Presudno je napraviti prvi i pravi korak. Pokazati dobru volju i pružiti ruku svim akterima u prostoru za dijalog i razmjenu mišljenja. Drugi korak je na sistematičan i pravičan način doći do mogućih rješenja i ponuditi modele za unaprijeđenje stanja na teritoriji.

Intervju: dr. Milenko Stanković, dipl.ing.arh.

U narednim redovima čitajte razgovor sa dr. Milenkom Stankovićem, dipl.ing.arh. o aktuelnim pitanjima u društvu i arhitekturi. Shodno tome da će dr. Stanković u našem časopisu imati svoju rubriku u kojoj će pisati članke, osvrte i govoriti o arhitekturi, čast nam je predstaviti ga i najaviti kao stručnjaka čije ćete tekstove imati priliku čitati u svim naredbim brojevima m Kvadrata.

Poštovani profesore, hvala Vam na dosadašnjoj saradnji sa kompanijom Sfera, te shodno uspješnoj saradnji nudimo Vam stalnu rubriku u časopisu m Kvadrat na mjesečnom nivou, pa smo Vas tim povodom željeli ugostiti i razgovarati s Vama.

Stanković: Hvala Vam na lijepim riječima i ukazanom povjerenju. Na putu pozitivnih promjena, postoji uvijek i doza neizvjesnosti, šta nas sve očekuje i kakva će biti reakcije i inicijative aktera i interesnih grupa u prostoru (interventne, konkretne, promišljene,dobronamjerne ili pak ne). Nisam od onih koji kritikuju sa distance i ništa ne preduzimaju. Čim uočim problem, tragam za mogućim načinom, kako može da se umanji konflikt i unaprijediti stanje u prostoru. Cilj je sačuvati profesionalnost, objektivnost i pravičnost. Od mene se očekuje da pokažem visok stepen tolerancije, otvorenost za druga i drugačija mišljenja. Promjene na ovim prostorima su uvijek teške i kompleksne, ali efekti poboljšanja u ekonomiji, kulturi, prirodi i izgrađenom okruženju jesu nezaobilazna potreba i neminovnost današnjeg doba

Presudno je napraviti prvi i pravi korak. Pokazati dobru volju i pružiti ruku svim akterima u prostoru za dijalog i razmjenu mišljenja. Drugi korak je na sistematičan i pravičan način doći do mogućih rješenja i ponuditi modele za unapređenje stanja na teritoriji. U tom procesu koristi se nauka i struka, ali je neophodno i značajno unaprijediti graditeljsku praksu. Vječiti sam optimista i očekujem da će stručna i naučna javnost, institucije i privredni subjekti, biti otvoreni da istaknu uočene probleme, te iznesu sopstvena promišljanja za bolje sutra. Gradovi, opštine, državne, nevladine i obrazove institucije moraju zajednički i partnerski da uspostave dijalog, razumiju sve aktere u prostoru, te korak po korak vraćaju poljuljano povjerenje i omoguće ciljani progres. U okviru MI tima razradili smo modele uspješne primjene pozitivnih promjena u otvorenom javnom prostoru grada i testirali moguće načina njihove realizacije u praksi. To može biti dobra polazna osnova.^[1] Ipak, ni jednog trenutka ne smijemo zaboraviti da je arhitektura izuzetno kompleksna djelatnost koja od svog postanka značajno utiče na život čovjeka.

Savremeni čovjek je u XXI vijeku sve izloženiji agresivnim medijima, zatrpan brojnim informacijama(često suvišnim i nepotrebnim), uz značajan broj poluinformacija, ali i ciljanih dezinformacija (bezbroj sistema zavjera) uz politizaciju svih aktivnosti na lokalnom nivou. Imperativ arhitektonskog stvaralaštva jeste koncipirati i izgraditi podsticajno mjesto za zdrav život porodice (kuća, stan, boravište…), što je na neopravdano zanemareno. Arhitektonske intervencije neminovno dovode do promjena u prirodi i izgrađenom okruženje. Postavite sebi pitanje: Koliko uspješno i promišljeno oblikujemo sopstveni život? Odgovor na ovo pitanje nije potvrdan (prirodno i kulturno nasleđe je ugroženo, ali i svakodnevni život običnog čovjeka).

