Da bismo razumjeli potrebe klijenta, često moramo imati dobru psihološku procjenu ili, laički rečeno – pogoditi šta zapravo žele.

Intervju: dr.sc. Helena Alfirević Arbutina, d.i.a., HD SPATIUM d.o.o.

Dr. sc. Helena Alfirević Arbutina, ovlaštena arhitektica i osnivačica arhitektonskog ureda HD Spatium, već više od 25 godina aktivno djeluje u području arhitekture. Kroz svoju bogatu i raznoliku praksu radila je na projektima različitih mjerila – od industrijskih kompleksa i stambenih zgrada do obiteljskih kuća, kojima se danas posebno posvećuje. U njezinim projektima prepoznaje se snažan osjećaj za prostor, sklad proporcija i povezanost s prirodom. U ovom razgovoru za časopis m-Kvadrat govori o počecima svoje karijere, pristupu klijentima, svakodnevici arhitektonskog posla, ali i važnosti autentičnog stvaranja i ustrajnosti u struci.

Biografija: Helena Alfirević Arbutina, dr.sc., dipl.ing.arh., hrvatska arhitektica s bogatim višedecenijskim iskustvom u arhitektonskom projektiranju, upravljanju projektima i vođenju arhitektonskih ureda. Dobitnica je nagrade BIG SEE AWARD 2024. i 2025. za zgrade u kategoriji turizam. Rođena je 23. februara 1974. godine u Zagrebu, gdje i danas živi i radi. Diplomirala je arhitekturu na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a akademsko usavršavanje nastavila je na Tehničkom univerzitetu u Grazu (TU Graz), gdje je stekla titulu doktora znanosti. Ovlaštena je arhitektica i članica Hrvatske komore arhitekata. Profesionalni put započinje krajem 1990-ih, a kroz karijeru je radila na brojnim arhitektonskim, urbanističkim i infrastrukturnim projektima, posebno u sektoru javnog prijevoza, projektiranju interijera, kao i u javnoj upravi.

Bila je rukovoditeljica sektora i odjela u Agenciji za ozakonjenje nezakonito izgrađenih zgrada (AZONIZ), gdje je vodila timove inženjera i pravnika. Od 2013. godine vodi vlastiti arhitektonski ured HD Spatium d.o.o., gdje djeluje kao direktorica, projektantica i nadzorni inženjer. Također je dugi niz godina bila voditeljica zagrebačke podružnice tvrtke Sirrah Projekt d.o.o. Kroz svoj rad kontinuirano promiče održivu arhitekturu i interdisciplinarni pristup prostornom planiranju, te je prepoznata po inovativnim projektima u kojima spaja arhitektonsku kreativnost s tehničkom izvrsnošću. Govori engleski jezik, a posebno je angažirana na projektima koji zahtijevaju visok nivo stručnosti, koordinacije timova i upravljanja kompleksnim zadacima u području arhitekture i građevinarstva.

Dr. sc. Helena Alfirević Arbutina, ovlaštena arhitektica i osnivačica arhitektonskog ureda HD Spatium, već više od 25 godina aktivno djeluje u području arhitekture. Kroz svoju bogatu i raznoliku praksu radila je na projektima različitih mjerila, od industrijskih kompleksa i stambenih zgrada do obiteljskih kuća, kojima se danas posebno posvećuje. U njezinim projektima prepoznaje se snažan osjećaj za prostor, sklad proporcija i povezanost s prirodom. Za svoj rad nagrađena je i međunarodnim priznanjem BIG SEE AWARD 2024. godine za projekt Three Villas Ramarin, te 2025. za Villa Spa Dramalj, obje u kategoriji zgrada u turizmu. U ovom razgovoru za časopis m-Kvadrat govori o počecima svoje karijere, pristupu klijentima, svakodnevici arhitektonskog posla, ali i važnosti autentičnog stvaranja i ustrajnosti u struci.

