MA. Adna Šovšić Kurešepi, dipl.ing.el., CETEOR Sarajevo, asovsic@ceteor.ba
Uvod
Posljedice klimatskih promjena su osjetne u Bosni i Hercegovini (nadalje u tekstu: BiH), kao i u svim dijelovima svijeta i svim segmentima čovjekovog života. Čak 3.500 građana BiH umre svake godine od posljedica loše kvalitete zraka (Matković Puljić, 2018). Ovo je samo dio ukupnog negativnog uticaja, obzirom da klimatske promjene doprinose ekstremnim vremenskim pojavama poput požara i poplava. Obnovljivi izvori energije (nadalje u tekstu: OIE) nameću se kao ključan potencijal ne samo za smanjenje emisija zagađujućih materija u zrak već i rješavanja problema ugroženih skupina energetskom tranzicijom.
Glavni uzročnik zagađenosti zraka u BiH su individualna ložišta za grijanje, obzirom da su stanovnici uslijed visoke nezaposlenosti i oskudice primorani da za zagrijavanje svojih domova koriste najjeftinije energente, kao što su ugalj i ogrjevna drva, kao i zbog nemogućnosti priključenja na sistem daljinskog grijanja. Također, na raskrižju energijskog siromaštva i zdravlja, veća je učestalost lošeg zdravlja (fizičkog i mentalnog) među energijski siromašnim stanovništvom većine zemalja, u poređenju s neenergijski siromašnim domaćinstvima (Hadžić & Hadžić, 2020).
Klimatske promjene i lokalno zagađivanje zraka su među ključnim pokretačima energetske tranzicije[1] u cijelom svijetu. Ipak, energetska tranzicija prema OIE još uvijek se sporo odvija. Kada je riječ o segmentu električne energije, BiH ima solidan udio OIE u bruto finalnoj potrošnji u odnosu na zemlje EU čemu doprinosi značajan hidroenergetski potencijal.
Potrebno je napraviti detaljan elaborat mogućnosti iskorištenja hidroenergijskog potencijala, kao osnovu za planiranje izgradnje hidroelektrana, kao i elaborate za razvoj vjetroelektrana i solarnih fotonaponskih elektrana. U svrhu toga, potrebno je implementirati i akcioni plan za otklanjanje prepreka investiranju u sektor energije i uvesti nove šeme i mehanizme poticanja izgradnje novih kapaciteta OIE (FZZPR).
Tehnički potencijal OIE je ogroman, posebno u solarnoj fotonaponskoj energiji. Oba entiteta, i Federacija Bosne i Hercegovine, i Republika Srpska promovišu električnu energiju proizvedenu iz OIE putem feed-in tarife (PWC, 2017).
U maju 2020. godine, BiH je Sekretarijatu Energetske zajednice poslala prijedlog tržišnog mehanizma šeme podsticaja i svih pratećih pravnih akata koje su pripremile relevantne institucije. Paket je sadržavao i novi Zakon o upotrebi obnovljivih izvora energije i efikasnoj kogeneraciji u F BiH. Sekretarijat je paket ocijenio generalno u skladu sa pravnom tekovinom EU (Kopač, 2021).
Novi Zakon o korištenju obnovljivih izvora energije i efikasne kogeneracije je nužan, te će prilikom izrade istog biti uključeni komentari Sekretarijata Energijske zajednice, civilnog sektora i struke, a koji će zaustaviti daljnje pokušaje iskorištavanja sistema poticaja za bogaćenje pojedinaca, a na štetu rijeka, prirode i svih građana BiH (Stefanović, 2021).