Osvrnuću se samo kratko na urbanu teoriju i praksu XX vijeka. Razvoj gradova i naselja bio je baziran na značenju: Više, brže, bolje. Metodologije i principi urbanog planiranja tog vremena, svjesno ili ne, zanemarili su egzistencijalne potrebe građana, ozbiljno se suprostavljali zakonima i kapacitetima prirode. U gradovima, pojam urbanijeg podrazumjevao je: gubitak privatnosti, uništavanje prirode, izostanak komfora života svih građana. Rezultat negativnog nasleđa jesu: skučeni, depresivni i haotični prostori, kao negativan efekat gustoće. Urbanisti, arhitekte i planeri današnjeg doba, kao i svi ljudi dobre volje moraju prethodno da rješe brojne probleme i izazove^[2], minimalizuju taj osjećaj, da bi korak po korak mijenjali negativno nasleđe iz prošlosti.

Jedna od mogućnosti jeste integrisanje otvorenih i lako dostupnih sadržajnih javnih prostora, zelenih struktura i parkova u gradsko tkivo. Urbana ekspanzija umanjila je kvalitet života u našim gradovima i zadatak je ove generacije da motiviše i podstiče sve aktere u prostoru da zajednički zaustavimo procese devastacije. Novi oblici organizacije i promišljenijih intervenicija moraju da budu interventni i da nude ciljano i provjereno pobošanje stanje. Nova filozofija pametnih gradova samo je iznuđen odgovor na ekstremnu urbanizaciju, kojoj je bio izložen cijeli svijet od šezdeset godina XX vijeka do danas. Ernest Hemingway (1899-1961) je zapisao: “Prije nego što postupiš, slušaj. Prije nego što reaguješ, promisli. Prije nego što potrošiš, zaradi.  Prije nego što kritikuješ, sačekaj. Prije nego što se pomoliš, zaboravi. Prije nego što odustaneš, pokušaj.” Ove misli otkrivaju sa koliko vrlina, ljudi današnjeg doba moraju da raspolažu, kako bi: pažljivo osluškivali, promislili, sačekali, stekli znanje i iskustvo o gradu, da bi pravilno i promišljeno djelovali. Dok mašta i promišlja, arhitekta istražuje ne kritikuje i ne odustaje, ne troši resurse, već – mudro, promišljeno i pravovremeno sugeriše-argumentuje i prijedlaže. Dovoljan je i ovaj kratak osvrt na trenutno stanje u našim gradovima, javnim prostorima, zaštićenim područima i svakodnevnici života da bi se inicirao potpuno nov pristup koji uvažava integrativni dizaj, inovativne i opšte prihvatljive metodologije i zdrave tehnologije. Promjena značenja iz minulog XX vijeka mora se preinačiti u: Ne više, nego: Podsticajnije, kreativnije, promišljenije, pametnije, mudrije – inteligentije. Inteligencija je sposobnost snalaženja u novonastalim situacijama. Nov model objašnjava sposobnosti inteligentnih ljudi da znanje, dobru volju, energiju i entuzijazam mladosti, usmjere ka dobrobiti zajednice i da: steknu brzu adaptaciju na postojeće i novonastale uslove, lako uče, apstraktno misle, brzo reaguju na uočene probleme, razumiju nove ideja, imaju opštu sposobnost uključiti se i sticati nava znanja i sposobnosti.

Vječiti sam optimista i humanista koji se ne miri sa ostvarenim i uvijek sam spreman za nove izazove i istražujem nove načine kako mogu da se riješe uočeni problemi. Djelujem ličnim primjerom i podstičem ljude iz šireg okruženja da zajedno činimo pozitivne promjene. Vodim se riječima Henry Dummond: Sreća nije u imanju ili dobivanju, već u davanju.

