim komercijalnim prostorima (zgradama) jedina stvar na koju investitor gleda je novac i konačna računica te investicije. Njega ne interesuje što se postavlja tepih u rolni iz kojeg isparava ljepilo narednih 10 godina, skuplja prašinu i uzrokuje razne alergije kod ljudi. Ukoliko se u priču upletu prodavci namještaja kojima je opet glavni cilj da prodaju namještaj i nije ih briga što će drugi namještaj da završi negdje na livadi, otpadu i sto će se tu razgrađivati mnogo godina, dobijete jedno društvo koje ima plutajuće okeane smeća jer niko nije razmišljao o „umiranju“ tog materijala, namještaja , prostora. Inače, kao vrsta mi bježimo od tih tema jer nas to podsjeća na sopstvenu slabost dok i dalje ugrađujemo bolesno štetne materijale u prostor, zagađujemo okolinu a dizajneri (sve dok su dobro plaćeni) šute o svemu tome. Moja misija je da edukujem svakog svog klijenta koliko je u mojoj moći.

Kroz rad na par komercijalnih projekata (konkretno restorani i kafeterije) jedna rečenica mi je strašno zaparala uši a čula sam ih od svih vlasnika s kojima sam radila a to je „Nema veze, to je 2-3 godine i to ide van“. Analizom ljudskog ponašanja, i sebe shvatila sam koliko se ljudi danas brzo umaraju od prostora, bilo da je rezidencijskog ili komercijanog tipa i prestanu ići na ista mjesta upravo zbog toga što nemaju šta vise da objave na socijalne mreže (jer nije cool da imate 20 istih slika iz istog lokala). Kao neko ko je svoje dizajnersko putovanje počeo kao slikar, u mojoj glavi se pojavila ideja praznog neutralnog platna.

U mojoj analizi ljudskog ponašanja, shvatila sam da ljudi najviše reaguju na boje. Ja sam vrlo brzo počela da crtam prostore vrlo jednostane formom i minimalistične, dok bi ih oživila dekorom (koji jest promjenjiv ali isto tako može biti sezonski i organski kao što je cvijeće). Skupe umjetničke slike zamjenila sam ramovima u kojima ja kreiram grafike koji će se uklopiti u prostor i sad, umjesto da se izbija zid, kreči i ko zna šta već, ja lagano izrotiram dekor i boje i jedini otpad koji imam je par papira koji su biorazgradivi. Cjelokupna pandemijska situacija mi je samo potvrdila da sam na dobrom putu primjene svog pristupa dizajnu i to ću vam pokazati na jednom svom projektu, koji je još uvijek u procesu.

Zid treba da bude pozicioniran gdje su zadnje dvije klupe, na kraju prostora jer je to prvo što vidite kada prilazite kafeteriji s dva glavna ulaza. Tenda koja se postavljala je imala svoja tehnička ogrnaičenja koja sam ja morala ispoštovati. Boja tende je već bila odlučena prije nego sam ja došla na projekat a to je antracit. Klijent je izvjavio kako bi volio da ima negdje staro biciklo u cijeloj ovoj priči i ja sam to ispoštovala na sljedeći način.

ZAVRŠEN ZID SA „LJETNOM POSTAVKOM 2020“
Našli smo staro biciklo, prefarbali ga u istu boju kao i tenda, a drugi dio zida smo rješili metalom zbog klimatskih uvjeta. Drvo nam nije bilo opcija jer je klijent htio nešto trajnije a dinamičnije.

Ova tapeta se u svakom momentu može skinuti i staviti druga neka, s drugom grafikom koja će bojom promjeniti cijelu priču zida. Trenutna priča je kao otisak dna šoljice od kafe na papiru (inspirisano #coffeeart pokretom).

Dva rama sa po pet (5) polaj sa strane i tri (3) po sredini) sam nacrtala s idejnom promjene sezonskog dekora. Čak i natpis u satu koji stoji na zidu je također promjenjiv jer smo ga ručno sastavili.

Korpa i svi detalji na biciklu – također promjenjivi i već sada vidite beskonačne mogućnosti izmjene ovog zida bez pretjeranih ulaganja a jako efektivne.