Proaktivni članovi zajednice: doc. dr Igor Kuvač, dipl.ing.arh. i doc.dr. Isidora Karan, dipl.ing.arh.

Intervju pripremio i vodio: dr Boris Trapara, dipl.ing.arh.

Dr Kuvač i dr Karan su kolege na Arhitektonsko-građevinsko-geodetskom fakultetu Univerziteta u Banjaluci, gdje su nekada bili studenti, a danas docenti. Jedan period života proveli su na doktorskim i postdoktorskim studijima van Bosne i Hercegovine; u Španiji i Meksiku. Po povratku u Banjaluku radili su u praksi kao arhitekte, zatim u nevladinom sektoru kao istraživači i projekt menadžeri, te u nastavi sa studentima kao asistenti i predavači. Bili su voditelji ili učesnici više značajnijih međunarodnih istraživačkih projekata i događaja posvećenih arhitekturi i urbanizmu, pozivni su gosti predavači na nekoliko evropskih škola arhitekture, članovi stručnih žirija, autori i recenzenti više članaka i publikacija iz oblasti arhitekture i urbanizma. Proaktivni su članovi zajednice.

U intervjuu za „m-Kvadrat“, o odabiru zanimanja i studiranju arhitekture i urbanizma, o prvim radnim angažmanima, o Istraživačkom centru za prostor i aktivizmu u različitim poljima arhitekture, o nastavi i radu sa studentima na Arhitektonsko-građevinsko-geodetskom fakultetu Univerziteta u Banjaluci, o usavršavanju i naučnim projektima, o savremenoj arhitekturi i odnosu prema prostoru, govore doc. dr Igor Kuvač, dipl.ing.arh. i doc.dr. Isidora Karan, dipl.ing.arh.

B: Kako ste odlučili da se bavite arhitekturom, šta je uticalo na vaš izbor i kako je izgledao vaš studij arhitekture u zemlji i inostranstvu?

I&I: Na moju odluku o izboru fakulteta su uticali izbor srednje škole, podstaknut dosta teškim uslovima života bez izvjesnosti za mogućnost daljeg školovanja, zatim porodične sugestije i konačno postratni period obnove i izgradnje, koji se posmatrao kao dugogodišnji proces i obećavao dobru budućnost inženjerima arhitekture. Neka lična iskustva i lični razlozi postavili su postratni period većim dijelom u fokus mog istraživanja u kontekstu prostornog planiranja kroz doktorski studij. Poslije su se javili i drugi razlozi kao što je svijest o izvjesnom talentu, potrebne osobine i poneka vještina.

Prije nego sam upisala fakultet, zapravo nisam tačno ni znala šta sve arhitektura podrazumijeva. Privukla me je kao spoj kreativnog i matematike (kao jednog od dražih predmeta u gimnaziji). Za razliku od građevinarstva, shvatila sam je kao nešto lično,  životno i živo. Moj drugi izbor, pored arhitekture, bila je psihologija, koja me i danas jako zanima. Pretpostavljam da me je tada, kao i sada, interesovao odnos ljudi i prostora i kako mi, kao pojedinci ili društvo, neki prostor oblikujemo, prilagođavamo, postepeno gradimo, te kako on, s druge strane, oblikuje nas.

Studij arhitekture u Banjaluci, koji smo Isidora i ja zajedno pohađali, je bio izuzetno fizički naporan, sa cjelodnevnim boravcima na fakultetu, puno neprospavanih noći nad projektima koji su se završavali jedan za drugim i sa vrlo malo slobodnog vremena. Sa druge strane je djelovao oslobađajuće. U nekoliko velikih generacija koje su se preklapale i gdje se studentski život prelivao u privatni i postao jedno. Ono što danas zovemo način života. Bilo je zadovoljstvo studirati u atmosferi velike kompetitivnosti i zdrave konkurencije. Studije je takođe karakterisao veliki broj gostujućih profesora sa Univerziteta u Beogradu i grupa mladih saradnika, koji su tek počinjali svoju akademsku i profesionalnu karijeru, učeći zajedno sa nama studentima. Možda je najveći utisak na Isidoru i mene, ostavio dragi prof. dr Radivoje Dinulović, koji je kasnije bio naš mentor za diplomske, odnosno master radove. Na njegovim ramenima, bili smo nadahnuti da arhitekturu prihvatimo kao javnu, društveno-odgovornu disciplinu, i prostor kulture.

