Džan Karajica: Nema kratica za postizanje kvalitete

„Uspješan dizajn u datom kontekstu, zadovoljstvo naručitelja, završetak projekta u sklopu budžeta, izvanredna materijalizacija i kvalitet su moja glavna inspiracija pri radu.“

Džan Karajica, arhitekta

Rođen 1988 u Sarajevu, Džan Karajica nakon osnovnog i srednjeg obrazovanja u Kraljevini Bahrain nastavlja svoje studije u Velikoj Britaniji – u sistemu gdje je stekao i predhodno obrazovanje. Te 2006 godine je Manchester School of Architecture, koja je kolaboracija između University of Manchester i Manchester Metropolitan University, proglašena najboljim fakultetom arhitekture u Engleskoj. Tokom studija ja aktivno učestvovao u ragbiju gdje je jedno vrijeme bio član akademije kluba iz Engleske Premijer Lige prije nego što se preusmjerio u 3 Englesku Ligu zbog studija. Završava studije sa odlikovanjem. Nakon završetka diplomskog i postdiplomskog studija, gdje je uspio učestovati u raznim projektima, konkursima kao i saradnjom sa renomiranim projektantskim kućama iz Engleske, odlučuje istražiti mogućnosti u svom rodnom gradu.

Nakon par uspješnih javni projekata kao što je Trg Merhemića u Sarajevu, otvara se podružnica Gulf House Engineering u BiH koju će da predvodi. U međuvremenu učestvuje u mnogim projekatima u raznim ulogama po svijetu uključujući UAE, Bahrain, Crna Gora, Maroko, Qatar, Engleska,… Za časopis m-Kvadrat Karajica govori o praksi i načinu rada, istaknutim projektima, svojim uzorima:

 

Dva prestižna fakulteta arhitekture u Engleskoj, magisterij, član ste Kraljevskog udruženja arhitekata Velike Britanije, različiti međunarodni konkursi, rad na projektima sa renomiranim engleskim projektantskim kućama, rad na bliskom istoku i tako u nedogled. Ko je iza svega ovoga Džan Karajica?

Ne bih rekao da iza svega ovoga stoji pojedinac ili određeni trenutak, već kombinacija jako mnogo truda i posvećenosti struci i tokom studija a i nakon studija. Tu se prije svega podrazumjeva određenog ‘žrtvovanja’ ili ‘odricanja’ bilo to da se projektovalo po tri dana bez sna dok su prijatelji izlazili vani, pripremao budžet za projekat tokom praznika dok je ostatak porodice bio na okupu, ili dane provodio na gradilištu dok su ‘ljepše polovine’ išle na godišnji odmor. U mom slučaju bio je jedan period od 3 godine bez dana odmora kao primjer. Naravno bitno je razumijevanje i podrška gore navedenih ljudi, ali ako volite ovaj posao kao što ja volim – onda ništa nije teško niti problem. Ne bih sebe da podcjenjujem, ali kao sve u životu postoji određena doza ‘sreće’ u svemu tome, a to je bilo da se na datom mjestu u datom trenutku  upoznaju određeni ljudi, ili dolazak do određenih informacija. U svakom slučaju kao što se kaže, ništa nije palo sa neba.

Ja lično smatram da obični građanin koji se ne razumije u ovu struku zaista nema predstavu o ogromnoj količini vremena potrebnog za krajni rezultat odnosno izgrađen objekat, koliko god tehnologija i procesi napredovali, tu nema kratica za postizanje kvaliteta odnosno očekivanja od mene, za kojeg sam od sebe zahtjevam maksimum.

 

Koliko dugo ste bavite ovim poslom? Otkud ljubav prema ovom pozivu? Kako je zapravo sve počelo?

Konkretno se bavim poslom od 2009 godine kada sam se, zbog Britanskog sistema studija arhitekture, morao baviti godinu dana praksom prije nego što vam se dozvole magistarske studije. U toj godini sam imao priliku da očestvujem u radu nadzora na velikom projektu od 11 tornjeva kao i izradi mnogih projekata i konkursa.

Zanimljivo je da mi je prvi dodir sa pravim radom išlo unazad u smislu da sam prvo radio na gradilištu, zatim odjelu za izradu izvedbenih projekata, a u konačnici u odjelu za izradu idejnih projekata. Mislim da je to bilo dobro jer sam onda znao šta se očekuje ili koje su potrebe za određenu fazu projekta u odnosu na predhodnu, kao i koje su manjkavosti u informacijama koje otežavaju rad određenoj fazi.

Što se tiče ljubav prema ovom pozivu, odrastao sam u porodici arhitekata. Nikad mi nije bilo rečeno da studiram arhitekturu ili da se bavim ovom strukom, ali nekako sam prirodno kroz djetinstvo stekao veliku zainteresiranost i ljubav prema ovoj profesiji. 

 

Šta Vas inspiriše pri radu? 

Moja glavna inspiracija je zaista ljubav prema ovom poslu. Kao što sam rekao, ja u užoj porodici imam troje arhitekata od koje sam ja treća generacija, pa mislim da imam visoka očekivanja i od sebe a i od porodice –  iskreno nijedna druga profesija me nije zanimala dok sam  bio vrlo mlad.

