Kulturni centar „Petar Kočić“ u Mrkonjić Gradu, izvorno Dom ZAVNOBIH-a / 1973. / arhitekt: Zdravko Karačić / autorica fotografije: Anida Krečo
Bosna i Hercegovina je bogata objektima društvenih domova socijalističkog perioda.
Autorica fotografija: Anida Krečo
Intervju: dr. Lejla Kreševljaković, arhitektica
U narednim redovima čitajte zanimljiv intervju sa dr. Lejlom Kreševljaković koja je nedavno doktorirala o temi društvenih domova iz socijalističkog perioda kao predmet zaštite. Bio je to povodom da kontaktiramo arhitekticu i uradimo intervju kako bismo detaljnije predstavili ovu temu, te govorili o graditeljskom naslijeđu socijalističkog perioda Bosne i Hercegovine.
JU Centar za kulturu Derventa, izvorno Dom JNA / 1977. / arhitekt: akademik Ivan Štraus / autorica fotografije: Anida Krečo
Zbog čega ste se odlučili baviti graditeljskog naslijeđa socijalističkog perioda Bosne i Hercegovine?
Bosna i Hercegovina je bogata graditeljskim naslijeđem socijalističkog perioda, međutim njegove vrijednosti nisu prepoznate. Zbog toga je ono u svakodnevnoj opasnosti od niza neadekvatnih intervencija, raznih oblika narušavanja izvornih vrijednosti i rušenja. To nije slučajno. Pojam graditeljskog naslijeđa 20-og stoljeća relativno je nov pojam i u svjetskim okvirima. Riječ je o mladom graditeljskom naslijeđu koje je većinom u izvornoj funkciji, što je različito u odnosu na objekte ranijih perioda, te se u široj i stručnoj javnosti ne percipira kao graditeljsko naslijeđe vrijedno zaštite. A kada je riječ o Bosni i Hercegovini, ono koincidira i sa socijalističkim periodom koji nije kritički preispitan, pa i graditeljsko naslijeđe tog perioda često neopravdano sa sobom nosi i niz negativinih konotacija.
A zašto društveni domovi i koje objekte ubrajate pod društvene domove?
Najčešće korišten naziv za ovu vrstu objekata je dom kulture. Pored njega često su korišteni i drugi, poput radnički dom, dom JNA, dom omladine, dom pionira i slično. Domovi su rezultat cjelokupnih društvenih okolnosti, od uređenja, proklamovanih ideja socijalizma, te radničke klase koja je gradila domove i koristila ih. Koji god od naziva da su nosili, oni su bili centar društvenog i kulturnog života zajednice u kojoj su se nalazili. Zbog njihove izražene društvene uloge i društvene vrijednosti u radu sam ih nazvala društveni domovi. Promjena društevnog konteksta nakon 1995., imala je za rezultat zanemarivanje objekata koji su počivali na idejama socijalizma. Iako su mnogi prostori fizički obnovljeni, oni nisu vratili funkciju i značaj kojeg su nekada imali, čak šta više! Istraživanjem je utvrđeno nekoliko bizarnih primjera načina korištenja tih prostora nakon rata, poput restorana ”Park prinčeva” u prostoru Doma kulture na Hridu u Sarajevu, ili šinteraja za pse i policijske stanice u Domu kulture u Reljevu. Mnogi objekti koji su čuvali memoriju na važne događaje iz historije Bosne i Hercegovine, poput Spomen doma ZAVNOBIH-a u Mrkonjić Gradu, koji je otvoren na 30-tu godišnjicu ZAVNOBIH-a, u potpunosti su izgubili tu ulogu. Ispred domova se često grade spomen obilježja koja obiluju vjerskim i etničkim simbolima i time potpuno mijenjaju izvorni karakter domova.
JU Dom kulture Jajce, izvorno Dom kulture Jajce / 1961. / arhitekt: Lujo Schwerer
Da li je to neminovna pojava? Postoje li primjeri dobre prakse i kako treba pristupiti obnovi društvenih domova socijalističkog perioda?
