Zagrebački arhitekti nagrađeni za inovativno rješenje revitalizacije Filmskog grada uz park-šumu Košutnjak na međunarodnom takmičenju u Beogradu.

Autori: Alen Žunić i Petra Vlahek, Studio ALBATROSS, Zagreb

Na velikom urbanističko-arhitektonskom natječaju u Beogradu za uređenje djelomično izgrađene zone uz gradski park-šumu Košutnjak, projektni tim zagrebačkog ureda ALBATROSS predvođen arhitektima Alenom Žunićem i Petrom Vlahek, ostvario je zapažen rezultat. Među 26 pristiglih radova dodijeljena im je otkupna nagrada dok je prvi plasman osvojio ured arhitekta Vladimira Lojanice, dekana beogradskoga Arhitektonskog fakulteta.

Prema riječima žirija, koji su predvodili akademik Branislav Mitrović i internacionalno afirmirani ljubljanski arhitekt Vasa Perović, rad Žunićeva tima je visoko valoriziran te je u obrazloženju navedeno – „Ovo je jedan od najspecifičnijih projekata pristiglih na konkurs, prepoznatljiv po svojoj celovitosti i definisanju rešenja jednim potezom. Centralni motiv je zalučena šetna staza koja, istovremeno, poštuje površinu šume uz sugestivan nastavak tokova šumskog rasprostiranja i izvan konkursnog obuhvata.“

Natječaj je proveden za zonu nekadašnjega Filmskoga grada obuhvata od čak 85 ha, koja objedinjuje raznolike no zapuštene postojeće sadržaje televizije, filmskih studija, Kineziološkog fakulteta, vjerskih građevina i nekonsolidiranih stambenih inserata. Poseban izazov natjecateljima bio je kontekst koji s istočne strane ima veliku park-šumu dok je sa zapada okružen gusto izgrađenim stambenim naseljima. Zadatak je bio ponuditi nove sadržaje koji bi revitalizirali zonu, prenamijeniti ili zamijenili dijelove izgrađenog fonda i predložiti kreativne smjernice za uređenje zelenih predjela između građevina.

BE / GA – Belgrade Garden Archipelago

Prostor Filmskoga grada u ovom je projektu tretiran kao prijelazna zona, gradijent između izgrađene i zelene strukture zapadnog Beograda. Kako bi postao poveznica između različitih susjeda, namjena i prometnih tokova umjesto autarkičnoga kruga garden citya 20. stoljeća, što se tražilo natječajnim programom, odabrana je interpretacija vrtnoga grada koja prostor tretira kao još jedan ‘zavoj’, zglob u puno širem kretanju kroz liniju zelenih otoka. Na razini oblikovanja obuvat je organiziran kao niz traka proizašlih iz transformacije inicijalne ideje vrtnoga grada 20. stoljeća kako ga je zamislio Ebenezer Howard, na način da je umjesto njegove izolirane kružne forme odabrano rješenje u obliku zaobljene linije kao kontinuiteta veće zelene osi koja kreće na sjeveru od Ade Ciganlije.

Međutim, kako bi suvremeni garden city zaista funkcionirao kao aktivna cjelina na već postojećem obuhvatu Filmskoga grada potrebno je uvažiti i trenutno postojeće objekte i areale koje djeluju poput slobodno raspoređenih inserata unutar projektirane zone. Stoga se dispozicija starih zgrada i novih programa i sadržaja, poput otoka, integriraju na način da vegetacija postaje more ili ‘ljepilo’ budućeg rješenja. Tako dobiveni sustav staroga i novoga stvara ‘arhipelag’ povezan u koherentnu cjelinu novoplaniranim trakama zelenila i ortogonalnim gridom staza.

Cilj je ostvariti i vrtni grad i arhipelag, jedinstvo između segmenata i cijele zone. Konceptualni hibrid za 21. stoljeće predstavlja – ako bi se poigrali permutacojm imena – Ebenezera Ungersa ili Oswalda Mathiasa Howarda čiji Garden Archipelago odražava spoj Howardove utopijske vizije zajednice i Ungersovu pragmatičnu fragmentaciju komprimiranu u ekološki arhipelag (‘garden city’ meets ‘a green archipelago’). Ovakav pristup formatiranja razbacanih otoka kroz sustav trakastog zelenila koristan je na razini obuhvata, ali je potencijalno aplikativan i na puno veći, vanjski prsten Beograda.