Međutim, i sa novim zakonom o OIE potrebno je poboljšati pristup samoj implementaciji projekata iz ove oblasti. Potrebno je raditi na lokalnom nivou, odnosno jačati sposobnosti opština i kantona za implementaciju projekata iz oblasti obnovljivih izvora energije. Lokalne zajednice se moraju više uključivati u proces donošenja odluka o zahvatima u prostoru, od samog početka i pogotovo kada se radi o projektima iz oblasti obnovljivih izvora energije (Husika, Energetika donosi nova radna mjesta i održava postojeća, 2014). Osim toga, potrebno je veću pažnju posvetiti građanskoj energiji, odnosno decentraliziranoj proizvodnji OIE čiji su vlasnici i/ili kojom upravljaju pojedinačni građani i domaćinstva, lokalne inicijative kao što su energetske zadruge, zajednice, lokalne vlasti (gradovi i općine), i koja postaje najzaslužnija za lokalno otvaranje novih radnih mjesta i ekonomski razvoj (REIC, 2019).
Energetska tranzicija: izazov ili prilika?
Energetska tranzicija može potaknuti zapošljavanje i ekonomski rast. Ako se iskoristi sinergija između energije, klime i drugih ekonomskih politika, to može dovesti do općenito većeg BDP-a, koji u BiH iznosi 5.445 EUR (IMF, 2021.) što je prilično nisko, i imati pozitivne neto učinke na zapošljavanje, kako u BiH tako i u cijelom svijetu.
Studija UNDP-a u Hrvatskoj pokazuje da zeleni poslovi u energetici i poslovi vezani za sektor OIE i EE imaju dugoročno potencijal ostvariti 80.000 novih radnih mjesta, što je više od petine današnjeg broja nezaposlenih. Ipak, iskustva drugih država upozoravaju da ne treba poticati razvoj obnovljivih izvora pod svaku cijenu, jer to onda često pogoduje velikim igračima i tek nekolicini investitora (Čačić, 2014).
Energetski sektori svih zemalja nalaze se pred velikim izazovom, energetskom tranzicijom u uvjetima kontinuiranog smanjenja emisija CO2, što se naročito odnosi na korištenje električne energije. To je povoljno i iz perspektive obnovljivih izvora energije i energijske efikasnosti (nadalje u tekstu: EE). Električna energija je efikasan prijenosnik energije i postaje čist izvor energije kada se dobiva iz obnovljivih izvora energije. Energetska tranzicija mora značajno smanjiti emisije, istovremeno osiguravajući da je na raspolaganju dovoljno energije za ekonomski rast (Gielen, Boshell, Saygin, Bazilian, Wagner, & Gorini, 2019).
Njemačka je već 2000. godine primijenila Zakon o obnovljivim izvorima energije, koji je podržao masovnu izgradnju obnovljivih izvora energije po skupoj tarifnoj shemi. Kao rezultat toga, instalirani solarno-fotonaponski (PV) i kapaciteti vjetra porasli su sa 6,2 GW na 83,8 GW u razdoblju od 2000. do 2015. Osim toga, politika je dovela do stvaranja značajne „zelene“ industrije: njemačke kompanije tada su bile svjetski prvaci u proizvodnji solarnih-PV ćelija, kao i vjetroturbina, razvijajući najnovije tehnologije i stvarajući radna mjesta za nekoliko stotina hiljada zaposlenih (Pflugmann, Ritzenhofen, Stockhausen, & Vahlenkamp, 2019).
Iako postoji dominantno mišljenje da postojeći energijski sektoru BiH nije održiv i da je potrebna energetska tranzicija postoji vrlo malo povjerenje da će gubitak radnih mjesta iz tzv. tradicionalne energetike biti kompenziran novim radnim mjestima koja bi bila generisana provođenjem energetske tranzicije. Vjerovatno je ovo i jedan od razloga što je opšti interes građana, pa time i njihove uključenost, u energetsku tranziciju na jako niskom nivou (Čekić, Husika, & Suljić, 2020).