Nesebično darivanje i odricanje jeste način kako je i započela saradnja sa m Kvadratom

Prvi susret bio je spontan i pun razmjevanja, uz zajedničko traganje za novim vizijama. Vrhunac naše uspješne saradnje bila je zajednička organizacija međunarodne naučno stručnu konferencije (u izuzetno kratkom vremenu i sa izvrsnom posjećenosti, pun pogodak u to doba). Na konferenciji su se preispitivala naučna, tehnološka i profesionalna dostignuća o temi: Oblikovanje i tehnologije arhitektonskih otvora – razmjenile spoznaje u teoriji i praksi. Izlaganje naučno stručnih radovi, pratile su izložbe istaknutih kompanija i primjena inovativnih dostignuća u praksi – kroz tematska izlaganja i diskusije. Ciljano smo ukazali na potrebu zajedničkog rada kako bi se unaprijedila međusobna saradnja svih aktera u javnom prostoru. Bio je to zajednički podsticaj za primjenu naučnih spoznaja i tehnologija u svakodnevnom životu, gdje smo stimulisali građane, struku i nauku. Podsticali ih da zajednički djeluju, stvaraju i kreiraju: ugodnije, komfornije, zdravije i samoodržive prostore. Poruka čitaocima je: Potrebe savremenog čovjeka danas jesu kompleksne, ali se moraju rješavajti brzo, razumno i promišljeno. Treba koristiti zdrave i inovativne tehnologije i materijali, ali oprezno i argumentovano uz prethodnu provjeru kroz filter struke, nauke i prakse. Dragi čitaoci, aktivirajte se i animirajte svoje prijatelje da zajednički mijenjamo životno okruženje, jer zemlju smo pozajmili od naših unuka, a nismo je naslijedili od naših predaka.

Biću slobodna da Vas zamolim da se prisjetite trenutka prvog zanimanja za arhitekturu?

Teško je sa današnje distance procjeniti kada je počelo moje zanimanje za arhitekturu. U ranom djetinjstvo iskazao sam lični interes za proces građenja. Splet brojnih okolnosti: od radoznalosti dječaka i spontane ige, pa do učešća u izgradnji nove porodične kuće u Srpcu. Tada šestogodišnji dječak u stopu je pratio oca tokom priprema za izgradnju nove kuće. Rođen pedesetih godina XX vijeka (u Titovo doba), bile su teške, obnova ratom opustošene zemlje (spoznao sam je kasnije iz priča, knjiga i pjesme Đorđa Balaševića). Otac se doselio iz Kadinjana. U Srpcu sam se ja rodio, treće (neplanirano dijete) u radničkoj porodici. Teško se živilo od jedne plate, u novoj sredini, te je otac otišao da radi u Francusku. Zaradio je nešto novca i podigao životni standard naše porodice i odlučio da napravi novu kuću. U to doba, prvo se vadila i pripremala glina, proizvodio i sušio ćerpić na licu mjesta, u okviru građevinske parcele ili u neposrednoj blizini. Ćerpić se slagao u peć i pekao na vatri, da bi se proizvela puna pečena opeka. Tada tradicionalni materijal za gradnju kuće u ravnici. Cio proces bio je pun neizvjesnosti i očekivanja. Današnjim generacijama je to teško shvatiti i razumijeti. Materijal na licu mjesta, bez transporta, imao je čvrstu vezu sa lokacijom. Kuće tog vremena bile su tradicionale i bazirane na tipskim projektima. Radoznalo sam trčkarao oko glavnog majstora, stalno ga zapitivao – dosađivao. U dječjim očima iskrila je želja da nekako pomognem u procesu proizvodnji opeke, da budem od koristi – važan u lancu proizvodnje opeke.