U poslijeratnom bosanskohercegovačkom društvu u kojem dominira privatni nad društvenim interesom dolazi do promjene izvorne funkcije domova. Međutim, i u slučajevima kada je ona očuvana, ona se nije adaptirala na izmijenjeni društveni kontekst, te se i u tim slučajevima prostori ne koriste u skladu sa današnjim potrebama lokalnih zajednica. Kako bi obnova bila adekvatna, stvarne potrebe građana moraju biti prepoznate i zastupljene. Te prostore treba vratiti u izvornu funkciju, ali ne u formalnom smislu ponavljanjem aktivnosti koje su nekada bile zastupljene u domovima, već u suštinskom smislu. Odnos između prostora i zajednice je počivao na tome što je zajednica direktno učestvovala u izgradnji prostora, a i kasnije, u kreiranju programa i u aktivnostima unutar domova su učestvovali članovi lokalnih zajednica. Taj neposredan, direktan odnos između prostora i zajednice treba rehabilitirati.
Da li je to zadatak arhitekata ili onih koji domovima upravljaju, kulturnih radnika i slično?
Kod društvenih domova socijalističkog perioda u Bosni i Hercegovini prepoznat je niz vrijednosti. Kod nekih domova registrovane su iznimne arhitektonske vrijednosti, poput bivšeg doma JNA u Derventi akademika Ivana Štrausa, Društvenog doma u Konjicu arhitekte Josipa Jože Osojnika, koji je proglašen nacionalnim spomenikom, Doma mladih u sklopu KSC Skenderija u Sarajevu arhitekata Živorada Jankovića i Halida Muhasilovića, Dom kulture u Jajcu arhitekte Luje Schwerera, Spomen doma USAOJ-a u Bihaću akademika Zlatka Ugljena i drugih. Kod ovih objekata nužno je uključiti stručnjake iz oblasti zaštite graditeljske baštine prilikom intervencija na objektu. Međutim, svi domovi posjeduju društvenu vrijednost, što ne smije biti zanemareno prilikom obnove. Zbog toga zaključci rada idu u pravcu uključenja građana u proces aktivne zaštite, kako bi se i kroz proces obnove fizičke strukture objekata obnovila i društvena vrijednost. To su objekti koje su izvorno gradili članovi lokalnih zajednica bilo fizičkim radom, izdvajanjem dijela primanja, kroz tzv. samodoprinose i time je veza između prostora i ljudi bila neposredna i direktna i razvijala se paralelno sa idejom o izgradnji domova. Takav odnos treba rehabilitovati kroz proces obnove. Zbog toga arhitekti angažovani na obnovi trebaju izaći iz uobičajenih stručnih okvira djelovanja u širu javnost i kao promotori i kao animatori i zagovarači učešća građana u procesu obnove. Mi se kao društvo trebamo aktivnije brinuti o javnim interesima kroz kulturne strategije, javnu i kulturnu politiku na svim nivoima, posebno na lokalnom nivou. Mrežu domova treba oživjeti. U prostorima društvenih domova leži ogroman potencijal za razvoj kulture na državnom nivou. Da bi se kulturni sadržaji aktivno počeli razmjenjivati potreban je prostor, a domovi su sigurno mjesta za takvu vrstu kulturne razmjene.
Narodni univerzitet u Konjicu, izvorno Društveni dom u Konjicu / 1957. / arhitekt: Josip Osojnik / autorica fotografije: Anida Krečo
Šta biste istakli kao doprinos Vašeg rada, kao važan rezultat istraživanja?