Drugo, uspješan dizajn u datom kontekstu, zadovoljstvo naručitelja, završetak projekta u sklopu budžeta, izvanredna materijalizacija i kvalitet, kao i sastisfakcija vlasnika kompanije kad veliki  klijenti zatraže moje učešće u njihovim projektima imenom i prezimenom su možda malo manje bitne sitnice ali opet he nešto što me inspiriše da nastavim u svom ličnom napretku i hvatanje u koštac sa svim novim i starim izazovima.

 

Možete li nam reći nešto više o Vašoj praksi i načinu rada?

Naša praksa, a govorim o cijelokupnoj korporaciji, je nastala 1990 u Kraljevini Bahrain. Tadašnji mali biro od par arhitekata je kroz vodstvo i viziju vlasnika i mog velikog prijatelja Ahmed Bucheeria se pretvorio u jednu od najvećih ‘domaćih’ projektantskih kuća u regiji Bliskog Istoka. Mimo izrade idejni, glavnih i izvedebnih projekata arhitekture – naša praksa se bavi izradom projekata restauracije, statike, mašinstva, struje, urbanizmom, pejzažnom arhitekturom, tenderskom dokumentacijom – odnosno tehničko-pravnim uslugama za naručitelje, nadzorom i projekt manadžmentom, kao i dizajnom enterijera… i to sve ‘unutar kuće’ odnosno sa vlasitim osobljem. Sve što je navedeno se nije realizovalo preko noći već kroz hiljade i hiljade projekata i referenci, poboljšanja i pomjeranje granica vlastitih sposobnosti.

 

Koliko je iskustvo u ovom poslu bitno?

Po mom mišljenju jako bitno. Studije su samo temelj cijelokupnog znanja ove struke, i ja lično smatram da se najviše nauči prvih 10 do 15 godina rada nakon studija, to jeste ako vam se prave prilike stvore. Ja sam naučio i nastavljam da nešto novo naučim na skoro svakom novom projektu i to možda dodaje određenu dodatnu dozu uzbuđenja i zanimljivosti u ovom poslu. Naravno bitno je i okruženje u kojem radiš u smislu da si okružen ljudima i kolegama koji vrlo rado dijele svoje znanje sa tobom i žele ti pomoći u napretku i znanju.

Isto tako smatram da nije moguće maksimalno se ostvariti u ovom poslu u nekim ranim godinama kao što je slučaj sa drugim zanimanjima. Nažalost u BiH možda jeste kroz političko angažovanje i koruptivnim radnjama ali je to nešto za šta nikada nisam imao niti želje niti potrebe. Ponekad mi bude žao što za mnoge mlade i buduće arhitekte u ovoj državi su ‘idoli’ ljudi koji su stekli svoj ‘uspjeh’ na način da su nanijeli štetu drugima bilo to kroz doslovno krađu, namještanje poslova, ne plaćanjem korporantima, koruptivnim radnjama pa čak po mom znanju i otvorenih prijetnjih konkureciji. I da bi ti isti ‘idoli’ sutra tim mladima učinili sve da onemoguće uspjeh ukoliko bi kroz vlastiti napredak ugrozili, primjera radi, samo novog Porschea ‘renomiranog’ arhitekte.

 

Na koje projekte ste posebno ponosni?

Jako sam ponosan na projekat Skupštine Kraljevine Bahraina u kojem sam učestvovao, jedne palače u Qataru, plutajućeg paviliona Emirates Palace Hotela, kao i prve vile sagrađene u Sarajevu. Što se tiče naše prakse, najviše sam ponosan na Predsjedničku Palaču u Abu Dhabiju – projekat kojeg smo dobili putem međunarodnog konkursa.

 

Radili ste na mnogim renomiranim objektima po svijetu, poput Skupštine Bahreina, nagrađivanog projekta aerodroma Lydd blizu Londona, Islamskog centra u Manchesteru… Šta je sa Bosnom i Hercegovinom? Postoje li projekti za koje ste zainteresovani i u svojoj državi?

Bilo je želje za projekte u BiH, i bilo je par projekata, i mi kao praksa smo bili spremni dovesti neke od naših najuglednijih investitora iz svijeta (sa projektima od Balia, preko Bliskog Istoka, Seychella, Sjeverne Afrike, do Pariza, Rima, Londona, itd.) koji se bave pravim razvojnim projektima u svakom smislu te riječi – koji bi stvorili nove vrijednosti i u društvu i u zapošljavanju naših građana, kao što je bio slučaj u nekim susjednim državama.

Nažalost zbog ogromne korupcije koje je metastazirala u svaku poru društva, miješanje od ‘dvorskih arhitekata’ i vlasnika restorana do dizajnera kafanica, čak i miješanje samog političkog vrha raznih nivoa vlasti u procese i investicije jer smatraju, što je meni suludno, da je valjda ovo sve njihovo i oni se pitaju. Ja sam lično mišljenja da ova država kao i društvo nisu još zreli za prave investicije i projekte.

