Zagrebački arhitekti Alen Žunić i Petra Vlahek autori su kreativnoga rješenja tehnološkog inkubatora u Istri nastalog prenamjenom nekadašnje industrijske zgrade izvorno građene u betonu.
Autor: Studio ALBATROSS, Hrvatska
Arhitekti Alen Žunić i Petra Vlahek dobili su zadatak osmisliti tehno-inovacijski inkubator (TIPO) u istarskom mjestu Potpićan (općina Kršan) koji bi se trebao izvesti rekonstrukcijom i prenamjenom postojeće zgrade nekadašnjega industrijskog objekta za separaciju ugljena. Lokalitet gdje je zamišljen novi inkubator dio je većeg područja u Hrvatskoj poznatog po ugljenokopima, a razvio se tijekom 20. stoljeća kao planirano rudarsko naselje. U autorskom timu s arhitekticom Petrom Vlahek, Žunić je tako osmislio sjajno suvremeno rješenje revitalizacije spomenika industrijske baštine moderne od velikog identitetskog značaja za mjesto (iako bez formalne konzervatorske zaštite), a njihova zamisao predlaže ‘srednji put’ obnove, djelomično očuvanje postojeće betonske strukture, uz značajniju adiciju novoga sloja za buduće vrijeme i novu funkciju.
Generator razvoja
Zašto ovaj projekt? U skorašnjoj budućnosti planira se, naime, zatvaranje najveće hrvatske termoelektrane na ugljen, u obližnjem Plominu, i namjera Općine Kršan na području koje TE djeluje jest postaviti zdrave ekonomske i ekološke temelje za ‘postplominski’ period, pri čemu bi upravo ovaj visokosofisticirani inkubator mogao postati okosnica budućeg razvoja i izvora prihoda. Osim financijskih benefita koje će donositi, zgrada bi prema riječima arhitekta i docenta na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu dr. Alena Žunića, svojom dojmljivim oblikovanjem mogla postati i nova ikona Potpićna kao i cijele istarske regije, ali ne samo kao dizajnerski zanimljiva atrakcija u prostoru, već i kao simbol inovativnosti, smjelih koraka prema budućnosti i osviještenosti o okolišu i održivosti našega narušenog ekosustava. Specifična znanja o tome Žunić donosi sa GSD Harvard University, Columbia University NY i ETH Zürich gdje završio postdiplomsku edukaciju i obavio nekoliko postdoktorskih usavršavanja.
Buduća zgrada inkubatora koja se proteže na čak 9000 m2 bit će fokusirana na ciljane, visokospecijalizirane usluge tvrtkama, istraživačkim i obrazovnim institucijama u području razvoja i primjene novih tehnologija, znanja i inovacija u ciljanim industrijskim sektorima čime se priprema Općinu za konkurentnost daleko u budućnost. Zgrada bi u prizemlju i na prvom katu trebala imati Interaktivni edukacijski centar za klimatske promjene i kružno gospodarstvo, a na višim etažama su planirani prostori Inkubatora za razvoj visokotehnoloških industrija i inovacija (TIPO). Složenost sadržaja je vidljiva u zoningu unutar cijelog Inkubatora pa će tako na nižim etažama biti smješten Green World namijenjen poduzetnicima koji razvijaju zelene tehnologije u različitim industrijskim sektorima – auto industriji, upravljanju otpadom, dekarbonizaciji, tehnologiji pametnih gradova i sl. Na trećem katu i pratećoj galeriji planiran je World of Games 3.0 s prostorijama za gaming start-upove te pratećom opremom i uređajima (modularni poslovni prostori, uredska oprema, open source serveri i dr.), a na toj etaži je i velika multifunkcionalna dvorana za održavanje gaming natjecanja. Na posljednje dvije etaže pozicioniran je Nikola Tesla World sa start-upovima i inovatorima iz područja energetike (OiE), pametnih elektro rješenja, novih IT i ICT proizvoda i usluga. U sklopu zgrade osmišljen je u podzemnoj etaži i manji data centar koji bi trebao zadovoljiti sve potrebe budućih korisnika inkubatora.
