Koncept rješenja bazira se na prelasku puta koji vodi prema Kazanima, gdje je njegovo centralno obilježje most iznad jame. Sam put sastoji se iz niza sekvenci, koje pripremaju i uvode posjetioca. Staza se zadržava uska, teško prohodna i posuta kamenim tamponom.

Projekat MST923-spomen obilježija na lokalitetu Kazani, Sarajevo dobitnik je  SPECIJALNOG PRIZNANJE ZA IDEJU

Projektni tim: Jasmin Sirčo, Dunja Krvavac, Ilma Sirčo

Sinteza arhitektura

Collegium artisticum 2022

Tročlana internacionalna komisija za selekciju i valorizaciju radova u sastavu: Hrvoje Njirić, Boris Cindrić i Emir Salkić

Spomenici predstavljaju sintezu ideja i simbola, oni su mjesta kolektivnog sjećanja i nosioci su identiteta. Izgradnja spomenika uvijek je u uskoj vezi sa političkim prilikama i ideologijom, a u knjizi Sara i Serafina, Dževad Karahasan naziva ih brončanim likovima:

“Pod brončanim likovima mislim naravno na spomenike kao simbol jednog sistema vrijednosti, kao nezaobilazni sastavni dio političkog poretka, kao znak države. Bez države nema spomenika i bez spomenika nema države, zato u brončanim likovima, odnosno u spomenicima kao metafori, sabirem zapravo sve oblike, posljedice, sredstva, sve ali doslovno sve što je u vezi sa institucionaliziranjem ljudskog društva, prema tome sa državom u najširem smislu.”

Nakon posljednjih ratnih događanja memorijalna kultura često je prešućivala i izostavljala događaje koje su se odnosili na zločine, često šuteći o historijskoj istini i zapostavljajući suočavanje sa prošlošću. Spomenik na Kazanima treba da bude mjesto suočavanja sa prošlosti, mjesto na kojem se oprašta i gleda u svijetliju i bolju budućnost. Prošlost se ne može promijeniti pa je stoga bitno da se ona pamti, da se užasni zločini ne bi ponovili. Ono što se može mijenjati jeste sadašnjost koja treba da je most kojim će se koračati ka boljoj budućnosti.

Koncept rješenja bazira se na prelasku puta koji vodi prema Kazanima, gdje je njegovo centralno obilježje most iznad jame. Sam put sastoji se iz niza sekvenci, koje pripremaju i uvode posjetioca. Staza se zadržava uska, teško prohodna i posuta kamenim tamponom. Uz stazu se postavljaju uske vertikalne ploče koje se ujedno simboliziraju nestabilnost i poremećaj sistema društvenih vrijednosti. Na pločama, visine 120cm, a širine 15cm, koje su materijalizirane na isti način kao i sam most, nema natpisa niti bilo kakvih oznaka. Njihova uloga je da pojedinačno predstavljaju sve žrtve zločina – u nadi da će se preostali posmrtni ostaci žrtava ekshumirati te da će se utvrditi tačan broj stradalih na Kazanima – jedna ploča je jedna osoba pa tako prateći kameniti put do jame, pojavljuje se oko 200 ploča koliko se pretpostavlja da je ubijeno ljudi.

Kada se utvrdi tačan broj, postaviće se i prikladan broj ploča na način da su rijeđe raspoređene na samom početku staze, a njihov broj i gustina se povećava kako se posjetioc približava kraju staze. Ujedno ploče služe da uvedu posjetioca i pripreme ga za ulazak u most koji predstavlja mjesto katarze osjećaja pa tako se na samu fizičku težinu puta dodaje i simbolička i emocionalna težina, slično načinu na koji Daniel Libeskind uvodi posjetioce u Jevrejski muzej u Berlinu.

Posjetioc prolazi isti put kojim su prolazile i žrtve zločina, uspinjući se do jame Kazani, iznad koje je postavljen most – spomenik, preko i kroz koji prolaze posjetioci koji u jednom trenutku stoje direktno iznad jame. Mostovi nas ne ostavljaju ravnodušni, mostovi obično spajaju razdvojene cjeline, a u ovom slučaju simbolika je višeznačajna. Prelazeći most, mi se poistovjećujemo sa žrtvama, simbolički ponavljamo taj put i suočavamo se sa prošlošću, poklanjamo se stradalim – kada nam se ukazuje svijetlost na kraju tunela, tačka u tami prema kojoj želimo da idemo – izlaz – simbol one bolje budućnosti. Otvor na kraju mosta, širok 80cm,tek da jedna osoba može da prođe kroz njega nam daje osjećaj olakšanja dok se pred nama ukazuje pogled na zlatnu dolinu – otvara se pogled na Sarajevo, pogled koji prati svijetlucanje Miljacke kako teče u zapadno sunce…