Mislio sam do prije par godina da trenutno postoji potencijal, ali sam se uvjerio u suprotno kroz vlastita iskustva a i saznanja. Vidjeli ste i sami da od silnih investicijskih foruma, najava, potpisivanja memoranduma i slično, skoro ništa nije realizovano jer mislim da kada god ozbiljan investitor zagrebe malo dublje mimo fotografisanja i obećanja, suočava se sa gore navedenim problemima. U jednom konkretnom slučaju je jedan naš klijent nakon što je uočio brojne prepreke odlučio da 180 miliona Eura preusmjeri u London umjesto u BiH, i to u vrlo uspješan projekat. Sada zamislite kolika je šteta učinjena našem društvu kada su investitori kao on i slični odbijeni zbog sitnih interesa šake lokalnih ljudi, kvazistručnjaka i porodica.

Naše komšije trenutno uveliko rade na  širenju tog imidža o nama, jer je naravno njima u interesu da privuku i zadrže te investicije, a možda mi u svemu ovome najteže pada što se ispostavlja da su upravu. Meni je naprimjer indirektno poručeno kroz posrednike od ‘parasistema’, kako ga volim nazvati, da zbog vlasništva autoriskih prava nad Skenderijom u Sarajevu, nespremnosti za plaćanja da neko drugi projektuje za nas, kao i zemljišta na Kvadrantu B Marijin Dvora, nikada neću moći ni trafiku isprojektovati ovdje.

Lično se previše ne obazirem na takve stvari niti mi nešto teško pada jer sam u potpunosti usmjeren na projekte koje radim širom svijeta, te sam više cijenjen i suočen sa željama za suradnju u susjednim državama nego u rodnom gradu. Ali da se vratim na izvorno pitanje, trenutno ne postoji velika zainteresiranost niti želja za angažovanje u BiH dok je trenutno stanje ovako kako jeste, odnosno dok se ovakva ‘politika’ i ‘struka’ za bilo šta pitaju. U pitanju je lični obraz prema klijentima gdje se ne bi nikad usudio nekoga usmjeriti u investiranje ovdje znajući šta ih čeka.

 

Koji je Vaš izbor među vodećim svjetskim arhitektima današnjice?

Mogu vam ukratko nabrojati par praksi, pa neka se vaši čitaoci dalje raspitaju ko su: Morphosis, OMA, Sheppard Rrobson, HOK, Foster + Partners, SOM, Kengo Kuma, BIG, David Chipperfield, Herzog & de Meuron, Ateliers Jean Nouvel, Pete Zumthor, Snohetta, UNStudio… Od kojih sam sa nekima imao a i dalje imam vrlo uspješnu saradnju.

 

Koje arhitektonske zadaće Vas najviše zanimaju?

Zbog prirode pozicije u kojoj se nalazim kao i projekata u zadnje vrijeme, najviše me trenutno zanima izrada izvedbenih projekata te priprema tenderske dokumentacije i vođenje finansija projekta. U toj poziciji najviše mogu uticati na budžetiranje projekata kao i prenos svih potrebnih informacija izvođačima tokom procesa izrade ponuda –  na taj način u 99% slučajeva uspijemo da uspješno izvšimo izgradnju projekta u sklopu dogovorenog budžeta sa klijentom.

Možda je interesantno u ovom trenutku navesti da mi kao praksa radimo svu dokumentaciju i  ugovore o izvođenju radova sa izvođačima po principu paušala odnosno tzv. ključ u ruke. To znači da sa aspekta projektovanja je potrebno mnogo mnogo više navesti u tenderskoj dokumentaciji – po samom broju nacrta, obilnost pismenih informacija u specifikacijama radova, i sl., a za koje je izvođač dužan dati jedinstvenu cijenu za kompletan projekat. Na taj način se izbjegava klasično mjerenje radova po predmjeru,  gdje je najviše prostora za krađu od investitora – a što se ‘čudom’  najviše primjenjuje u BiH, i kod nas predmjer služi samo za razvrstavanje te jedinične cijene zbog mjesečnog plaćanja te se stvaraju uvjeti gdje je nadzor prepušten da radi ono što mu je prvobitna funkcija, a to je kontrola radova i kvaliteta istih.

Tu se također veći rizik prebacuje na izvođače gdje su dužni predvidjeti sve moguće radove i radnje a pritome su garantovani 100% isplatu ugovorenog iznosa dok sa druge strane naručitelj zna u fening koliko će ga izgradnja objekta koštati. Kao što sam rekao, to podrazumjeva obilnu i detaljnu projektnu dokumentaciju što na prvu izgleda kao skuplja opcija naručitelju, ali je krajnji rezultat mnogo više isplatljiv.

 

I na kraju, ko su Vaši uzori, koga slijedite?

To je vrlo lako pitanje za odgovoriti, oca svoje majke, arhitektu Halida Muhasilovića. Ako postignem 50% od onoga što je on postigao i to ne samo u struci, biću vrlo zadovoljan.

 

m-Kvadrat

print