Piše: Mirza Čevra, Bennington College, USA
Pretjerana upotreba jednokratne plastike postala je gorući svjetski problem u 21. stoljeću. Plastici namijenjenoj za jednokratnu upotrebu, kao što su plastične vrećice, slamke, čaše i slično, potrebno je i do nekoliko stotina godina da se razgradi u prirodi. To predstavlja veliku prijetnju kako ljudskom zdravlju, tako i okolini. Plastika zauzima najveći postotak svog prikupljenog otpada na svijetu, što se odnosi i na Bosnu i Hercegovinu. Međutim, razlika između naše države i nekih drugih evropskih i svjetskih zemalja, je u načinu na koji se rješava odlaganje plastike i otpada općenito.
Stanovništvo Bosne i Hercegovine godišnje iskoristi 1,3 milijarde samo plastičnih vrećica, što znači da se, u prosjeku, dnevno po osobi iskoristi više od jedne vrećice. Na taj način se stvaraju gomile otpada kojima se u većini slučajeva pogrešno upravlja, budući da je u BiH potencijal za recikliranje plastičnog otpada gotovo potpuno neiskorišten. Zbog takve situacije, dobar dio otpada završava raspršen po šumama, rijekama i ostalim prirodnim bogatstvima naše države, a i regiona.
Budući da je BiH zemlja izrazito bogata rijekama, česte poplave i izlijevanje rijeka iz korita pružaju nam stvarnu sliku ekološke katastrofe koja nam se događa. One rezultiraju nekontroliranim rasipanjem otpada i samim time stvaranjem divljih deponija nad kojima niko ne preuzima nadležnost. Osim krupne jednokratne plastike, javlja se i problem mikroplastike – sitne čestice koje nastaju taloženjem sa krupnijeg otpada, koja se dalje izlijeva u vodu i na taj način dospijeva i u žive organizme.
Ovakve poražavajuće činjenice posljedica su toga što BiH nema funkcionalan i održiv način odlaganja otpada, a ni deponije u nekim dijelovima države. Pokušaj da se cijela situacija dovede pod kontrolu bio je uvođenje naknade za plastične vrećice u trgovinama, što se ubrzo pokazalo kao neefikasno rješenje, budući da su pomenute naknade bile apsurdno niske i stanovništvo ih je većinom u potpunosti zanemarilo.
Problemu, znači, najviše doprinosi nepostojanje adekvatne zakonske regulative kojom bi se riješilo pitanje odlaganja otpada i njegove reciklaže. Tako sada imamo situaciju u kojoj, zbog nezainteresiranosti i pasivnosti zakonodavaca, stanovništvo nema razvijenu svijest o razmjerima ove ekološke katastrofe i načinu na koji bismo mogli doprinijeti smanjenju zagađenja i upotrebe plastike.
