Arhitekturi me privuklo stvaranje koje uključuje proces projektiranja i istovremeno istraživanje granica mogućeg što čini naš posao dinamičnim i pomalo dječje zabavnim. 

Intervju: Gorana Stipeč Brlić projektantica i ovlaštena arhitektica, AO16 arhitektura

Biografija: Gorana Stipeč Brlić, projektantica i ovlaštena arhitektica u kolaborativnom arhitektonskom studiju AO16. Arhitektica sa ljubljanskom diplomom i riječkom adresom. Voditeljica Društva arhitekata u Rijeci, pokretač i voditelj programa A.radionice, Sekcije, Minijature. Arhitektonsku praksu provodi kroz svoj studio AO16. Dosadašnji rad ureda ali i društvenih projekata nagrađen je sa više priznanja i nagrada, kao što su Salon arhitekture u Novom Sadu ili arhitektonsko urbanističko takmičenje.

U ovom intervjuu razgovaramo s arhitekticom iz Rijeke, osnivačicom studija AO16 i predsjednicom Društva arhitekata Rijeka, koja svoj rad temelji na promišljenom pristupu prostoru kroz arhitekturu, urbanizam, oblikovanje, istraživanje i edukaciju. Sa svojim timom, kojeg čine stručnjaci različitih profila, kroz multidisciplinarni rad razvija projekte koji odgovaraju savremenim izazovima održivosti, izdržljivosti i inkluzivnosti. Njihovi radovi, uključujući projekte poput dječjih vrtića, parkovnih površina i istraživačkih studija, odražavaju posvećenost detaljima, kvaliteti i zajedničkom stvaranju prostora s vrijednostima koje traju.

Recite nam nešto o sebi?

Rođena sam Riječanka, s ljubljanskom diplomom. Po povratku u Rijeku, nakon rada u drugim uredima, osnovala sam  arhitektonski studio AO16, kao ured koji se bavi promišljanjem prostora kroz arhitekturu, urbanizam, oblikovanje, istraživanje i edukaciju.  Formirana radna grupa AO16 djeluje kao radionička praksa u kojoj  se ispituju, projektiraju i izvode smislena rješenja za prostor i zajednicu. Danas osnovni kreativni tim čine, uz mene, Damian Sobol Turina, odnedavno i partner, Karla Ritoša, Viviana Rea Doričić, Luka Šimičić, a uz njih i drugi stalni i privremeni suradnici. Osim ureda, vodim i Društvo arhitekata Rijeka kroz koje potičemo obrazovno djelovanje arhitekture prema zajednici, posebno rad mlađe generacije arhitekata, kolege iz ureda također su aktivni u društvenom radu.

Kako ste odlučili biti arhitekta i otkud ljubav prema ovoj profesiji?

Arhitektura kao profesija je spoj znanosti, tehnologije i umjetnosti. Upravo je taj spoj izazov, kako kreativan proces realizirati u stvarnom prostoru za stvarnog korisnika. Imam i glazbeno obrazovanje iza sebe, glazba je umjetnost koja nastaje u trenutku i podložna je interpretaciji izvođača i korisnika, arhitektura ostaje, ali kao i glazba stvara atmosferu koju pojedinac interpretira. Arhitekturi me privuklo stvaranje koje uključuje proces projektiranja i  istovremeno istraživanje granica mogućeg što čini naš posao dinamičnim i pomalo dječje zabavnim.

Opišite nam Vaš pristup arhitekturi i na koji način radite?

Nalazimo se u vremenu kada je jedini ispravan odgovor na izazove da djelujemo u multidisciplinarnom kolektivu promišljajući djelovanje struke kroz održivost, izdržljivost i uključivost jer tada koncept proizlazi i istovremeno nadilazi prepoznati kontekst. Arhitekt je režiser prostora, a kretanje i događaje uvjetuje intervencijama koje postavlja u zatečeni prirodni ili umjetni krajolik, stoga je nužno djelovati promišljeno. Svakom projektu pristupamo analitički i istraživački pokušavajući prepoznati vrijednosti i elemente na koje ćemo odgovarati. S obzirom na vrijeme u kojem djelujemo trudimo se arhitekturu projektirati održivo, kako socijalno tako i ekološki. Danas je društvo na prekretnici, osim konzervativne revolucije koja se očituje kroz ratove i online sukobe, tu je i  vezana digitalna revolucija. Arhitektura je zrcalo društva i vremena u kojem nastaje i kao takva mora dati odgovor i stvarati u dijalogu s današnjicom.

Kada smo radili projekt rekonstrukcije bivših uredskih prostora tvornice ExIvex na Delti, na poziv Idisa Turata, voditelja EPK pravca Slatko & Slano, s projektnim zadatkom preuređenja u galeriju i spavaonice, ogolili smo prostor obzirom da je namijenjen za studente istraživačkog studija, a spavaonice su zamišljene kao pokretni moduli, gdje svaka grupa studenata stvara svoj interijerski urbanizam. Tako arhitektura daje mogućnost programu da djeluju u sinergiji kroz proces. Na projektima dva nagrađena dječja vrtića, u Splitu i Zagrebu, predložili smo principe koji izlaze iz okvira pragmatičnog doživljavanja  javne investicije isprobavajući projektirati građevine novih vrijednosti te stavljajući doživljajno iskustvo korisnika i odnos prema okolišu na prvo mjesto.