Arhitektura kao poklon mjestu
Planirano je da TIPO bude otvoren digitalnim nomadima, manjim i većim tvrtkama, start-upovima, poduzetnicima…, a kako bi se zgrada aktivirala ne samo kao mjesto za odabrane koji tamo rade, nego i kao ‘javni’ prostor za širu javnost i lokalnu zajednicu, arhitekti su predložili osim osnovnog programa uvođenje još jedne kategorije – tzv. društvenog inkubatora – koji bi u budućnosti generirao veći osjećaj zajedništva u mjestu i postao hot spot okupljanja mještana, ali i posjetitelja i turista. Općina je bila otvorena za takvu ‘nadogradnju’ inicijalnog programa, za dodavanje društveno korisnih segmenata, pa su autori projekta uveli zeleni krov koji bi se koristio kao javni uređeni park neovisno o radnom vremenu inkubatora. Ideja zelenog krova ima namjeru nadoknaditi ono što je od prirode oduzeto na terenu, i to kao pomno dizajnirano landscape rješenje s putevima, ‘otocima’ za odmor, tribinama za okupljanje, terasama za manje evente i fenomenalnim pogledima prema okolnoj prirodi. Krov u njihovom projektu postaje zelena oaza zgrade i naselja jer je ona jedini oblik urbanog zelenila u bližoj okolici. Cilj je da se kuriranim pejsažem stvori gustoća gotovo gradskog događanja. Zgrada tako postaje artificijelni ‘brijeg’ koji treba istražiti, uživati u procesu kretanja, ali i u pogledima s vrha.
Također, kako bi se TIPO iskoristio kao visinski ekskluzivan objekt u prostoru, uz rubove zgrade provedena je neprekinuta šetnica, spiraloidna rampa koja je ‘omotala’ objekt te tako omogućava cirkulaciju pješaka od tla do vrta na samome vrhu. Kretanje tom linijom ciljano nudi vizure i sekvence raznolikih kadrova, drugačije iskustvo i razne doživljaje, poziva svakoga na korištenje, a i omogućava povezanost unutrašnjosti sa vanjskim prostorom. Takvim kretanjem rampom generira se specifičan urbani javni prostor dostupan svima i to ondje gdje ga obično nikada nema ili nije ni zamisliv – unutar ‘slojeva’ fasade! Uz rampu i zeleni krov, pri vrhu objekta adirana je i višenamjenska dvorana za korisnike inkubatora, ali i za lokalno stanovništvo i njihove manifestacije, sportske evente ili prigodna okupljanja. Ta tri elementa su zamišljena kao ‘pokloni’ mještanima Potpićana i Kršana od strane arhitekata.
Spoj staroga i novoga
Obilaskom postojeće zgrade, napuštenog i vrlo degradiranog objekta te procjenama tehničkog stanja zaključeno je da je AB-struktura u unutrašnjosti zgrade separacije (grede, stupovi, stubišta…) u lošem stanju, s vidljivom korodiranom armaturom i znatnijim oštećenjima betonske konstrukcije u nekim dijelovima. Stoga su arhitekti predložili rušenje neadekvatnih nosivih elemenata u unutrašnjosti koji ne odgovaraju današnjim zahtjevima sigurnosti, a sačuvani su rubni nosivi elementi (armirano-betonski raster fasade koji je nositelj prepoznatljivosti i identiteta zgrade) kao i impresivni betonski lijevci za ugljen ‘V’ forme koji u prizemlju ostaju kao memorija prostora i vremena nastanka separacije.
Ostatak inkubatora se iznova gradi, ali se umjesto AB strukture u unutrašnjosti izvodi laka i reverzibilna čelična konstrukcija, tako da je predloženo rješenje spoj staroga i novoga – konceptualnog izgleda poput ‘kuće u kući’. Sve međukatne konstrukcije su riješene kao spregnute ploče čelik-beton, debljine 15 cm, a postavljene su na sekundarnim nosačima IPE200 / IPE240, glavnim nosačima IPE300 /IPE360 te na stupovima, HEA360 / HEB300. Glavni element stabilizacije cijele zgrade su AB jezgre na suprotnim krajevima zgrade strukturne debljine 35 cm.