Postdiplomski studiji na Univerzitetu u Granadi (Španija) su bili obojeni iskustvom Erazmus programa, sa studentima iz cijelog svijeta. Iako se nije uvijek tako činilo, sa distance uvijek kažem da je to bilo moje najbolje životno i profesionalno iskustvo, i još uvijek najbolje plaćeni posao koji sam imao. Tamo smo imali luksuz da se tokom tri godine posvećeno bavimo samo temom doktorske disertacije.

Učili smo i radili zajedno sa divnim profesorima Departmana za urbanizam i prostorno planiranje. Naš mentor, prof. dr Jose Luis Gomez Ordonez, dipl.ing.građ., je pred nama otvorio cijeli jedan novi i nepoznati svijet i pustio nas da sa svojim temama i prostorima u Bosni i Hercegovini postanemo dio njega. I sve druge kolege, kao npr. dragi prof. dr Juan Luis Rivas Navarro, dipl.ing.arh., su danas naši prijatelji i čine dio naše mreže saradnika.

Dodala bih da je iskustvo studiranja u različitim geografskim, društvenim i kulturološkim kontekstima zaista neprocjenjivo. Ponekad je potrebno da stvarnost koju poznajete sagledate iz nove perspektive. Mi smo često zarobljeni u određenim modelima razmišljanja i djelovanja, i teško nam je da pretpostavimo, ili čak prihvatimo druge, nama nepoznate modele. Ovo je posebno bilo izraženo na osnovnim studijama. Takođe, pored studija u Banjaluci i Granadi, imala sam priliku da postdoktorsko istraživanje radim u Meksiku, na Autonomnom nacionalnom univerzitetu Meksika. Tamo sam otkrila i razvila sociološko-politički aspekt kada je u pitanju studij urbanizma. To je aspekt koji mi i dalje u našem lokalnom kontekstu često zanemarujemo kako u radu sa studentima tako i u istraživačkom radu u širem smisli, a vrlo je važan i možda najuticajniji na naše gradove danas.

B: Radili ste u različitim oblastima arhitekture. Šta je bio vaš prvi radni angažman, a nakon završetka studija arhitekture? Koliko je važna multidisciplinarnost u zanimanju arhitekte i kako sada gledate na prva iskustva u praksi?

I&I: Moj prvi radni angažman je radno mjesto planera i projektanta u Urbanističkom zavodu Republike Srpske, jedne velike i važne institucije sa uglednim stručnjacima iz različitih oblasti. To je bio jedan ogroman sistem u kojem je mladi inženjer mogao da upozna i ostvari kontakte sa kolegama svih stručnih profila i iskusi sve faze procesa urbanističkog planiranja i projektovanja, arhitektonskog projektovanja, i drugih poslova, uključujući i sve one neizostavne dijelove procesa koje pripravnici po zadatku prvo nauče – od plotanja i pakovanja dokumentacije, pa do arhiviranja. Sa druge strane, ovaj veliki sistem je imao svoja stroga pravila i visoke standarde, koji su morali da se poštuju bez puno prostora za kreativne slobode i improvizacije. Na početku sam se pitao šta ja zapravo radim tu, zašto nas je prof. dr Brankica Milojević, dipl.ing.arh. uopšte zvala i kako mi, mladi inženjeri možemo da doprinesemo čuvenom zavodu.

Nažalost, uslijed privatizacije i nekoliko različitih kriza, Zavod je već tada bio na izdisaju, da bi se na kraju u potpunosti urušio, kao uostalom i cijeli planerski sistem u BiH. Zapravo, kao što kaže reditelj Bojan Vuletić: „Cijelo društvo je doživjelo moralni, duhovni i fizički pad.“

Pored školovanja, Igor i ja smo imali i slične početke iskustva rada u praksi. Moj prvi ozbiljniji radni angažman je bio u preduzeću „Projekt” a.d., projektantskoj kući osnovnoj još 50-ih godina XX vijeka. Kao i Igor, mišljenja sam da je rad u multidiciplinarnom timu, gdje istovremeno radite na više projekata, i učestvujete u izradi ili koordinirate više faza projekta, neprocjenjivo za formiranje jednog mladog inženjera.