Nedavno smo završili uređenje parkovne površine sa dva igrališta i ulionicom na otvorenom, na Riječkom kampusu, gdje nas je u autorski tim uz firmu 7111 pozvala Ida Križaj Leko, voditeljica Centra za urbanu tranziciju – Deltalab. Taj projekt testirao je načela održive gradnje, gdje smo kroz korištenje iskopa s lokacije, slaganjem tipskih prefabriciranih elemenata, stvarali novu krajobraznu dinamiku u prostoru s mogućnošću potpunog uklanjanja nakon što se prostori prestanu koristiti. Na treba zaboraviti niti istraživačke studije, jednu takvu smo radili sa Sveučilištem u Rijeci za planiranje Pametnih i održivih gradova, za Grad Opatiju i Grad Kastav, kroz koju se istraživao i financijski model priuštivog stanovanja. Studije su jedan od bitnih segmenata naše prakse, gdje u partnerstvu sa drugim javnim ili privatnim institucijama testiramo teze za poboljšanje prostora u kojem živimo.

Postoje li projekti koje radite radije od drugih projekata?

Pitanje je tko je s druge strane, a ne kakav je projekt. Ako postoji dijalog među dionicima procesa, namjena ili veličina projekta su nebitne. Kada se želje i razmišljanja investitora preklope s projektantskim  idejama rezultat je uvijek izvrstan. Senzibilnost krajnjeg korisnika prema projektu ključan je da bi arhitektura dala opravdani odgovor. Vrhunske realizacije događaju se kada investitor dopusti da arhitektura napravi korak ispred svoga vremena. Upravo zato količina financija nije uvjet kvaliteti realizacije. Nekada se baš zahvaljujući ograničenim sredstvima dogode najkreativnije stvari.

Dobar primjer uspješnog dijaloga je i projekt gradske popravljaonice Riperaj, gdje je komunalno gradsko društvo Čistoća pokazalo senzibilitet, ali i razumijevanje da kroz kolektivni rad osmislimo arhitektonski kvalitetan prostor ugodan korisniku istovremeno uklopivši u novi interijer odbačene stvari s reciklažnog dvorišta. Posebno iskustvo su arhitektonsko urbanistički natječaji kroz koje ispitujemo vlastite granice i uvjerenja, smatram da su natječaji izvrstan poligon za učenje i osobni razvoj projektanta pa i onda kada se ne čini da postoje šanse za pobjedu.

Detalji su bitna karika svakog projekta koliko je to Vama važno?

Detalji su izuzetno bitan dio našeg rada. Kvalitetno promišljen detalj vodi prema kvalitetnoj cjelini čiji je dio. Arhitektura Alvara Aalta posvećivala je pozornost upravo taktilnim detaljima prostora te njegove zgrade osim što su remek djela moderne arhitekture, ugodne su korisniku. Arhitektonski teoretičar Kenneth Frampton je u jednom razgovoru rekao kako je Aalto uspijevao zadržati suvremenost bez umetanja elemenata kiča i da projektiranje prostora dobre atmosfere još uvijek predstavlja izazov za brojne arhitektonske škole. Na primjeru Muzeja farmacije koji je morao biti osmišljan u izuzetno derutnom prostoru starog casina, zbog ograničenosti prostora veću pažnju smo posvetili slojevima materijala i volumena u prostoru stvarajući tražene prostorne ambijente gotovo spontano kroz izmjenu tekstura, boja i forme. Na rješenju interijera koncept trgovine nakita i satova u Opatiji, odlučili smo zaobići principe oblikovanja interijera i uvesti element formiranja eksterijera i poput vanjskog pročelja dizajnirati traku koja objedinjuje različite zatečene prostorne sekvence.

Izazovi sa kojima se susrećete u radu?

Svaki zadatak je izazov na svoj način, možemo reći da postoje kreativni izazovi koji nas tjeraju da budemo bolji, a to je promišljanje arhitekture koje je inovativna, održiva i stvara novu vrijednost. ‘Nekreativni’ izazovi su najčešće granice investicije u koju se ideja mora uklopiti i realizirati, pa ponekad vodi do redukcije unutar projekta. Tada moramo biti oprezni i pokušati ne narušiti krajnju poruku realizacije.

Planovi za budući rad.

U budućnosti je u planu i dalje nastaviti stvarati, učiti, graditi.. u virtualnom ili stvarnom prostoru i tako u nedogled.

Poruka čitateljima.

Arhitekturu svi dionici projektiranja moraju doživljavati kao proces koji svjedoči vremenu u kojem nastaje, stoga treba ustrajati na rezultatu koji kreira nove i bolje prostore kako za pojedinca tako i za zajednicu, a ponekad se možda zadržati samo na teoriji, jer je prostorna ‘praznina’ ponekad vrijednija od one izgrađene.