Stanje na terenu ovisi od vrste projekta, količine viška iskopnog inertnog materijala, lokacije izvođenja radova, investitora, projektanta, izvođača radova, nadzora, potpisanih ugovora, dobivenih dozvola i svih ostalih potencijalinh uticajnih faktora.

Autori:

Mr.Sc. Jasmina Čomić, dipl.ing.hem. – CETEOR d.o.o. Sarajevo, BiH

Vedad Suljić, dipl.ecc. – CETEOR d.o.o. Sarajevo, BiH

Bosna i Hercegovina ima zakonske i podzakonske propise koji zahtijevaju i regulišu izradu dokumentacije (projekata, studija, planova…), te ishođenje određenih dozvola (vodna, okolišna, urbanistička, građevinska …). S druge strane ne postoji zakonska osnova koja reguliše isključivo građevinski otpad, već je ona dijelom obrađena u drugim zakonima i podzakonskim aktima. To ima za posljedicu, da nakon završetka radova ova odlagališta ostaju i postaju potencijalni problem, koji narušava kvalitetu života lokalnom stanovništvu (poljoprivreda…) i predstavlja potencijalni finansijski problem (inspekcije…) ali je ujedno i stalni sigurnosno-akcidentni (odroni, erozije…) i osobito okolišni problem (zatrpavanje vodotoka, ugrožavanje staništa…).

Stanje na terenu ovisi od vrste projekta, količine viška iskopnog inertnog materijala, lokacije izvođenja radova,  investitora, projektanta, izvođača radova, nadzora, potpisanih ugovora, dobivenih dozvola i svih ostalih potencijalinh uticajnih faktora. Prema tome, danas se različito tretira, evidentira, transportuje i zbrinjava, odnosno trajno odlaže višak materijala nastao građenjem. S obzirom na različitost procedura u dobivanju potrebnih dozvola i saglasnosti, trajne deponije inertnog materijala su često u različitim „statusima“. Treba naglasiti da se u ovom kontekstu podrazumijevaju količine materijala od 100.000 m³ pa do preko 1.000.000 m³ na jednoj lokaciji, te tako susrećemo sljedeće situacije:

• dobivene sve potrebne saglasnosti/dozvole za projekat uključujući i deponovanje viška inertnog materijala (prethodna vodna saglasnost, okolinska dozvola, urbanistička saglasnost, vodna saglasnost, odobrenje za građenje, vodna dozvola, odobrenje za upotrebu);
• nisu potrebne dodatne dozvole jer su deponije uključene u građevinsku, vodnu ili drugu dozvolu (što uvidom u navedene dozvole se ne može prepoznati);
• dobiveno mišljenje jedne od nadležnih institucije da dozvole nisu potrebne za određenu lokaciju deponovanja viška materijala jer se ne radi o deponiji;
• obustava radova jer lokacije nisu odobrene, nema dozvola, projekta i sl.
• ne mogu se izdati dozvole jer prostorno planska dokumentacija nije predvidila odlaganje građevinskog otpada;
• deponija se uklopila u okoliš, te se zbog svoje veličine i ne smatra deponijom;
• nije podnesen zahtjev za niti jednu od potrebnih saglasnosti, niti su urađeni projekti …

Također, različit nivo uprave (općine, kantoni, federacija) imaju različite stavove i tumačenja trenutno važećih propisa. U principu, pokušajmo sagledati našu situaciju na realan način i pokušati definisati proceduru deponovanja viška iskopnog inertnog materijala, a da bi izbjegli sljedeće probleme:

• Uvođenje Izvođača radova u posao bez definisanja lokacija za deponovanje, što automatski znači kašnjenje završetka posla jer Izvođač radova ne može početi radove dok nema odobrene lokacije za trajno odlaganje viška materijala;
• Veliki broj „privremenih“ deponija koje na kraju ostaju kao trajne i nisu predmet tehničkog prijema, jer nisu ni predmet građevinske dozvole, niti projektne dokumentacije (Glavni projekat, Projekti izvedenog stanja…);
• Plaćanje kazni, zabrane izvođenja radova od uprave za inspekcijske poslove (okolišna, vodna, građevinska..) zbog neodgovarajuće dokumentacije ili lokacije za deponije;
• Žalbe lokalnog stanovništva;
• Štete nastale neplanskim odlaganjem materijala;
• Lokalne zajednice ne mogu dati pozitivna mišljenja za određene lokacije, jer lokacije nisu planirane prostorno planskom dokumentacijom.

