Zagrebački arhitekti Alen Žunić i Petra Vlahek predstavili su nedavno projekat atraktivnog hibridnog kompleksa autobusnog terminala i gradske knjižnice u gradu Pazinu
Autori: Alen Žunić i Petra Vlahek, Studio ALBATROSS
Nova zgrada ‘svemirskog’ izgleda, planirana u malom gradu u središtu Istre, trebala bi svojom jedinstvenom kombinacijom programa postati prvi takav eksperimentalni primjer – spoj knjižnice i kolodvora u jednome objektu (T+K). Novi T+K osmišljen je kao epicentar razvoja Pazina, a još 2021. u pazinskoj studiji ureda ALBATROSS kojega vodi arhitekt Žunić, istaknut je kao krucijalna točka za urbanu transformaciju grada. Trebao bi se realizirati kao završetak centralne gradske osi, zelene kralježnice duge gotovo 1.5km, a koja na drugom kraju ima najstariju značajnu građevinu u Pazinu – kaštel iz 10. stoljeća.
Epicentar dolazi od grčke riječi ἐπίκεντρον (epikentron) – ‘koji zauzima kardinalnu točku’, a često u žargonu potresa znači mjesto gdje je intenzitet najveći i gdje rasjed počinje pucati. U ovom slučaju pojam se koristi s pozitivnim predznakom, kao najsnažnije urbano žarište otkuda započinju promjene u Pazinu – društvene, urbanističko-arhitektonske, kulturalne, edukativne i ekonomske. T+K bi postao mjesto intenzifikacije i gustoće urbanosti i gradskog zbivanja koje će u budućnosti pokazati kako je Pazin u potpunosti napustio naznake ruralnog karaktera ponegdje zaostale iz prošlog vremena. Cijeli sklop je sa svojim sadržajima, ali i arhitektonskim ekstenzijama (velikoga betonskog ‘vala’) prema javnome prostoru, zamišljen ne samo kao tranzitna zona, već i kao budući društveni epicentar koji na jednome mjestu okuplja građane, putnike, turiste i ponajviše mlade iz škola u neposrednoj blizini.
Dnevni boravak grada
Pitanje je kako knjižnica može preživjeti u sve razvijenijem svijetu novih tehnologija u kojem jedan mobitel ili tablet mogu zamijeniti cijelu arhivu podataka? Odgovor je – ako postane javni prostor, dnevni boravak grada – ne samo izvor informacija već i alat transformacije odnosa, generator socijalnih relacija, osjećaja zajednice, kvalitete života i redovitih interakcija. Upravo to je cilj i nove zgrade T+K koja se nalazi znatno bliže centru grada nego u drugim hrvatskim gradovima, a okružena je u radijusu od 200-njak metara brojnim urbanim sadržajima (vrtić, škola, sportska dvorana, dom zdravlja, neboderi) i može poslužiti kao ‘prostorno ljepilo’, centralna poveznica u kojoj se centripetalnom silom sažimaju svi ti raznorodni programi i korisnici. U ovom slučaju, zbog simbioze sa kolodvorom – mjestom velike dinamike, transfera, kretanja – knjižnica kao institucija ima priliku preobraziti se u novu vrstu zgrade, u shopping centar informacija, ili stadion knjiga gdje je umjesto sporta prezentirano znanje. Moguća je njezina transformacija iz prostora isključivo za čitanje, u zonu prolaza i urbanističkog povezivanja. Budući da knjige moraju dijeliti prisutnost s drugim medijima, i s raznim privlačnim aplikacijama poput instagrama, facebooka, TikToka i twittera, jedini način spašavanja knjižnice je njezino prihvaćanje i udomljavanje novog poretka. Društvenu ulogu može pružiti u stvarnom svijetu fizičkih interakcija, u ovom slučaju kroz simbiozu s kolovorom, što nije moguća na mrežama i internetu. Genetskom modifikacijom i hibridnim miješanjem knjižnice i terminala stvoreni su preduvjeti za preživljavanje u digitalnom dobu.
Pitanje je kako knjižnica može preživjeti u sve razvijenijem svijetu novih tehnologija u kojem jedan mobitel ili tablet mogu zamijeniti cijelu arhivu podataka? Odgovor je – ako postane javni prostor, dnevni boravak grada – ne samo izvor informacija već i alat transformacije odnosa, generator socijalnih relacija, osjećaja zajednice, kvalitete života i redovitih interakcija.