Na elemente sačuvane fasade arhitekti su adirali suvremeno pročelje, tako da novi sloj na zgradi bude naglašeno proziran i lagan, a trebao bi demonstrirati prozračna i transparentna nadolazeća desetljeća, naspram zatvorenosti ‘crnih’ industrijskih objekata sredine 20. stoljeća. Tako su u isto vrijeme na inkubatoru prisutni i fasada budućnosti – paučinasta, jedva primjetna, ali i fasada prošlosti – teški armiranobetonski stupovi i grede. U tehničkom smislu vanjska obloga novog dijela fasade izvedena je od prednapete sintetičke membrane što služi i kao zaštita od sunca s propusnošću platna od 50 %. Zbog perforiranosti materijala i translucentnih obilježja, zgrada ima različitu pojavnost kroz različite dijelove dana, odnosno poput optičke iluzije moguće je kroz nju vidjeti tijekom dana, ukoliko joj se približite, dok sa udaljenosti postaje naizgled neprozirna. Noću pak zgrada svijetli kao brušeni kristal u geometrijskim lomovima envelope i prezentira se kao iluminacijska scenografija vidljiva iz velike daljine. Spoj finoga, estetiziranog oblikovanja s tehnološki inovativnim strukturama i materijalima koje arhitekti koste osnovna je odlika ove hibridne građevine složenog programa.
Prema održivoj budućnosti
Kako je danas naglašena tema sustainabilitya i ekologije, ova zgrada afirmira svijest o novom vremenu borbe s klimatskim promjenama pa daje i odgovor na pitanje što i kako bi trebali graditi za bolju budućnost. Inkubator već u svojem inicijalnom konceptu – prenamjene i revitalizacije – zagovara ključne aspekte suvremene održivosti i kružne ekonomije. U 21. stoljeću više nije tendencija graditi isključivo nove objekte, trošiti prostor i zauzimati netaknuti teren, već se nastoji provesti ‘reciklažu’ postojećih građevina za nove namjene unutar njih. Na taj način se osim uštede energije, koja se inače troši na velike ab ovo graditeljske poduhvate, reducira i emisija CO2 pri gradnji pa se posljedično pridonosi usporavanju klimatskih promjena.
Od tehničkih elemenata održivosti inkubator će imati samostalnu proizvodnju električne energije postavom polja solarnih panela iznad velikog parkirališta, u sklopu obližnjega transportnog huba, a planira se i korištenje dizalica topline. Također, zgrada je programski usmjerena na pozitivan utjecaj na okoliš, kroz privlačenje isključivo tvrtki koje razvijaju nove, čiste tehnologije, što pak za Potpićan ima i veliku simboličku vrijednost. Transformacija stare zgrade bi trebala postati svjetionik održivih promjena u široj percepciji – umjesto slike napuštenosti, prljavoga ugljena (i u zgradi, i u termoelektrani) i propale industrije, ovo postaje motiv zelenila, rada na ‘industrijama’ budućnosti i mjesta okupljanja, odnosno društvene održivosti (toliko potrebne manjim mjestima gdje je prisutna depopulacija). Ukratko, inkubator u Potpićnu bi postao pragmatična manifestacija gotovo utopijske ideje – suživota javnog i privatnog.
Fleksibilnost interijera
Unutrašnjost zgrade riješena je bez čvrstih i fiksnih zidova, tako da je moguća apsolutna fleksibilnost i vizualna povezanost. Etaže su ispunjene staklenim pregradama, zavjesama, kliznim stijenama i harmonika vratima, a sve to budućim zaposlenicima omogućava promjenjivi identitet, prilagodbu novim funkcijama, laku preorganizaciju zona na razini cijele zgrade, ali i na razini pojedinačnih radnih stanica.
Arhitekti su otišli i korak dalje pa se fleksibilnost ne postiže samo postavom ili ne-postavom panela i zidova, već je za dispoziciju i brzinsko korištenje prostora dovoljan grafički dizajn – boja, linije, strelice, ikonogrami i funkcionalni znakovi nagovještaju opcije korištenja određene zone unutar objekta. Dio interijerskog rješenja i budućeg doživljaja prostora je i korištenje ‘golog betona’ prisutnog na elementima sačuvanog pročelja i na zidovima AB jezgri.