M-KVADRAT: Kako biste predstavili sebe čitateljima koji Vas možda još ne poznaju?
HELENA: Ovlaštena sam arhitektica i majka dvoje djece koja je ozbiljna i odgovorna kad je posao u pitanju, no u slobodno vrijeme sam poput djeteta i volim putovati, družiti se ili kako se kaže, volim sve što vole mladi.

M-KVADRAT: Kada i kako je započeo Vaš profesionalni put u arhitekturi?
HELENA: Još kao dijete sam se voljela igrati s kockama. U petom razredu osnovne škole, na satu likovnog odgoja smo trebali odabrati neku fotografiju iz knjige o monografiji Grada Zagreba i tada sam vidjela tzv. “Kockicu“ (ta zgrada mi je i dan danas pojam skladnih proporcija i suvremenog izričaja kao i ostala njegova djela) od čuvenog hrvatskog arhitekta Ivana Vitića i po istoj napraviti crtež (dobila sam nagradu Vladimir Nazor za taj crtež).

U to vrijeme sam se zaljubila i u zgradu koncertne dvorane Vatroslav Lisinski, te stadion Poljud. Mislim da su te zgrade sa svojom kompozicijama i skladnim proporcijama pobudile moj interes za arhitekturu. U šestom osnovne su već svi znali da želim biti arhitektica i već tada sam se igrala sa prijateljima da sam ja arhitekt, a oni klijenti koji žele naručiti nacrt. S obzirom da sam bila odličan đak i da sam voljela matematiku, fiziku i crtanje, to je bio i logičan izbor jer je arhitektura interdisciplinarna djelatnost, te je spoj umjetnosti i tehnike. Odabrala sam matematičko-informatičku X. gimnaziju, išla na tečaj crtanja, obilazila izložbe i dosta visoko kotirala na prijemnom ispitu u Zagrebu (iako sam zadnju godinu srednje škole bila u Americi gdje je školovanje u to vrijeme bilo dosta lakše od našeg, no pomalo sam se pripremala za prijemni usput). Sjećam se tada kako profesorica iz matematike u Americi nije znala riješiti zadatak iz matematike sa prijemnog ispita na Fakultetu Arhitekture Sveučilišta u Zagrebu, te sam zadatak u pismu poslala tati (danas je prof. Emeritus Mehanike i Nauke o čvrstoći), a on bi mi poslao odgovor sa objašnjenim postupkom.

Zbog rata je dugo putovalo pismo, a u to vrijeme je internet bio u začetku i kućanstva ga nisu imala. Studiranje u Zagrebu je bilo fizički iscrpljujuće za sve studente, pa smo se međusobno šalili da je to mazohističko zanimanje, no vjerojatno nismo bili daleko od istine. Iako, da se danas vratim u to vrijeme, ponovo bih odabrala isti put što puno govori koliko volim taj poziv. Drugu godinu fakulteta sam ponovo otišla u Ameriku na studij (i srećom po sugestiji roditelja upisala pauzu u Zagrebu jer je motiv bio ljubav koja se nije održala). Iskustvo studiranja u Americi mi se jako svidjelo jer je bilo manje studenata nego u Zagrebu i gotovo individualni pristup sa svakim boljim studentom.

No, arhitektura je u SAD-u smatrana kao elitistička disciplina, te je i školovanje skupo usprkos najvećoj mogućoj stipendiji. U to vrijeme rad za strane državljane u sklopu kampusa nije bio moguć jer su prednost imala američka djeca (što je zapravo i logično jer su njihovi roditelji plaćali porez u toj državi). Tako sam ja dopunjavala svoj budžet sa držanjem instrukcija. Povratkom u Zagreb sam se više angažirala u društvenom studentskom životu. Počela sam voditi aerobik na fakultetu kao demonstrator za Tjelesnu i zdravstvenu kulturu i to mi je bilo super jer je dvorana odmah preko puta fakulteta (a naš nedostatak vremena zbog puno projekata je bio poznat kao i danas). S obzirom da smo puno sjedili dok smo crtali, to vježbanje je bilo iscjeljujuće, a ujedno sam se počela i družiti sa mlađim generacijama (neki od njih su radili i u studentskom časopisu). Zatim sam nakon što je moj dobar prijatelj (još iz srednjoškolskih dana) Tihomil Matković, dipl.ing.arh. diplomirao (dvije godine je stariji od mene) njegovim izborom preuzela sam vođenje studentske organizacije EASA (Europan Archictecture Student Association).