Sustav traka

Kao glavni alat kultivacije krajobraza projektirane su trake u smjeru zapad-istok – kao linije beskonačnih mogućnosti, kao generatori aktivnosti opremljeni sadržajima pasivne i aktivne rekreacije. Unatoč pravilnosti i međusobnoj paralelnosti trake su sposobne apsorbirati različite sadržaje poštujući identitet svakog programa i predstavljaju samo okvir koji upotrebom različitih vrsta zelenila (drvoredima, grmljem, travnjacima) amortizira pravilni raster prometnica i zgrada te ‘arhipelaga’ postojećih objekata koji su trenutno izvan uređenog sistema. Ostvarena superpozicija izgrađenog, zelenila i prometa formira kompleksnost urbanog okruženja. Iako po nazivu te ‘trake’ mogu podsjetiti na filmske vrpce (bands, strips), referenca je proizašla iz želje za stvaranjem različitih scenografija koje postaju podloga za planirana i neočekivana događanja, a ujedno imaju i stvarnu ekološku i funkcionalnu dobrobiti za okoliš. Npr. linije drvoreda mogu poslužiti kao izvor prihoda za građane koji uzgajaju stabla, kao edukacijski vrt, sklonište ili filmska scena, ali mogu biti i tvornica kisika, pročišćivač zraka, zaštita od vjetra, pre jake sunčeve radijacije, svjetla ili buke.

Shema traka pokazuje njihove jasne arhitektonske specifičnosti pružanja, širina i rasporeda, ali način korištenja i scenariji se prepuštaju programski neodređenim mogućnostima. Iako su yoga, piknik ili galerija na otvorenom predloženi na livadi, moguća je podjednako organizirati te aktivnosti i u traci sa stablima. Sanjkanje se može pojaviti i u šumi, a kampiranje umjesto na preglednom travnjaku među visokim raslinjem. Na taj način su projektne specifičnosti ispunjene urbanističko-krajobraznim slobodama i dopuštaju bilo kakvu – modifikaciju, promjenu ili supstituciju – unutar paralela. Stoga su ovim projektom dani tek inicijalni scenariji na otvorenom, ali još 10 puta toliko ih je moguće (da ih se niti arhitekti trenutno ne mogu svih sjetiti).

Urbana ekologija za 21. stoljeće

Rješenje Žunićeva tima je istovremeni spoj racionalne ortogonalne mreže prometa i izgradnje, i zakrivljenih, organičnih formi šetnica i urbane šume. Cijeli obuhvat je jasno definiran i na razini zelenila koje se formira pošumljavanjem, uvođenjem projektiranih traka nove vegetacije s funkcionalnim drvoredima, ograđivanjem vrijednih stabala i apstinencijom od gradnje u zonama valoriziranog zelenila. A ako se i gradi na mjestu stabala onda se ona presađuju i koriste uz objekte kao zaštita od sunca i vjetra. Osnovna premisa projektnog rješenja je da ekologija ne dolazi pri kraju kao ‘ukras’ već se prema njezinim principima unaprijed planiraju elementi cjeline – ukratko, projektanti su postavili tezu form follows ecology. Svaka odluka pri oblikovanju, rasporedu zgrada i prometa nastaje kao posljedica pozitivne intervencije za ekosustav i prirodu.

Adaptaciju na klimatske promjene arhitekti su riješili dispozicijom zelenila za redukciju toplinskih otoka, u stambenim zonama koriste drvo kao gradivni materijal koji apsorbira CO2, prenamjenjuju se pojedini objekti kad god je to moguće, da bi se reducirala emisija stakleničkih plinova prisutnih kod novogradnji. Pri unapređenju urbane bioraznolikosti primijenili su taktike poput sadnje gustih drvoreda s koridorima za kretanje životinja, postavili su dizajnirane ‘hotele’ za kukce i ptice, a predložili su i veteranizaciju mladih sadnica. Na razini cijelog obuhvata projektanti su riješili još jednu zahtjevnu točku iz programa, a to je unapređenje kvalitete zemljišta i odvodnje vode uvođenjem podzemnih retencijskih bazena, infiltracijskih jaraka, kišnih vrtova i šumskih melioracija.