Došao sam na ideju da oponašam majstora i napravim, svoj ćerpić, te ispečem malu opeku – kao materijal za modelovanje kuća – dječiju igru. Podrška i pomoć majstora je bila svestrana. Iznenadio se, jer da nikad i niko nije do tada pitao tako nešto, ali ni pokazivao interes za ovaj težak posao (u to doba bio je unosan i odgovoran). Napravio mi je mali kalup (format cigle 24x12x6mm za deset komada), po težini bio primjeren mom uzrastu. Sjećam se i danas uzbuđenja kada je počela moja proizvodnja, neobičnog ćerpića. Taj događaj je izazvao čuđenje komšije i rodbina koji su dolazili da pomognu u izradi ćerpića. Glasno su komentarisali: Šta to ovo dijete radi? a čuo se i komentar: Pustite, dječja posla, proći će ga. Ipak, nisu bili u pravu.

Uspio sam u svojoj namjeri i proizveo malu opeku, zanimljiv proizvod u to doba. Mala opeka postao je osnovna igračka za mene i društvo iz Omladinske ulice. U narednih nekoliko godina (svakodnevno smo sa ciglom igrali, slagali ju i preslagivali, stvarali razne oblike i strukture) razvijali maštu. U petom razredu osnovne škole na predmet Opšte tehničko obrazovanje (stigla je nova nastavnica – direktno iz klupe, puna ambicija i dokazivanja). Motivisala je i stimulisala nas đake, osposobila prvu generaciju osnovaca da se, po prvi put plasira na republičko takmičenje. Potpuno neočekivano, moj proizvod – pečena opeka dobila je svoju upotrebnu vrijednost u modelovanju kuće. Na republičkom takmičenju, osvojio sam prvo mjesto. Članova Komisije su kod ocjenjivanja mislili da se radi o bojenom ćerpiću, a ne pečenoj cigla. Poslije proglašenja pobjednika, nastavnica me je zamolila da članovima Komisije objasnim cio proces proizvodnje svoje male pečene opeke. Značajan dio cigle utrošen je za ovaj projekat i tražio sam novu inspiraciju za igru.

Sjećam se da je otac po povratku iz Francuske, opremio novu kuću sa kupatilom (to je bio značajan iskorak, naše mjesto je tek dobilo gradski vodovod), kupio veš mašinu i televizor. Sve komšije iz ulice su dolazili u našoj kuću da gledaju dnevnik i zanimljive serije u to doba. Sjedili smo zajedno i gledali TV kao u bioskopu. Morao sam da budem miran, ali kao najmlađe dijete bio privilegovan da iz nečijeg krila gledam TV, iz prvog reda. Radio sam sa majstorima i tokom cijelog procesa izgradnje kuće. Sjećam se i neopreznosti (nezgode, pao sa vijenca kuće kada sam zalivao beton) – srećom bez većih posledica (savladao straha od visine). Od prvog razreda osnovne škole pomagao sam ocu u raznim graditeljskim poduhvatima. On je bio uspješan tesar, ali je zajedno sa kolegom postavljao i parket (kupili su mašinu za brušenje – u to doba bio to unosan posao). Često bi do kasno u noć postavljali parket, te bi zaspao na putu kući (otac bi me po pravilu unosio u krevet). Građevinski poslovi koje je otac radio poslije posla podrazumijevao je da se i ja uključim odmah poslije škole, jer su oni bili dodatni prihod za našu porodicu. Od malih nogu naučen da se mora raditi i zaraditi, ako želimo bolje uslove za život (to rado prenosim na studente i porodicu).

