Piše: MA. Hana Brekalović,dipl.ing.maš., CETEOR Sarajevo (hbrekalovic@ceteor.ba)
Šema EU za trgovanje emisijama (ETS) najveći je svjetski program trgovine stakleničkim gasovima. Pokrenut je 2005. godine i ključni je stup EU-ove borbe protiv globalnog zagrijavanja i emisija CO2. Do 2019. godine sistem je obuhvatio više od 15.000 fabrika, elektrana i drugih instalacija u 31 zemlji, uključujući članice EU, UK, Island, Norvešku i Lihtenštajn.[1] Zajedno su proizveli oko polovine emisija stakleničkih plinova koje su stvorili partneri, mjerenih u ekvivalentima CO2.
[1] Investigate Europe, Avgust 2020.
Slika 1 Prelazak na čišće tehnologije veliki je korak ka očuvanju Zemlje
Međunarodna zajednica započela je dugi proces ka stvaranju efikansih međunarodnih i domaćih mjera za suzbijanje emisija stakleničkih plinova (ugljični dioksid, metan, dušikov oksid, hidrofluorougljikovodici, perfluorougljikovodici, sumporni heksafluorid) kao odgovor na sve veće tvrdnje da se globalno zagrijavanje događa zbog umjetnih emisija kao i zbog nesigurnost oko vjerovatnih posljedica. Taj je proces započeo u Rio de Janeiru 1992. godine, kada se 160 zemalja složilo s Okvirnom konvencijom UN-a o klimatskim promjenama (UNFCCC). UNFCCC je, kako sugeriše njegov naslov, jednostavno okvir a sve neophodne pojedinosti ostavljene su za Konferenciju stranaka (CoP).
Efikanost onoga što je kasnije dobilo naziv “cap-and-trade” pristup smanjenju onečišćenja zraka, prvi je put demonstrirana u nizu mikroekonomskih računarskih simulacijskih studija između 1967. i 1970. za Nacionalnu upravu za kontrolu onečišćenja zraka. Ove studije koristile su matematičke modele nekoliko gradova i njihovih izvora emisija kako bi uporedile troškove i efikasnost različitih strategija upravljanja. Svaka strategija smanjenja uspoređena je s “rješenjem s najmanjim troškovima” koje je proizveo računarski program za optimizaciju kako bi se identifikovala najjeftinija kombinacija smanjenja izvora kako bi se postigao zadani cilj smanjenja. U svakom je slučaju utvrđeno da je rješenje s najmanjim troškovima drastično jeftinije od iste količine smanjenja onečišćenja proizvedene bilo kojom konvencionalnom strategijom smanjenja. [2] Burton i Sanjour i Pechan nastavili su poboljšavati i unaprjeđivati ove modele u novostvorenoj američkoj Agenciji za zaštitu okoliša. Agencija je predstavila koncept kompjuterskog modeliranja sa strategijama smanjenja troškova s najmanjim troškovima (tj. Trgovanje emisijama) u svom godišnjem izvještaju u Kongresu o cijeni čistog zraka iz 1972. godine. [3] To je dovelo do koncepta “cap-and-trade” kao sredstva za postizanje “rješenja s najmanjom cijenom” za određeni nivo smanjenja.
- godine, Konferencija stranaka se složila u onome što je opisano kao prekretnica u međunarodnim sporazumima o zaštiti okoliša, odnosno s Protokolom iz Kyota, gdje se 38 razvijenih zemalja obvezalo na ciljeve i planove smanjenja stakleničkih plinova. Ovi ciljevi za razvijene zemlje često se nazivaju „dodijeljenim iznosima“. U Kyoto protokol uključeni su i međunarodni protokoli koji bi omogućili razvijenim zemljama fleksibilnost da ispune svoje ciljeve.
- aprila 2009. Agencija za zaštitu okoliša (EPA) službeno je objavila da je utvrdila da staklenički plinovi (GHG) predstavljaju prijetnju javnom zdravlju i okolišu (EPA 2009a). Ova je najava bila značajna jer izvršnoj vlasti daje ovlast da nameće propise o ugljiku subjektima koji imaju njegove emisije.
Poticajna ideja koja stoji iza ETS-a, koju je kanadski ekonomist John Dales formulirao prije više od 50 godina, jednostavna je koliko i briljantna. Umjesto da svakoj elektrani prepišu koliko plina može emitirati, države samo određuju ukupnu godišnju količinu i prodaju je na aukciji postrojenjima koja rade. Da bi se postiglo manje emisija, ukupna količina – gornja granica – smanjuje se iz godine u godinu. Kompanije mogu ulagati u nove tehnologije koje proizvode manje plina, prodati višak licenci za dodatni profit ili kupiti dodatne certifikate kako bi povećale svoju maksimalnu potrošnju. Vlasnici svih instalacija dužni su nadgledati i prijaviti emisiju CO2. Zagađenje je glavni primjer tržišne eksternalije, odnosno učinka neke aktivnosti na subjekt (kao što je osoba) koji nije stranka u tržišnoj transakciji koja se odnosi na tu aktivnost. Trgovina emisijama tržišni je pristup rješavanju onečišćenja. Opći cilj plana trgovanja emisijama je minimiziranje troškova postizanja postavljenog cilja emisija.
Međutim, kako se pokazalo, u nepotpunoj političkoj konstrukciji poput EU, sistem je ranjiv na utjecaj lobija i miješanje nacionalnih vlada.