Tu je bilo puno putovanja po Europi uglavnom u ljetnom periodu, no i u proljeće i jesen sa sudjelovanjima na arhitektonskim radionicama na kojima se puno naučilo i ugodno družilo. To sam također obavljala do kraja studiranja iako sam bila redovan student. Cijelo vrijeme sam bila angažirana i u Društvu arhitekata Zagreb, te sam i tamo održala predavanje sa kolegicom Alisom Andrašeko EASAi. Sa bivšim suprugom, također kolegom, Draženom Arbutinom sam na fakultetu održala predavanje o EASA Mobility o vlaku specijalno namijenjenom za studentske arhitektonske radionice koji je putovao od Kopenhagena preko Narvika do Štokholma. Preko Društva arhitekata Zagreb (u tadašnjem vodstvu arhitekata Krešimira Rogine i Vinka Penezića) bila je organizirana radionica pod vodstvom arhitekta Cedric Pricea. Tu sam sudjelovala sa kolegicama i prijateljicama, također danas arhitekticama, Gorankom Lisac Barbarošom, Ivom Krkalo Mrvelj i Sunačanom Rapaić. Sjećam se da smo jako uživale u tome i čak smo radile maketu sa trasnformatorima koji su predstavljali gondolu koja se protezala preko rijeke Save od istočnog dijela grada do Jaruna (snalazile smo se sa materijalom za maketu).

Po prijavi mog mentora nažalost danas pokojnog prof. Ivana Crnkovića, samostalno sam sudjelovala na radionicama „Male promjene“ gdje se u Zagrebu trebala odabrati lokacija za manjom intervencijom na ponuđenom prostoru. Tim koji je sastavio program za te radionice je stavio jednu od lokacija tzv. trokut Jukićeva-Brozova-Savska (Tehnički muzej).

Meni se činilo da takva jedna „crna rupa“ u prostoru zahtjeva puno veću intervenciju u prostoru od pukog ušminkavanja. To sam tako na prezentaciji i izložila i krenula je velika debata oko toga. Pred kraj studiranja sam počela surađivati sa ovlaštenim arhitektima ne toliko iz želje za zaradom koliko da osjetim kako izgleda rad u projektnom uredu prije konačnog zapošljavanja. U to vrijeme je bila kriza i teško se moglo dobiti redovan posao sa prijavom.Prvi projekti na kojima sam radila nakon diplome su bili interijeri mobilne arhitekture. Inače, na fakultetu sam imala izvrsne ocjene iz kolegija Interijeri iako me to tada najmanje zanimalo.

Bilo mi je žao što pokojni prof. Crnković (Crni) nije napisao knjigu za taj kolegij jer su mu predavanja bila izvrsna. Tada sam pripravnički posao dobila u TŽVu Gredelj gdje sam se izvrsno uklopila među ostale inženjere (uglavnom strojare) kao jedina arhitektica. Poslije sam čak oformila tim za projekte (dizajniranje vlakova, interijere) i njihov marketing. Uz taj posao sam bila konstantno vanjski suradnik drugim arhitektima kako bih čim prije došla do ovlaštenja komore. Od 2000. sam bila stalni vanjski suradnik tvrtke Sirrah projekt iz Osijeka, a na njihov nagovor sam se konačno 2008. pridružila njihovom timu kao zaposlenik i voditelj podružnice u Osijeku. Tu je prevagnula i činjenica da sam već bila mama, te je bilo teško voziti na tri kolosijeka, dva posla i dijete, te to što sam se intenzivno bavila projektom preseljenja tvornice na Vukomerec tako projektirajući i idejno rješenje poslovne zgrade uprave, ulazne porte, rekonstrukcije restorana i zgrade projektnog ureda u kojem procesu sam jako uživala i shvatila koliko mi nedostaje projektiranje zgrada. U međuvremenu sam već bila i doktorirala (2005.) u Grazu kod prof. Njirića, te sam kroz obradu tipologija kolodvorskih zgrada još više čeznula za kontinuiranim projektiranjem zgrada.