Sofijska deklaracija i strateški dokumenti za provođenje energetske tranzicije
Potpisivanjem deklaracije o Zelenom programu za Zapadni Balkan, 10. novembra 2020. godine u Sofiji, zemlje regiona obavezale su se da će sprovoditi mjere u oblasti ublažavanja klimatskih promjena, energetske tranzicije, održive mobilnosti i cirkularne ekonomije kao i zaštiti biodiverziteta, održive poljoprivrede i proizvodnje hrane,a osnovne mjere su:
- Usklađivanje sa klimatskim zakonom EU nakon njegovog usvajanja čiji je cilj da EU bude klimatski neutralna do 2050. godine,
- Definisanje energetskih i klimatskih ciljeva do 2030. u skladu sa pravnim okvirom Energetske zajednice i pravnom tekovinom EU, kao i razvoj i primjena Nacionalnih energetskih i klimatskih planova sa jasnim mjerama za smanjenje emisija stakleničkih gasova (nadalje u tekstu: GHG),
- Nastavak usklađivanja sa Sistemom za trgovanje emisijama EU (EU ETS), kao i uvođenje drugih modela za oporezivanje emisija, kako bi se promovisala dekarbonizacija u regionu,
- Analiza i revidiranje svih propisa koji podržavaju progresivnu dekarbonizaciju energetskog sektora i njihova potpuna primjena, prije svega kroz Energetsku zajednicu,
- Saradnja u pripremi procjene socio-ekonomskog uticaja dekarbonizacije na svaku zemlju i na nivou regiona u cilju pravedne tranzicije,
- Davanje prioriteta energetskoj efikasnosti i njeno poboljšanje u svim sektorima,
- Povećanje udjela obnovljivih izvora energije i obezbjeđivanje neophodnih uslova za investiranje, u skladu sa pravnim tekovinama EU i Energetske zajednice,
- Smanjiti i postepeno ukinuti subvencije za ugalj, strogo poštujuću pravila državne pomoći,
- Aktivno učestvovati u inicijativi Regioni uglja u tranziciji za Zapadni Balkan.
Kako bi postigla ciljeve koji su sadržani u Zelenom programu za Zapadni Balkan, BiH mora da dodatno unaprijedi pristup strateškom planiranju naročito u oblastima koje se odnose na dekarbonizaciju tj. postepeno smanjenje korištenja fosilnih goriva sa ciljem postizanja klimatske neutralnosti do 2050. godine.
Dosadašnja i postojeća strateška opredjeljenja i mjere za smanjenje emisije GHG, BiH je definisala kroz sljedeće dokumente:
- Početni utvrđeni nacionalni doprinos (INDC) za smanjenje emisija do 2030. godine,
- Utvrđeni nacionalni doprinos (NDC) za razdoblje 2020 – 2030. sa projekcijama do 2050. godine (dokument koji je usvojen u martu 2021. godine),
- Strategiju adaptacije na klimatske promjene i niskokarbonskog razvoja (dokument završen i dat na usvajanje sredinom 2021. godine,
Pored ovih dokumenata, za dekarbonizaciju je relevantna i Okvirna energetska strategija BiH do 2035. godine. Međutim, ona je sačinjena prije četiri godine, pa mnogi planovi više nisu aktuelni. Od nekih zamjenskih/novih termoelektrana (nadalje u tekstu: TE) se u međuvremenu odustalo, tako da postoji potreba izrade nove strategije razvoja energetike. U toku je izrada Integriranog plana za energiju i klimu (engl. National Energy and Climate Plan – NECP) BiH u okviru kojeg će se, između ostalog, definisati cilj smanjenja emisije GHG do 2030. godine u odnosu na baznu godinu.
Međutim, iako je BiH napravila značajan iskorak u pogledu kreiranja dokumenata za dekarbonizaciju energetskog sektora, provedene mjere dekarbonizacije su na nezavidnom nivou. Najveći broj provedenih mjera se odnosi na sektor zgradarstva tj. energijsku efikasnost u zgradarstvu. U narednih pet godina (do 2026.) prema Nacionalnom planu smanjenja emisija iz velikih postrojenja (NERP) nekoliko bloka TE na ugalj treba da prestane sa radom. Implementacija te obaveze će biti pravi test na spremnost za dekarbonizaciju.