Osim navedenih problema vezanih uz deponije, same lokacije deponija na terenu su uglavnom neadekvatne iz sljedećih razloga:

• u retenciji – što uzrokuje mogućnost poplava uslijed neadekvatne odvodnje;
• uz vodotoke – što dovodi do zatrpavanja vodotoka ili smanjenja protoka;
• iznad autoputa – postoji mogućnost erozije i klizišta u slučaju neadekvatne izvedbe, a to ujedno znači i veće troškove održavanja;
• uz stambene objekte;
• na šumsko zemljište – dovodi do klizišta i uništenje šume zbog neadekvatnog odlaganja;
• nije izrađena projektna dokumentacija;
• nije jasna odgovornost za lokacije, način uređenja, monitoring i sl.
• nalaze se na privatnim posjedima, bez saglasnosti svih vlasnika posjeda.

Prema Direktivi o odlagalištima „inertni otpad” znači otpad koji ne podliježe značajnim fizikalnim, kemijskim ili biološkim promjenama. Inertni otpad se ne otapa, ne gori, niti na bilo koji drugi način fizikalno ili kemijski reagira, biološki se razgrađuje ili negativno utiče na druge tvari s kojima dolazi u dodir na način koji bi mogao dovesti do zagađivanja okoliša ili štetiti zdravlju ljudi. Prema kategorizaciji i klasifikaciji otpada pod šifrom 17 05 04 je kategorizovan otpad zemlja i kamen – izuzev površinskog tla (humusa), treseta, tla i kamenja sa zagađenih lokacija.

Prilikom podnošenja zahtjeva za izdavanje okolinske dozvole, kao prvog upravnog akta, za određeni planirani projekat potrebno je izraditi Plan upravljanja otpadom. Ovaj plan uključuje uglavnom otpad u fazi eksploatacije pogona postrojenja ili infrastrukturnog objekta iako bi trebao uključiti i upravljanje svim vrstama otpada u fazi gradnje.

Zatim, prilikom podnošenja zahtjeva za izdavanje rješenja o urbanističkoj saglasnosti, Investitor je u  obavezi, između ostalog, dostaviti i Idejni plan upravljanja građevinskim otpadom (izrađen na osnovu Idejnog projekta), a prilikom podnošenja zahtjeva za izdavanje rješenja o gradnji i Plan upravljanja građevinskim otpadom (izrađen na osnovu Glavnog Projekta). Kada se Izvođač radova uvede u posao, za potrebe uređenja gradilišta Izvođač radova je obavezan izraditi Plan organizacije gradilišta, koji obavezno sadrži Elaborat zaštite okoline i Plan upravljanja građevinskim otpadom. Ovaj Plan upravljanja građevinskim otpadom Izvođač izrađuje na način da Plan upravljanja građevinskim otpadom koji je Investitor podnio za građevinsku dozvolu, prilagodi stanju na terenu.

U procesu izrade i podnošenja zahtjeva za izdavanje okolinske dozvole priprema se i podnosi Studija za prethodnu vodnu saglasnost u cilju dobivanja Prethodne vodne saglasnosti.  Prethodna vodna saglasnost, često kao uslov za dobivanje Vodne saglasnosti i projekte deponija.

Prema navedenom, procedura za legalno odlaganje viška iskopnog inertnog materijala koji nastaje gradnjom je u velikom dijelu regulirana zakonskom regulatiovom. Također, 2009. godine izrađeni su i nacrti smjernica za upravljanje građevinskim otpadom koje upućuju na općinske organe da odrede lokacije za deponovanje ovog materijala. Općinski organi mogu iskoristiti, mali dio materijala za određene potrebe revitalizacije određenih prostora, ali nemaju definisane lokacije za odlaganje većih količina ovog materijal prostorno-planskom dokumentacijom.

Međutim, zbog određenih propusta koje čine svi učesnici u građenju, dešavaju se i problemi koji su ranije navedeni.

Procjenom uticaja na okoliš često se ne definišu lokaliteti odlaganja viška iskopnog materijala i deponije nisu sastavni dio Idejnog i/ili Glavnog projekta. Lokaliteti za trajno odlaganje viška materijala  na ovaj način ne prođu proceduru procjene uticaja na okoliš, niti su uključene u postupak izdavanja vodnih akata, urbanističke i građevinske dozvole.