B: Kako je nastala ideja o Istraživačkom centru za prostor? Šta je misija i polje djelovanja? Ko sve čini Istraživački centar za prostor? Koje projekte posebno ističete i šta su planovi za budućnost?

I&I: Ideja Istraživačkog centra za prostor nastala je nakon što smo shvatili da se niko od nas – prijatelja i kolega u svom stručnom radu ne bavi prostorom, arhitekturom i urbanizmom na način kako bi voljeli i kako smo mislili da bi to zaista trebalo. Vjerovali smo da kao grupa mladih arhitekata možemo uticati na procese kroz proaktivni pristup i da možemo napraviti pozitivnu promjenu u profesiji i u društvu. Osjećali smo da su to naše dužnosti i odgovornosti, jer nije bilo nijedne druge mogućnosti.

Istraživački centar za prostor kao udruženje građana osnovano je 2013. godine, sa ciljem da promoviše arhitekturu kao alat za šire urbane, društvene i kulturne promjene orijentisane ka održivoj budućnosti. Eksperimentiše sa razvojem novih načina razmišljanja i različitih modela djelovanja u procesima urbanog planiranja i projektovanja zasnovanih na principima vođenim od strane zajednice i ekološki odgovornim principima. Posjeduje lokalno i međunarodno priznatu ekspertizu u organizaciji arhitektonskih događaja, ko-kreaciji javnog prostora i održivom upravljanju kulturnim nasljeđem. Balansira između nauke, prakse, aktivizma i kreativnog sektora, promovišući interdisciplinarni i međusektorski pristup i uvodeći modele koje vodi zajednica u lokalnom kontekstu.

Istraživački centar za prostor danas čini deset stalnih članova i nedavno formirana sekcija mladih, te brojni drugi spoljni saradnici, koji učestvuju u našim različitim aktivnostima. Važan dio rada, a posebno naših projekata small SCALE i Dani arhitekture Banjaluka čine generacije studenata Arhitektonsko-građevinsko-geodetskog fakulteta Univerziteta u Banjaluci.

U periodu 2014-2019. godine ICP je godišnje organizovao Dane arhitekture Banjaluke koji su ugostili oko 40 afirmisanih evropskih arhitekata i privukli više od 100 posjetilaca svake godine. Od 2017. godine ICP je započeo sa pionirskim projektima kolaborativnog dizajna u javnom prostoru u Bosni i Hercegovini. ICP učestvuje u projektima EU koji se bave inovacijama u kulturnom nasljeđu i sektoru održivog turizma u okviru programskih šema COST, Interreg Med i H2020. Glavne aktivnosti su kolaborativni dizajn, neformalna edukacija, studije i istraživanja.

B: Zaposleni ste na Arhitektonsko-građevinsko-geodetskom fakultetu Univerziteta u Banjaluci. Na kojim predmetima radite i šta su sve vaši zadaci? Kako izgleda rad sa studentima? Koliko se studij arhitekture razlikuje u odnosu na vrijeme kada ste vi bili studenti? Koliko se pristup studenata razlikuje u odnosu na vrijeme prije i vrijeme sada?