S druge strane, terminali nisu pred izumiranjem poput knjižnica, ali njihov nedostatak može se svrstati pod isti nazivnik. Izvan režima dolazaka i odlazaka autobusa oni su – prazni. Gotovo redovito se nalaze na rubovima gradova i ne sudjeluju u životu centra, nisu ekstenzija javnog prostora, ključnih gradskih evenata ili svakodnevnog urbanog toka. Novi pazinski terminal, križanjem sa knjižnicom, ima prilike stvoriti hibrid u kojem svaka vrsta nadoknađuje nedostatke one druge. Spojem opreka ne dolazi do poništavanja već do formiranja širokog raspona gdje zgrada pokriva i potrebu terminala za povezanošću i želju knjižnice za izolacijom, objedinjuje mogućnosti za razgovor i tišinu, disperziju i fokus, kretanje i mirovanje, heterogenost i homogenost. Terminal nije više samo u funkciji pozdravljanja mase putnika, kratkotrajnog zabavljanja i slanja dalje, ili nazad, prema njihovim odredištima, već sada i sam postaje destinacija – mjesto okupljanja, zabave, budućih uspomena, druženja, novih poznanstava i uz sve to – steknutih znanja. To je omogućeno centralnim prostorom čitaonice koja je ujedno i dio čekaonice kolodvora, a izvan radnih sati knjižnice može poslužiti i kao mjesto za književne večeri, filmske projekcije ili tematske tribine.
Ikona Pazina kao grada znanja
Promotre li se današnje zone autobusnih terminala obično se radi o ‘prljavim’ i zapuštenim zonama, s masivnim zgradama kolodvora, a prostori objekta i okolne površine nemaju dodatnu vrijednost i ne predstavljaju atraktivna mjesta zadržavanja izvan režima korištenja zone kao mjesta tranzita. T+K stoga i oblikovno ima namjeru postići drugačiju atmosferu stvaranjem prozračnog kompleksa koji koristi lepršavost materijala na pročelju, a paralelno odražava jaku, karakternu i prepoznatljivu formu. Zahvaljujući transparentnim i translucentnim staklenim plohama na fasadama T+K nije barijera u prostoru, a unatoč dimenzijama i volumenu služi kao poveznica u gradu – i sadržajno / programski, i vizualno. Oblik je nastao sa željom da projektirani arhitektonski objekt stvori dodatnu vrijednost, suvremeni ‘signal’ unutar postojećeg identiteta grada koji bi trebao nadići najnižu razinu građenja – kopiranje povijesnih oblika zgrada, odnosno lažnog građenja kamenom u najvećem dijelu Istre. Zgrada ujedno ima i ambiciju biti ikoničan i suvremeno oblikovan akcent smješten odmah na sjevernoistočnom ulasku u grad, a trebala bi emitirati svakom posjetitelju identitetsku prepoznatljivost Pazina kao mjesta u Hrvatskoj koje trenutno najviše ulaže u obrazovanje i čitanje. Ujedno, postala bi i simbol Istre, najrazvijenije hrvatske regije, koja ovom futurističkom arhitekturom pokazuje kako ne gleda u prošlost već je usmjerena prema budućnosti i novim trendovima. U konačnici sklop je toliko jednostavan da je svediv na logo, na piktogram u obliku kristala, a ima istovremeno i dovoljnu oblikovnu složenost koju lokacija zahtijeva.
Promotre li se današnje zone autobusnih terminala obično se radi o ‘prljavim’ i zapuštenim zonama, s masivnim zgradama kolodvora, a prostori objekta i okolne površine nemaju dodatnu vrijednost i ne predstavljaju atraktivna mjesta zadržavanja izvan režima korištenja zone kao mjesta tranzita. T+K stoga i oblikovno ima namjeru postići drugačiju atmosferu stvaranjem prozračnog kompleksa koji koristi lepršavost materijala na pročelju, a paralelno odražava jaku, karakternu i prepoznatljivu formu.
Prema realizaciji
Nakon završenog idejnog rješenja grad Pazin kreće u daljnju razradu dokumentacije, a početak realizacije planira se za 2025. godinu. Projekt je jedan od pet strateških investicija planiranih u sklopu ITU mehanizma (Integrirana teritorijalna ulaganja) Urbanog područja Pazin za koje je gradu namijenjeno ukupnih 13,5 milijuna eura, a za sam terminal alocirano je oko 5,4 milijuna eura, od kojih se do 85 posto sufinancira upravo kroz ITU.