U osmom razredu osnovne škole pojavio se nov interes (dječiji san) da upišem vojnu vazduhoplovnu gimnaziju u Zadru – obučim za pilota. Konkurisao sam, išao na testiranja i preglede u Srpcu, Banjoj Luci i Beogradu. Položio sam sve testove i prošao zdravstvene preglede i trebao da se prijavim naredne školske godine i upišem vojnu vazduhoplovnu gimnaziju u Zadru (objasnili su mi da je navodno nešto bilo oko razvoja mog tijela – puberteta, ali je u pitanju bio politički ključ, sledeće godine se birala moja nacionalnost za pilota, to tada, a i danas ne mogu da shvatim i prihvatim, ali ko zna možda je to bila pouka i poruka). Upisao sam novu (tek otvorenu) tehničku školu u rodnom mjestu, upoznao nove drugove i odustao od prijave za upis u Vojnu gimnaziju, na pologodištu naredne školske godine. Opravdao sam se da niko od mojih drugova ne ide tako daleko od kuće (u vojne škole). U stvari navikao se na novu školu u kojoj smo ostvarili izvrsne rezultate (po prvi put tehničari su bili uspješniji od gimnazijalaca), privikao se na novu sredinu. Vrijeme je učinilo svje i  nije mi bilo do avanture i neizvjesnosti (želja za pilota u meni je bila splasla). Ipak i danas, kada čujem zvuk aviona, podignem pogledam u nebo i kad god sam u prilici ispratim pogledom let aviona. Očigledno neostvaren dječački san tinja u meni i izaziva emocije. Od lokalnog preduzeća, sistema trikotaže, dobio sam ponudu da upišem dizajn u Zagrebu. Otišao i položio prijemni ispit. Ponudili su mi dobru stipendiju, kao i izvrsnu priliku za rad u praksi. Ipak, u meni nije bilo te zadovoljavajuće iskre. Pokušao sam da buduće zanimanja potražim u dječijoj igri i prvim graditeljskim poduhvatima sa ocem. Stečeno znanje iz procesa obrazovanja, posebno iz: matematike, fizike, hemije, biologije i elektrotehnike, naveli su me da konkurišem na Arhitektonsko-urbanistički fakultet u Sarajevu (1978). Zajedno sa većinom drugovima iz srednje škole, koji su odabrali grad Sarajevo za nastavak studija, otišao i položio prijemni ispit (bez dana pripreme). Odustao od studija dizajna u Zagrebu, zahvalio se lokalnom preduzeću i svom profesorom iz srednje škole (sa kojim sam osvojio dvije nagrade od kompanije Kluz). Izabrao sam smjer projektantski (tada sam mislio da je to suština arhitekture, jer urbanistički i inženjerski smjer, tada nisam ni razumio). Krenuo kao stipendista Titovog fonda u Sarajevo na sticanje spoznaja iz oblasti arhitekture. Prvi put se odvojio od porodice i smještaj našao u studentskom domu Bjelave.