I&I: Zanimljivo je da na Arhitektonsko-građevinsko-geodetskom fakultetu Univerziteta u Banjaluci zajedno koordiniramo rad studijskog programa drugog ciklusa studija, master Arhitektura i urbanizam, gdje takođe, zajedno sa drugim kolegama učestvujemo u izvođenju nastave na nekoliko predmeta kao što su analitički urbani dizajn, regenerativni dizajn i arhitektura grada i pejzaža. Nastava i saradnja sa studentima je naravno najljepši dio posla, jer je razmjena energije sa novim generacijama studenata uvijek jedno obogađujuće iskustvo. To je naravno, samo jedan mali dio angažmana, koji takođe obuhvata istraživački rad, administrativne poslove, koordinaciju različitih aktivnosti, učešće u programima kao što su Erazmus plus, Erazmus mobility, CEEPUS itd. Slobodnije u nastavnoj formi i ponuđenom sadržaju predmeta od osnovnih studija, master studije Arhitekture i urbanizama nam daju mogućnost da implementiramo, ili bar pokušamo da implementiramo, neka od praktičnih, teorijskih i metodoloških iskustava studiranja u inostranstvu. U tom pogledu, svake godine biramo krovnu temu mastera, a u kontekstu održivosti i otpornosti izgrađene sredine, te uvodimo male inovacije u sam nastavni proces i modele rada sa studentima. Ove godine upisujemo 6. generaciju studenata mastera.

S obzirom da smo mi počeli da studiramo prije dvadesetak godina, sa sigurnošću možemo reći da se studij arhitekture od tada dosta promijenio. Kao što se već u samom pitanju pomalo sugeriše, to se prije svega ogleda u odnosa studenata prema studiju. Nekada je studiranje arhitekture podrazumijevalo u potpunosti posvećen rad tokom svih pet godina studija. Arhitektura se tokom studija živjela punim plućima, a danas je to dosta drugačije jer nove generacije odrastaju u novom sistemu vrijednosti, u skladu sa globalnim trendovima i imaju drugačije prioritete. Takođe bi trebalo imati u vidu, da su ove promjene dio širih društvenih promjena. Međutim, pored samog odnosa ka studiranju, promijenilo se i samo težište predmeta koji se izučavaju. Sve više se vrednuje kvalitet projektantskog rješenja na konceptualnom nivou, a sve manje se insistira na tehničkom aspektu i detaljnosti projekata.

B: Zajedno ste kreirali, vodili, ili bili učesnici u više različitih istraživačkih projekata. Koje od tih projekata ističete, a na kojim projektima danas radite? Koliko su oni uticali na vaš odnos prema prostoru, prema arhitekturi i svim njenim različitim oblastima i kakav je bio njihov značaj za vaš profesionalni razvoj?

I&I: Oboje volimo da pokrećemo uvijek nove stvari, teme ili projekte. I volimo stalne promjene. Inspiriše nas sve što je novo i drugačije. Zato bismo, osim jednog projekta, radije istaknuli različitost i brojnost iskustava koje imamo kroz zajednički rad. 

Nakon što je nedavno završen veliki projekat HERIT-DATA iz programa Interreg-MED u kojem smo uživali u saradnji sa partnerima iz cijele Evrope i našim prijateljima ForA iz Mostara, gdje je bila pilot lokacija u Bosni i Hercegovini, trenutno pokušavamo da uspostavimo okvir rada za naredni period.

Paralelno radimo na osmišljavanju jednog novog izbornog predmeta Dizajn male razmjere za studente šestog semestra na Arhitektonsko-građevinsko-geodetskom fakultetu Univerziteta u Banjaluci, čiji program proizlazi iz bogatog iskustva projekta small SCALE i knjige „Metodologija Male intervencije.“ Apliciramo za pristupanje evropskoj mreži LINA community, pokušavamo da obnovimo Dane arhitekture Banjaluka i da u saradnji sa DOCOMOMO BiH (sa kolegicama doc. dr Nevenom Novaković, dipl.ing.arh., dr Mejremom Zatrić, dipl.ing.arh. i Milanom Nedimović, dipl.ing.arh.) pri Asocijaciji arhitekata u BiH realizujemo projekat Crveni kiosk. Sa kolegicom dr Vedranom Ikalović, dipl.ing.arh. pripremamo jednu nama važnu publikaciju. Uz podršku dragog prijatelja i kolege prof. dr Markusa Švajia, dipl.ing.arh. pripremamo novu generaciju projekata small SCALE. Na masteru Arhitektura i urbanizam na Univerzitetu u Banjaluci se pripremamo za novu generaciju studenata (konkurs je otvoren do 14. 10. 2022.) i dalji razvoj teme kolaborativne forme stanovanja. Sa kolegicom prof. dr Malinom Čvoro, dipl.ing.arh. promišljamo projekte sa temom pejzaža malih mjesta u BiH. U širokoj mreži evropskih saradnika pripremamo aplikaciju za novu COST akciju.