Radom je definirana tipologija društvenih domova socijalističkog perioda u BiH u odnosu na broj sadržaja, veličinu, formu i stilske karaktersitike, što će koristiti kod budućih istraživanja ove vrste graditeljskog naslijeđa. Međutim, posebno sam ponosna na identifikaciju tipskog projekta društvenog doma, što je ocijenjeno kao naučno otkriće. U doktorskom radu su identifikovana 34 doma izgrađena na osnovu istog tipskog projekta u Bosni i Hercegovini. Taj broj je već danas veći, jer identifikujem nove objekte istog tipa. Neposredno nakon Drugog svjetskog rata na nivou Jugoslavije postojao je plan o izgradnji 4000 domova širom zemlje u kratkom vremenskom periodu. Zbog toga se pribjeglo izradi tipskih projekata, a ovaj je karakterističan za Bosnu i Hercegovinu. Objekti ovog tipa građeni su u periodu od 1947. do 1949. u ruralnim područjima u centralnim i sjevernim dijelovima Bosne i Hercegovine. Uvidom u veliki broj objekata društvenih domova, prepoznala sam sličnost između pojedinih, iako se mnogi od njih danas, sedamdeset godina nakon izgradnje, značajno razlikuju jedan od drugog. Identifikacijom tipskog projekta koji je dio šireg društveno-historijskog konteksta u kojem su građeni domovi, naizgled nebitni objekti, dobili su na važnosti i značaju. Prepoznavanjem vrijednosti određenog dijela kulturno-historijskog naslijeđa Bosne i Hercegovine, mi kao društvo postajemo svjesni da smo bogati za tu vrstu naslijeđa. Nadam se da ćemo zahvaljujući mom istraživačkom radu, postati svjesniji da je Bosna i Hercegovina bogata objektima društvenih domova socijalističkog perioda.
Karta evidentiranih društvenih domova u BiH / autorica: Lejla Kreševljaković
Na čemu ste bazirali svoje istraživanje? Da li se neko prije Vas bavio ovom temom?
Pošto je riječ o naslijeđu iz skorije prošlosti, ono je dosta dobro dokumentovano. Akademik Ivan Štraus je u tom smislu dao veliki doprinos, ne samo svojim realiziranim objektima, već i knjigama u kojima je hronološki ukazao na najznačajnije objekte na teritoriji Bosne i Hercegovine, i Jugoslavije iz socijalističkog perioda. Društvene domove su proteklih godina istraživale kolege iz Novog Sada, Beograda i Podgorice, ali samo na teritoriji Srbije i Crne Gore. Međutim, društvenim domovima sa aspekta zaštite nije se niko do sada bavio u Bosni i Hercegovini, kao ni na prostorima bivše Jugoslavije. Zbog toga je moj doktorski rad temeljen prije svega na terenskom istraživanju, što je još jedna razlika u odnosu na većinu doktorskih radova nastalih u poslijeratnom periodu. Snimanjem na terenu je ova vrsta naslijeđa dobro dokumentovana, u čemu posebno moram istaći fotodokumentaciju koju je uradila arhitektica i fotografkinja Anida Krečo. Kolegica Krečo je ovu temu prepoznala kao vrijednu pažnje, te smo zajedno obišle većinu domova u Bosni i Hercegovinu. Njenim fotografijama, detaljima koje je fotografirala, jasno je ukazano na vrijednosti i probleme u vezi zaštite koji su u radu opisani. Profesionalne fotografije su same po sebi vrijedan dokument o ovoj vrsti naslijeđa, što je još jedan važan doprinos ovog istraživačkog rada.
Šta se još može učiniti na planu zaštite graditeljskog naslijeđa socijalističkog perioda?
Objekti iz perioda socijalizma su zbog specifičnog društvenog konteksta u kojem su nastajali, korištenih materijala i tehnologija građenja, stilskih karakteristika tog perioda jedinstveni i neponovljivi. Ova vrsta naslijeđa je toliko masovna, da uobičajeni postupak koji počinje od stavljanja objekata pod institucionalnu zaštitu, pa tek onda poduzimanja konkretnih mjera zaštite ne može biti u potpunosti sproveden. Pošto njihove vrijednosti još uvijek nisu u potpunosti istražene i prepoznate od strane akademske zajednice, pa time ni afirmisane u široj društvenoj i stručnoj zajednici, prvi zadatak akademske zajednice je da istraži ovu vrstu naslijeđa. Zatim da njene vrijednosti afirmiše kroz nastavni plan i program na arhitektonskim fakultetima, te da organizuje niz aktivnosti kako bi s tim upoznala širu arhitektonsku zajednicu. Zbog toga se posebno zahvaljujem Vama što ste dali prostor ovoj temi u svom časopisu, čime će se šira arhitektonska zajednica upoznati sa do sada slabo poznatim pojmom zaštite graditeljskog naslijeđa socijalističkog perioda u Bosni i Hercegovine.