Tako se situacija komplikuje, jer nije jasno kako legalizovati ove lokalitete za deponovanje.  Također, treba uzeti u obzir da ova odlagališta moraju biti urađena u skladu sa Uredbom o tehničkim svojstvima koje građevine moraju zadovoljavati u pogledu sigurnosti, te načinu korištenja i održavanja građevina. Regulativa EU i susjednim državama i na nekim područjima BiH definira nadležnosti i obaveze ukoliko se radi o višku iskopa koji sadrži mineralnu sirovinu, Međutim, prostorno planska dokumentacija ne uključuje deponije građevinskog otpada, odnosno inertnog otpada.

Jednostavno, na kraju izvođena radova lako se izračunaju stvarni iskopi materijala, materijal koji je iskorišten u projektu i višak materijala. Na osnovu toga se uostalom, vrše i obračuni i plaćanja. Međutim niko se ne zapita gdje je završio višak iskopnog materijala. Potrebno je voditi evidenciju o mjestu, vrsti i količini (m³ ili tone) materijala koji je odložen. Na kraju krajeva taj materijal je u nečijem vlasništvu, te ukoliko ga je izvođač radova odložio na privatnu parcelu bez saglasnosti Investitora, u nekom određenom vremenu Investitor može tražiti svoj materija nazad. Postavlja se pitanje šta u tom slučaju?

Također, kompletna problematika se može posmatrati i sa druge strane. Pod uslovom da odlaganjem viška materijala nastaje „građevina“ onda se procedura može sprovesti za deponiju kao građevinu koja nije u sklopu projekta. Neki nadležni organi smatraju da se ne radi o građevini, a ako nije građevina šta je onda?

Nadležnosti izdavanja dozvola za deponije otpada su različite ovisno o tome da li se radi o:

• Vodnim aktima (prethodna vodna saglasnost, vodna saglasnost, vodna dozvola);
• Okolinskoj dozvoli;
• Urbanističkoj/građevinskoj/upotrebnoj dozvoli.

Jasno je da su dozvole neophodne. U ovoj situaciju imamo riješenu i poprilično jasnu nadležnost izdavanja dozvola, ali nije jasno ko podnosi zahtjeve, plaća projektnu i tehničku dokumentaciju i na koga glase dozvole, odnosno ko je odgovoran za implementaciju svih zahtjeva i monitoringa po dozvolama. Da li je to Investitor osnovnog, baznog projekta ili je to izvođač radova ili vlasnik lokaliteta.

Na osnovu utvrđenih problema oko ishođenja saglasnosti/dozvola za deponije kao i njihove lokacije vidljivo je da je potrebno poduzeti dodatne mjere za njihovo rješavanje:

• međusobno usklađivanje zakonske regulative vezane za deponije na svim nivoima (država, federacija, kantoni, općine),
• osiguranje rada u skladu sa zakonskim i podzakonskim aktima – pravovremena kontrola/osiguranje svih potrebnih saglasnosti/dozvola od strane nadzora/investitora na temelju provjerenih i revidiranih projekata.

Uz sve navedene mjere bitno je napomenuti da se problem može ukloniti ili bar značajno smanjiti ako se materijal iz iskopa (bar dio) iskoristi za druge svrhe (tamponi, nasipavanja…), što pak zahtjeva i aktivnu saradnju i pažljivo integralno planiranje s drugim institucijama (željeznice, operateri odlagališta otpada i sl.). Isto tako, ukoliko je moguće u fazi pripreme projektne dokumentacije potrebno je uključiti i višak iskopnog materijala kao i u procedure odobravanja dokumentacije i izdavanja svih potrebnih saglasnosti.

Iz gore navedenih razloga neophodno je da sve lokacije deponija imaju sve potrebne dozvole ali i moraju biti napravljene u skladu sa svim potrebnim propisima i tehničkim standardima (radi zaštite okoliša ali i života i zdravlja lokalnog stanovništva).

Pravovremenim provođenjem mjera za rješenjem problema deponija moguće je riješiti na vrijeme problem, a bez ugrožavanja krajnjeg roka za završetak radova kao i spriječiti naknadne troškove zbog inspekcijskih nalaza i moguće neizvjesne sudske parnice.

m-Kvadrat