Kao jedan od većih aktuelnih projekata, istaknuli bismo H2020 TExTOUR projekat koji se bavi društvenom inovacijom u domenu kulturnog turizma. Projekat je počeo 2021. godine, a završetak se očekuje 2024. godine. Na osnovu participativnih i ko-kreativnih radionica sa lokalnom zajednicom u Trebinju, kao jednim od osam pilot mjesta širom Evrope, trenutno pripremamo tri male i uzbudljive aktivnosti koje će biti realizovane tokom naredne godine. U tome nam pomažu Muzej Hercegovine i Kulturni centar Trebinja, te Turistička organizacija Trebinja.

B:  Kako gledate na savremeni tretman prostora bosanskohercegovačkih gradova? Možete li istaknuti dobre i loše strane? Šta nam trenutni odnos prema prostoru poručuje?

I&I: Gledamo iz prve ruke, ali nažalost, ponekad ne možemo mnogo da učinimo, ili bar rezultati naše aktivnosti nisu uvijek neposredni i evidentni. U suštini, ne postoji jedinstven tretman, ili da kažemo pristup planiranju gradova i njihovom upravljanju. Dok su mali gradovi širom Bosne i Hercegovine ostali zarobljeni u nekom prethodnom vremenu, stagniraju i propadaju, sa vrlo malim brojem savremenih arhitektonskih ili urbanističkih intervencija ili čak planova, veći centri su pod udarom tržišno orijentisanog urbanizma, brojnih projekata različitih razmjera, uključujući i „mega“ projekte koji potpuno mijenjaju sliku i dinamiku gradskih prostora, koji su najčešće međusobno potpuno nepovezani i motivisani segmentno, a ne strateški.

Stanje u prostoru je odraz cjelokupnog stanja društva, a kako društvo, tako i prostor u BiH prolazi kroz neku vrstu hibridnog neokapitalizma koji podupiru kontekst korupcije i pritisak pojedinačnih i privatnih interesa. Mi ne učimo od zemalja koje su ovakav vid prostorne produkcije započele nekoliko decenija unazad, već naprotiv, najčešće svjesno ponavljamo iste greške, s tim da je njihov intenzitet u aktuelnom trenutku višestruko veći. Konkretni negativni rezultati ovakve produkcije prostora, a kojima svi mi, kako u struci tako i van struke, svjedočimo su: izostanak zajedničke strateške vizije razvoja, velika gustina izgrađenosti i nedostatak zelenila, nerazvijenost infrastrukture koja bi podržala ovakvu izgradnju, nedostatak javnih prostora i sadržaja, itd.

Dobra strana je da se formira građanska kritična masa i različite vrste bottom-up inicijativa kao alternativa dominantnom neokapitalističkom obrascu produkcije prostora. Ovoj vrsti inicijative pripada i Small-Scale projekat Istraživačkog centra za prostor koji koristi kolaborativni pristup urbanom dizajnu i temelji ga na principima urbane akupunkture; zatim, skorašnja inicijativa UNDP-a, Opštine Centar Sarajevo i Arhitektonskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu koja uvodi participativnu transformaciju urbanih soba Sarajeva; te mnoge druge inicijative pokrenute od udruženja ili čak pojednica. Pored toga što doprinose kreiranju prijatnijih prostornih mirkoambijenata, težeći njihovom sadejstvu u cjelini, ovakve intervencije mijenjaju svijest društva i figurišu kao putokazi gradova budućnosti.

Poruka koja slijedi iz ovoga je jasna – zajedno moramo aktivnije i pažljivije njegovati i koristiti (urbani) prostor kao resurs, mjesto susreta i izgradnje građanskog društva.

BT: Zahvaljujem vam se na vremenu izdvojenom za razgovor i na zanimljivim odgovorima! Želim vam puno uspjeha u daljem radu u različitim i inspirativnim poljima arhitekture!