M-KVADRAT: Što Vas je motiviralo da osnujete vlastiti arhitektonski biro HD Spatium?
HELENA: Rad za osječku tvrtku SIRRAH PROJEKT d.o.o. je bilo izvanredno iskustvo, usprkos činjenici što je već bila na pomolu kriza. U njihovom timu sam radila „big scale“ projekte poput tvornica, višestambenih zgrada, poslovnih zgrada, trgovačkih centara i na kraju sam bila glavni projektant za IKEA-u. Koliko god da mi je to iskustvo bilo zanimljivo i korisno, toliko sam spoznala da mi nedostaju i manji projekti.

Direktori su mi prepuštali da samostalno radim i na projektima obiteljskih kuća što me sve više zanimalo, no onda je ispalo da opet radim honorarno. Tada (kraj 2012.) su mi predložili da osnujem svoju tvrtku jer imam poduzetničkog duha, te sam osnovala tvrtku HD SPATIUM d.o.o. koju i danas vodim, te surađujem sa timom vanjskih suradnika.

Obiteljske kuće su autentične za mene, te kako i sama živim i radim u kući i to jako volim, prirodno mi je da to svoje iskustvo podijelim i sa novim potencijalnim korisnicima, ne samo kao arhitekt, već kao i korisnik.

Tu je prednost što se razgovara direktno sa investitorima (bez posrednika, osim u iznimnim situacijama na obali gdje se projektiraju kuće za prodaju). U tom procesu sam se sa ponekim investitorima i sprijateljila, te mi se klijenti vraćaju za druge nekretnine ili me preporučuju rodbini, prijateljima i sl. Nakon Corone su mnogi ljudi osvijestili koliko je bitan boravak u prirodi, te rad od kuće što im obiteljske kuće uvelike pružaju bolju kvalitetu života u odnosu na život u stanu. I u tom smislu sam bila trendseterica te sam s radom od kuće započela osnivanjem vlastite tvrtke, kao i ranije, nakon rođenja svog drugog djeteta, radom za osječku tvrtku.

M-KVADRAT: Kako izgleda jedan Vaš radni dan?
HELENA: Teško je opisati tipičan radni dan jer radim paralelno na više projekata. Volim biti na radnom mjestu (za računalom) u 8h jer smatram da je samodisciplina važna i izbjegavam rad noću (nastojim ići na spavanje oko 22:30h) iako se priznajem ponekad desi da idem kasnije spavati zbog posla. Preko tjedna ispada da radim po cijele dane, no to je zato što nemam klasično radno vrijeme već radim pauze kako bih skuhala ručak i objedovala sa obitelji. Dva do tri puta tjedno vježbam i te dane ne stižem šetati. Popodnevni rad je bitan za sastanke sa klijentima (većina od njih su fizičke osobe, te su u prvom dijelu dana na svom radnom mjestu i nije im praktično razgovarati o projektu).

