Maketarstvo je veoma zanimljiv hobi koji traži posvećenost i strpljenje; u razvijenim tržištima pored toga što je veoma traženo, maketarstvo je i veoma skupa usluga kojom se bave posebno profilisani studiji i ateljei.

Piše: Dragoslav Savanović, arhitekta

Prva asocijacija pisca ovih redova na arhitekturu u ranom djetinjstvu upravo je bio fizički arhitektonski model, ili maketa, čak i prije samog arhitektonskog djela kao suštine. Iako je sam pojam makete dosta star, širok i nije vezan isključivo za arhitekturu kao naučnu disciplinu, neizostavno ćemo povući izvjesne paralele između arhitekture i drugih oblasti u kojima se maketa koristi kao pomoćno, ili čak i ključno sredstvo u rješavanju složenih inženjerskih problema. Naravno, maketa je prisutna već decenijama kao hobi strastvenih zaljubljenika u avijaciju, automobilizam, željeznicu koji osim samog modela sa zavidnim nivoom detaljnosti nerijetko prave kompletne filmski improvizovane, pa čak i rekonstruišući istorijske scene sa fotografija – recimo helikopter u plamenu srušen u šumama Vijetnama.

Ovdje moramo posebno spomenuti arhitektonske entuzijaste čije rukotvorine oduzimaju dah svojom detaljnošću i minucioznošću npr. gotičkih katedrala. Iako je u ovom slučaju riječ o maketi kojoj je arhitektura primarni predmet interesovanja, suština je ipak u geometrijskoj reinterpretaciji izvjesnog djela bez suštinskog arhitektnonski analitičkog pristupa, te kao takvu ne možemo smatrati arhitektonskim modelom.

Kad govorimo o arhitektonskoj maketi, možemo govoriti o nekoliko nivoa razmatranja same problematike kojom se bavimo na nivou arhitektonskog projektovanja i oblikovanja. Prema tome razlikujemo geometrijski analitički model, konceptualni model (funkcionalni model), model za stručnu prezentaciju, i na kraju model za široku prezentaciju, tj. model koji svojom materijalizacijom vjerno reprezentuje izgled u stvarnosti.

Kako se pomjeramo izvan objekta, razmjera i sam nivo detaljnosti predstavljanja se umanjuju u zavisnosti od toga koliko to pomjeranje iznosi. Ukoliko maketom predstavljamo jedan urbanistički projekat, zavisno od obuhvata kreiramo i nivo detaljnosti. U ovom slučaju moramo biti posebno obazrivi u nivou detaljnosti prikazivanja kako bi ukupan vizuelni utisak bio u potpunosti izbalansiran, dakle nivo predstavljanja objekata i uređenja partera da su u vizuelnom sazvučju. Ukoliko odlazimo još dalje, to su već modeli, tj. makete urbanističkih planova gdje već nema mjesta za detaljnost ovog tipa.

Ipak, zadržimo se na arhitektonskoj i urbanistkoj maketi koje su u fokusu našeg interesovanja. Samom početku arhitektonskog projektovanja (govorićemo o idealnom – školskom primjeru gdje nismo sputani nikakvim prije svega objektivnim finansijskim ograničenjima investitora kako bismo najbolje objasnili proces) prethodi proces arhitektonske analize. Projektni zadatak kao primarno usmjerenje, zatim izvjesna ograničenja u urbanističkom smislu, kao i specifičnosti same lokacije zahtjevaju od arhitekte kreativan ali promišljen pristup rješavanju problema. Nakon postavljanja funkcionalnog koncepta krećemo u istraživanje oblikovnih mogućnosti na nivou primarne plastike a pod čime podrazumijevamo bazičnu geometeriju buduće forme. Ovdje smo u okviru geometrijskog analitičkog modela, koji je još nedovoljno arhitektonski precizan ali nas upućuje u izvjesne pravce razmišljanja, i krećemo se na nivou jednog ili više osnovnih geometrijskih oblika: prizma, valjak, piramida, sfera.

U narednom koraku tražimo analogije i relacije između primarnih oblika, ili dekomponujemo jedan pretpostavljeni oblik u potrazi za odgovarajućom geometrijskom dinamikom u relaciji funkcija – oblikovanje, dajući dinamičnost i protočnost formi u eksterijeru i enterijeru čime smo stigli na nivo konceptualnog modela, gdje razmatramo probleme njegove sekundarne plastičnosti.

Na nivou tercijarne plastike razmatramo otvore, njihovu formu, dinamiku i kompoziciju, ali to eksperimentalno najprije provjeravamo u crtežima i 3D modelima, a tek nakon toga u fizičkom modelu.

U ovom kratkom razmatranju govorimo o maketarstvu primarno baziranom na manuelnoj izradi jer se na taj način najbolje razvijaju sposobnosti razumijevanja prostornih oblika uz direktnu primjenu nacrtne geometrije kao neizostavnog alata što je od posebnog značaja, a u zavisnosti od toga koliko se kompleksnim modelom bavimo i na kojem nivou njegove detaljnosti neophodno je razumijevanje kotirane projekcije i geodezije. To posebno dolazi do izražaja ukoliko radimo na terenu nepravilne konfiguracije, što je u praksi veoma čest slučaj.

Postoje različiti načini na koji možemo izvesti teren u nagibu, a oni u praksi mogu biti manje ili više precizni u zavisnoti od toga kojom se metodom služimo. Recimo, konfiguraciju terena možemo improvizovati referišući se vlastititim osjećajem za prostorne odnose, a sam teren vajati od odgovarajućeg plastičnog materijala. Drugi, znatno složeniji i teži ali zato daleko precizniji jeste korištenje geodetske podloge i isjecanje terena u slojevima prema izohipsama. Prema prethodno utvrđenoj razmjeri u kojoj izrađujemo maketu biramo debljinu materijala od kojeg pravimo teren kako bi i nagib bio u razmjeri. Takođe razmjerom i debljinom materijala određujemo i gustinu izohipsi čime prema potrebi smanjujemo ili povećavamo njihovu visinsku razliku.

Maketarstvo je veoma zanimljiv hobi koji traži posvećenost i strpljenje; u razvijenim tržištima pored toga što je veoma traženo, maketarstvo je i veoma skupa usluga kojom se bave posebno profilisani studiji i ateljei. S obzirom na to da je arhitektonska forma savremenih objekata sve složenija tako je i maketarstvo danas nezamislivo bez parametarskih softvera, 3D štampe i laserskog sječenja materijala, a ono što je preostalo u domenu manuelnog rada jeste sklapanje i obrada detalja.

Tržište je dinamično, i kako to u graditeljstvu biva vrijeme je najvažniji nenadoknadivi resurs kojeg uvijek manjka. Sa kvalitetnom maketom prezentacija projekta je daleko ozbiljnija i vjerovatnoća donošenja odluke oko ulaganja investitorskog novca daleko veća.