Rezime
Nesumnjivo je da je nivo svijesti o temama poput energetske tranzicije, klimatskih promjena, dekarbonizacije i građanske energije na znatno višem nivou u odnosu na period od prije deset godina. Veliku ulogu u ovom segmentu su odigrale, i još to rade, nevladine organizacije i međunarodne organizacije u Bosni i Hercegovini. Nažalost politička volja za plansku energetsku tranziciju je još uvijek izrazito mala i povrh toga fragmentirana po administrativnim nivoima. Općenito, građani od energetske tranzicije prije svega očekuju unaprjeđenje stanja okoliša (zrak, vode, tlo), ali su sumnjivi u pogledu generisanja novih radnih mjesta, tj. da će poslovi u sektorima poput OIE nadomjestiti izgubljene poslove u rudnicima i TE. Od EU i drugih međunarodnih organizacija se najviše očekuje pomoć u vidu stručne podrške i edukacije.
Kada je riječ o izradi strateških dokumenta koji na direktan ili indirektan način dotiču energetsku tranziciju, postoji solidna podloga u Bosni i Hercegovini. Kroz brojne bilateralne i multilateralne projekte su izrađeni brojni dokumenti, ali ono što nedostaje je njihova implementacija. U proteklih pet godina BiH je izradila i trenutno radi na strateškim dokumentima koji se tiču dekarbonizacije. Pored dokumenata koji su ovdje analizirani, u toku je i izrada Strategije okoliša BiH (ESAP 2030+) koji se po pitanju dekarbonizacije uglavnom oslanja na proces izrade NECP-a. Veoma je bitno odrediti dovoljno ambiciozne ciljeve smanjenja emisija do 2030. godine. Na globalnom nivou je prepoznat imperativ hitnog smanjenja emisija i svako odgađanje dekarbonizacije znači izostanak adekvatne međunarodne pomoći na tom polju. Unatoč napretku u procesu strateškog planiranja, još uvijek je relativno malo provedenih mjera dekarbonizacije. Najveći broj mjera se odnosi na sektor zgradarstva tj. energijsku efikasnost u zgradarstvu. Gašenje prvih TE na ugalj će biti pravi test za spremnost za dekarbonizaciju.
Primjetan je značajno veći broj organizacija koje aktivno zagovaraju energetsku tranziciju. Čak je i lokalne sredine u kojim dominira tradicionalna energetika ne osporavaju. Za progresivniju energetsku tranziciju je nužno djelovanje sa obje strane, tj. odozgo i odozdo. Institucije države BiH, entiteta i nižih nivoa imaju pet zadataka u kontekstu energetske tranzicije, i to (i) ponuditi jasnu viziju energetske tranzicije, (ii) upravljati procesima koji vode ka toj viziji, (iii) omogućiti poticaje za pravičnu tranziciju i demokratsku distribuciju sredstava za poticanje OIE, (iv) usvojiti propise koji potiču energetsku tranziciju i (v) angažovati se i biti aktivan partner svim ostalim akterima.
„Kocka je bačena“ i putem enegetske tranzicije BiH već korača, a ostaje otvoreno pitanje šta ona sa sobom nosi, kolike koristi, a kolike štete. Bitno je da se tom procesu pristupi planski, što se više planski pristupi energetskoj tranziciji ona će donijeti više koristi i obratno.
[1] Energetska tranzicija je dugoročna, često nelinearna, fundamentalna transformacija „sadašnjeg“ konvencionalnog energijskog sistema/sektora (koji je zasnovan na korištenju fosilnih goriva) prema „novom“ sistemu/sektoru zasnovanom na proizvodnji iz OIE, elektrifikaciji transporta i sistema grijanja i povećanju EE (EnE) u cijelom lancu proizvodnje/prenosa/potrošnje energije.(Nerda, mart 2019.)