Projektirati volim ranije ujutro dok ne krene zvoniti mobitel. Navečer mogu razrađivati već formiranu ideju, no mozak mi je svježiji i odmorniji u jutarnjim satima, te sam tada i najproduktivnija. Teško mi pada kad se udubim u projektiranje i da onda trebam prekidati tijek misli i koordinirati vanjske suradnike, komunicirati s referentima, pisati ponude, no i to je sastavni dio poduzetničkog posla. Biti arhitekta je jedno, no biti arhitekta i poduzetnik je nešto sasvim drugo. Izdavanje računa i pisanje ponuda radim najčešće petkom popodne kad imam prikupljene sve podatke. Imam izvrsnog dugogodišnjeg knjigovođu g. Tomislava Ivaniša, te zahvaljujući njemu i njegovim suradnicima taj meni manje dragi dio posla nije toliko stresan. Ponekad radim i subotom prijepodne, no tada najčešće idem na teren kada krećem s novim projektom da obiđem lokaciju ili idem u projektantski nadzor. Nastojim ne raditi vikendima jer sam shvatila da kada „napunim baterije“ budem puno produktivnija. Iskreno, nije mi se dešavalo da mi ponestaje ideja, ali bih voljela da imam na raspolaganju više vremena u danu. Kad razgovaram na mobitel, nastojim biti u pokretu jer puno sjedim dok projektiram. Tada često prošećem i po vrtu dok razgovaram i tada me najčešće prati moja mačka. Kad predugo sjedim za računalom (jer me samo projektiranje opušta i uživam u tome), mačka dođe do mene i doslovno sjedne na tastaturu čime me upozorava da je vrijeme za pauzu i maženje.

Ponekad sam zbog prirode posla na putu i tada naravno nastojim spojiti ugodno s korisnim. Volim tu raznolikost u poslu, a sam proces projektiranja me zapravo opušta. Često puta se znam našaliti da kada bi klijenti znali koliko uživam u projektiranju njihove zgrade da bi oni zapravo od mene tražili da im platim. Ponekad „gubim“ vrijeme na konzultacije sa prijateljima i kolegama kako su riješili neki administrativni problem jer su nažalost prostorni planovi pisani tako da se mogu dvojako tumačiti i tada mi jedni drugima prenosimo iskustva sa raznim referentima. S obzirom da projektiram po cijeloj Hrvatskoj, to zna biti izazovno.

M-KVADRAT: Kako klijenti utječu na konačan oblik projekta, koliko prostora ostavljate za njihove ideje i sugestije?
HELENA: Klijenti uvijek izraze svoje želje i ja to shvatim kao konkretan projektni zadatak. Naravno da nekome tko ne voli oble linije, već voli oštre rubove neću projektirati zaobljeno. No, uvijek od nekretnine nastojim kreirati dodatnu vrijednost u funkcionalnom i estetskom smislu, te prije samog projektiranja, a i u toku procesa projektiranja odvojim vremena za edukaciju investitora kako bi lakše prihvatili ideju. Da bismo mi arhitekti do kraja mogli razumjeti potrebe klijenta, često puta trebamo imati dobre predispozicije za adekvatnu psihološku procjenu stanja klijenta ili laički rečeno da „pogađamo“ što oni zapravo žele. Tu je također bitna edukacija jer neki klijenti nemaju osvješteno što točno žele, no već je i početni korak dobar kad shvatimo što ne žele.

M-KVADRAT: U Vašim projektima često se primjećuje suptilna integracija prostora u prirodno ili urbano okruženje. Kako pristupate tom odnosu?
HELENA: Da, ta integracija i prožimanje unutrašnjeg i vanjskog prostora je na neki način moj potpis. Jako volim prirodu i uvijek vodim računa da se ostvari što bolji vizualni kontakt sa njom. Pri tome vodim računa i o insolaciji, te ne volim raditi otvore na sjevernom pročelju osim ako stvarno nije ostvaren spektakularni pogled. Često projektiram i prodore tzv. patija sa biljkama, a koji mogu biti interesantan akcenat u kući i danju i noću (sa dobro pozicioniranim umjetnim osvjetljenjem). U interijeru preferiram biofilični dizajn. Ne volim ni umjetne materijale, a još manje umjetne biljke.