U sistemu trgovanja emisijama vlada postavlja opće ograničenje emisija i definira dozvole ili ograničena odobrenja za emisiju, do nivoa ukupne granice. Vlada može prodati dozvole, ali u mnogim postojećim shemama daje dozvole sudionicima (regulisanim zagađivačima) jednake osnovnim emisijama svakog sudionika. Da bi dokazao usklađenost, sudionik mora imati dozvole jednake količini onečišćenja koju je stvarno emitirao tokom vremenskog razdoblja. Ako se svaki sudionik pridržava, ukupno ispušteno onečišćenje bit će najviše jednako zbiru pojedinačnih ograničenja. Budući da se dozvole mogu kupiti i prodati, sudionik može odabrati da li će tačno koristiti svoje dozvole (smanjenjem vlastitih emisija); ili emitirati manje od dozvola, a možda i prodati višak dozvola; ili emitirati više od dopuštenih i kupiti dozvole od drugih sudionika. Zapravo kupac plaća naknadu za onečišćenje, dok prodavač dobiva nagradu za smanjenje emisije.
U mnogim shemama, organizacije koje ne onečišćuju također mogu trgovati dozvolama i finansijskim izvedenicama dozvola. U nekim shemama sudionici mogu bankovne dozvole koristiti u budućim razdobljima. U nekim shemama, dio svih dozvola kojima se trguje mora se povremeno povući, što uzrokuje neto smanjenje emisija tijekom vremena. Dakle, ekološke skupine mogu kupiti i povući dozvole, povećavajući cijenu preostalih dozvola u skladu sa zakonom potražnje. [4] U većini shema vlasnici dozvola mogu donirati dozvole neprofitnom subjektu i dobiti porezni odbitak. Obično vlada s vremenom snižava ukupnu granicu, s ciljem nacionalnog cilja smanjenja emisija.
[2] A Simulation Approach to Air Pollution Abatement Program Planning; Burton, Sanjour, William, 1970.
[3] U.S. Environmental Protection Agency. (1972). The Economics of Clean Air, Annual Report of the Environmental Protection Agency to the Congress of the United States.
[4] Economics: Principles in Action; O’Sullivan, Arthur, Sheffrin
Slika 2 Pojednostavljeno objašnjenje kako funkciošu ETS
Razne zemlje, države i grupe kompanija usvojile su ovakve sisteme trgovanja, posebno zbog ublažavanja klimatskih promjena.
Postoje aktivni programi trgovanja s nekoliko zagađivača zraka. Za stakleničke plinove koji uzrokuju klimatske promjene, jedinice dozvole često se nazivaju ugljičnim kreditima. Najveći program trgovanja stakleničkim plinovima (GHG) je Shema trgovanja emisijama Europske unije, koja trguje prvenstveno dozvolama Europske unije; kalifornijska shema trguje kalifornijskim emisijskim kvotama, a novozelandska shema trgovanja emisijama u novozelandskim jedinicama (NZU).
Sjedinjene Države imaju nacionalno tržište za smanjenje kiselih kiša i nekoliko regionalnih tržišta azotovim oksidima. Nedavno smanjenje emisija stakleničkih plinova u Kaliforniji ne pripisuje se trgovanju ugljikom već drugim faktorima kao što su standardi obnovljivih izvora i politike energetske efikasnosti; “cap” u Kaliforniji bio je i nastavlja biti veći od stvarnih stopa emisije. Emisije stakleničkih plinova povećale su se kod više od polovice industrijskih tačkastih izvora regulisanih kalifornijskim programom ograničenja i trgovine od 2013. do 2015. [5]
Glavni korisnici ETS režima su energetski intenzivne kompanije koje posluju širom Evrope. Mnogima se naknade dodijele besplatno. Oni čine 43% svih opticajnih emisijskih jedinica, u odnosu na prošlogodišnju vrijednost, mjerenom prema prosječnoj tržišnoj vrijednosti od 17,8 milijardi eura. Od besplatnih izdvajanja, više od trećine otpada na „prvih“ dvadeset kompanija. Daleko najveći je proizvođač čelika Arcelor Mittal, koji je 2019. godine dobio besplatne dozvole za 67 miliona tona CO2, s tržišnom vrijednošću većom od 1,6 milijardi eura. [6]
Danas EU želi reformirati ETS u okviru Europskog zelenog sporazuma kojeg je objavila predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen 2019. godine. No, goruće pitanje glasi: da li državne vlade, plaćajući subvencije za fosilna goriva mnogim strateškim industrijama, iskušavaju da se drže zastarjelih tehnologija i ne inoviraju?
Matthias Buck, voditelj europske energetske politike Instituta Agora i bivši dužnosnik u Generalnoj direkciji za energetiku u Komisiji, smatra da je tako “Sistem besplatne dodjele prvenstveno štiti postojeću imovinu i stvara malo poticaja za ulaganje u zelene, nove tehnologije” (završen citat).
On i predsjednik Odbora za okoliš Europskog parlamenta Pascal Canfin pozivaju na zamjenu tih subvencija prijelaznim ugovorima koji izravno promiču ulaganje u tehnologije bez ugljika.
UTICAJ KORONA VIRUSA
Mnogi stručnjaci predviđaju da će kriza uzrokovana virusom Covid-19 i njen prateći ekonomski pad donijeti rizik od više besplatnih izdvajanja. Također postoji opasnost da će se cijene ugljika ponovno srušiti kao u prvim fazama ETS-a.
[5] California’s cap-and-trade air quality benefits go mostly out of state; Sanders, Robert
[6] Investigate Europe, Avgust 2020.