Odabirom ciljanih biljnih vrsta i projektiranim sustavom odvodnje predložili su i traženu fitoremedijaciju degradiranih prostora. U konačnici rješenje nazvano Belgrade Garden Archipelago, ima namjeru u velikoj mjeri biti energetski samodostatno, ali s ambicijom da rješava i probleme veće od samnoga obuhvata, šire od svojeg footprinta, poput klimatskih promjena, gubitka bioraznolikosti, smanjenja prirodnih resursa, ubrzane urbanizacije,… Pri tome je za budućnost ovog prostora važna i ekonomska isplativost koja se može ostvariti kroz model privatno-javnog partnerstva. Povezivanje ekologije i ekonomije (ecolomy) prema ideji arhitekata bi moglo zaživjeti i na manjem mjerilu susjedstva uključivanjem građana u sustav sadnje i prodaje stabala ili uzgoja u urbanim vrtovima, što će u konačnici rezultirati i krucijalnim osjećajem zajednice.

Ugodna održivost

Ključni cilj tima iz ureda ALBATROSS, uz kompozicijski skladan urbanizam utemeljen na ekološki održivim principima i tehnologiji, bio je stvaranje ugodnih prostora unutar cijele zone. Kako priroda ne bi bila samo zelena boja na urbanističkom planu, a ugoda skupi rezultat hedonističkih želja građana predlaže se istovremeni spoj naizgled suprotnih pojmova – enjoyable sustainability. Stanovnici današnjih gradova teže užicima u različitim oblicima tijekom života, ali sve više postaju svjesni utjecaja na okoliš koje njihovi prohtjevi stvaraju. Osnovna ideja ovoga koncepta jest da rješenja održivosti mogu istovremeno donijeti i zadovoljstvo / udobnost pri korištenju, ali i dugoročne koristi prirodi. Nije potrebno a priori odricanje da bi se postigli benefiti za okolinu! Ako postoji sredina između bjesomučne prekomjerne potrošnje i blage štednje, ugodna održivost na najsretniji način balansira između njih.

Novo idejno rješenje nekadašnjeg Filmskog grada, sa svojim ranije spomenutim ekološkim konceptom i zelenilom, može poslužiti kao tvornica kisika, generator bioraznolikosti, pročišćivač zraka ili fertilizator tla, ali sa tom istom vegetacijom i fokusom na održivost može poslužiti kao mjesto za šetnju ili rekreaciju u sjeni stabala, za socijalizaciju pri sadnji voćki ili povrća, za igru na medonosnoj livadi ili meditaciju u vrtu zaštićenom gustim krošnjama od buke. Unapređenje zdravlja – i stanovnika i prirode – projektirano je kao istovremeni proces. Npr. ugodniji rad u zgradama paralelno se odvija sa redukcijom potrošnje energije postavom stabala uz pročelja koja sprečavaju šretjeranu radijaciju sunčeve topline ljeti, a pasivno grijanje zimi, dok kroz cijelu godinu predstavljaju vizualno zanimljiv i opuštajući aspekt pri pogledu iz radne kancelarije.

Sustavno osmišljena održivost i zelena infrastruktura mogu biti isplative dugoročno ne samo za floru i faunu već i za ljudsku populaciju u vidu smanjenja troškova zdravstvene zaštite, boljeg učenja kod mladih koji se rekreiraju i bave sportom, boljom društvenom kohezijom kada postoji zona u gradu gdje se veliki broj ljudi može okupljati i družiti,… Prosperitet u novoprojektiranoj zoni više se ne postiže isključivo izradom filmova koji su ovdje desetljećima nastajali, već kroz urbanističko-krajobrazne prednosti, nove sadržaje i ekološke aspekte okrenute budućnosti.