M-KVADRAT: Radili ste i na rekonstrukcijama i obnovama, koliko je drugačiji pristup u takvim projektima u odnosu na novogradnju?
HELENA: Rekonstrukcije su najčešeće zahtjevnije od novogradnje jer su često puta ograničene sa lošom konstrukcijom (puno zgrada koje su ozakonjene nisu statički ispravne) i kvalitetna rekonstrukcija ih može dosta poboljšati. No, otežavajuća okolnost su ponovo dvojakog tumačenja prostornih planova, koji su često vrlo restriktivni i tu treba dobro argumentirati zašto i kako se nešto radi. Zadnjih godina je to sve veći problem u našem poslu jer na mjestu referenata više nisu kolege od struke, već pravnici ili čak srednja stručna sprema koja do kraja ni ne razumije tematiku jer ne znaju čitati grafički dio projekta i prostornog plana, već se samo obaziru na tekstualni dio. Nažalost, ima još uvijek referenata koji uzimaju mito i to se nije riješilo uvođenjem e-dozvole, a kontrole su preslabe. To je i dalje tabu tema, kao i nezakonita gradnja. Tu je i dodatan problem što bi investitori očekivali da rekonstrukcija košta manje jer su već imali neki zakonski akt, a zapravo ne razumiju da mi potrošimo više sati rada na takvom projektu. S druge strane, izazov je upravo u tome da uspijemo napraviti maksimum od nekog lošeg prostora i „vratiti ga u život“.

M-KVADRAT: Radili ste i na različitim tipovima objekata, ima li neki tipologija koja Vam je posebno inspirativna?
HELENA: U svojoj 26-godišnjoj praksi sam stvarno radila veliki dijapazon projekata (inače se u Hrvatskoj arhitekti ne specijaliziraju za određeni tip projekata), no tipološki su mi zanimljivi željeznički kolodvori jer su uglavnom nastali u 19. stoljeću sa pojavom te vrste transporta i sada su mi zanimljive njihove mutacije u 21. stoljeću gdje više nisu bitne tolike velike zgrade (zbog informatizacije i digitalizacije), te kako se koristi taj „višak“ prostora u komercijalne svrhe koji dodatno upotpunjuje sam čin putovanja. Ta klasifikacija tipologije je bila i moja tema doktorske dizertacije na Sveučilištu TU Graz.

M-KVADRAT: Postoji li projekt koji Vam je posebno drag?
HELENA: Ukoliko bih baš morala izdvojiti jedan projekt, to bi bila kuća O4 Osijek koja je imala izvanredan stručan nadzor tvrtke SIRRAH PROJEKT (uz moj projektantski nadzor) i apsolutno je time ispoštovan projekt u cijelosti. Kuća O4 u Osijeku koju danas na studijskom putovanju obilaze studenti arhitekture je inspirirana orasima koji su bili na parceli i koje sam uspješno na zadovoljstvo klijenata i sačuvala.

Taj motiv se proteže u oblom volumenu koji predstavlja dominantnu figure u ukupnoj kompoziciji, u obradi pročelja trespa pločama sa motivom drva orah, i u interijeru kuhinje kombinacija bijelog i orah fronti, te gazištima sprialnog stubišta i podna obloga galerije. Ostala tri slova “O“ u imenu kuće predstavljaju oblo, Oz (kućni ljubimac-pas), te Osijek.

Sa galerije kuće se proteže prekrasan pogled na Dravu, te je funkcionalno bilo logično inače željenu prizemnicu povisiti na tom centralnom dijelu, a također i zbog velikog open space-a kako bi prostor bio primjerene visine na površinu tog centralnog dijela (opet razgovaramo o ukupnoj kompoziciji i proporcijama što je jedan od bitnijih elemenata u arhitektonskom kreiranju). Ima i dosta projekata koji su mi dragi, a nažalost nisu zaživjeli poput interijera foajea zgrade Predsjenika Republike (u prilogu) i stambena zgrada sa muzejom dizajna između ’60 ih i ’90 ih godina prošlog stoljeća u Odri (u prilogu).

M-KVADRAT: Poruka za naše čitatelje.
HELENA: Slijedite svoje snove i aspiracije jer ćete jedino tada moći postići maksimum u aktivnosti kojom se bavite. Bitno je i družiti se, putovati, čitati, izmjenjivati ideje jer se time potiče kreativni proces. Bitna je upornost i kad mislite da je teško i da je vrijeme za odustajanje, onda se treba još dodatno potruditi i željeni rezultat sigurno neće izostati.