Nastavni program arhitekture bio je kompleksan i težak, zahtjevao je mnogo sati rada, čitanje opširnih i teško razumljivih tekstova, sa nedovoljno uputa. Nov istraživački proces, kroz spoj struke i humanosti, slušao na predavanjima, koja su često bila fascinantna, ali uz brojne frustracije, nedoumice, pitao se: šta se to uopšte može konkretno naučiti o arhitekturi. Imao sam osjećaj da više boravim na živom pijesku nego da stojim na čvrstom tlu. Fakultet je koncipiran kao „tvrda njemačka” škola arhitekture. Tokom studija upoznao sam mnogo dobrih ljudi, svojih kolega, asistenata, nastavnika, ali značajan broj stručnjaka iz prakse. Saradnja sa profesorima, rad u praksi i mimo nastavnog procesa, značajno su mi pomogli. Aktivno učešće u procesu projektovanja i rad na izgradnji nekoliko projekata širom bivše Jugoslavije uticali su i na daljnji profesionalan rad. Obišao kao student značajan broj gradilišta, na licu mjesta se upoznao sa problemima i kompleksnim detaljima u arhitekturi. Savjeti i sugestije uglednih profesora i istaknutih stručnjaka iz prakse, profisili su moju buduću karijeru i uticali na odluku o prvom zaposlenju. Ovo je prilika da članovima Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu i Instituta za arhitekturu i urbanizama iskažem nesebičnu zahvalnost (svim profesorima, asistentima, aministrativnim radnicima, dugovima i prijateljima, jer nemam mogućnost da ih sve nabrojim – neće se ljutiti). Ipak, ću izdvojiti mentorku, prof. dr Veru Ćemalović i prof. Živorada Jankovića, kojima dugujem nesebičnu zahvalnost, za iskazanu podršku tokom cijelog obrazovnog procesa, ali i pomoć tokom mog rada u praksi. Diplomski rad: Tržni centar u Srpcu, dobio je Priznanje i novčanu nagradu, Arhitektonsko-urbanističkog fakulteta i SOUR Unioninvest Sarajevo, 6. aprila 1983. godine. Ponosan sam, što mi je diplolomu fakulteta i nagradu lično uručio dekan prof. Živorada Jankovića, po prvi put u Skenderiji-Dom mladih, a on je i autor pomenutog objekta (vidi sl.1.). Sretan sam što sam kao studentski aktivista bio u prilici da novoj generaciji brucoša (tada apsolvent) zajedno sa dekanom, prodekanima i studentom predsjednikom omladine aktivno učestvujem u svečanom činu dodjele indeksa (vidi sl. 2.). Profesor Živorad Janković je za mene bio otkrivenje (izuzetan čovjek, humanista, pedagog, koji me je podsticao i dadatno stimulisao za rad, pružao roditeljsku ljubav i podršku u budećem radu). Po završetku studija arhitekture nisam prihvatio ponudu da ostanem u Sarajevu i vratio se u rodno mjesto (da li sam pogriješio pokazaće vrijeme). Prve graditeljske korake umjesto crtaćeg stola i knjiga (koje su svakako nezaobilazne) započneo sam na gradilištu (čizme su tada i danas su nezaobilazan dio moje profesije). Dobio sam priliku da realizujem međunarodni projekat savremene tvornice – Klaonicu peradi u Poveliču, koja je finansirana sredstvima Svjetske banke, inovativan način proizvodnje zdrave hrane po tehnologiji „zelena jabuka.” Kompleksan tehnološki proces klanja, prerade i zamrzavanja mesa – vazdušni sistem hlađenja, po prvi put primjenjen u ovom dijelu Evrope i uvedena nova tkz. švedska tehnologija. Tu bi se zaustavio uz poruku, da sve što sam naučio na osnovnim studijama u Sarajevu, lična iskustva i frustacije, sa istom strasti i danas prenosim svojim studentima.

Poštovani profesore, zahvaljujem se na izdvojenom vremenu i odgovorima.

Drage kolegice, bilo mi je zadovoljstvo. Koristim priliku da svoje sve svoje prijatelje, saradnike, studente i ljude dobe volje, pozovem na saradnju. Cilj je ostvarili zajednički napredak, uz poruku: “Naoružajte se znanjem i strpljenjem. Budite svjesni da slijedi dug i uvijek neizvjestan put traganja za pozitivnim promjenama, pun neizvjesnosti, ugodnih doživljaja i podsticajnih događaja, od kojih cijela društvena zajednica može imati samo koristi.”

[1] U Banjoj Luci, realizovan je projekat “Male intervencije u prostoru” kao dio puno šire i sistemske vizije urbane transformacije grada i sastavni  dio Strategije razvoja grada Banja Luka 2018.-2027., kao prvi realizovan projekat. To je bio konkretan korak u unapređenju prostornog komfora gradskog tkiva. Tim je razvio MI metodologiju koja je fokusirana na transformaciju prostora malih razmjere i u sklopu malih finansijskih okvira, koja može da proizvede postepene i značajne pozitivne efekte na urbanu cjelinu grada. Male intervencije jesu mreža događaja, koje mogu unaprediti dizajn rješenja javnih prostora u naseseljima i gradovima, ako za to postoji zajednički interes. Pozivan Vas da vidite više u publikaciju: Male intervencije u prostoru/metodologija, Studija studija za aktiviranje javnih prostora u Banjoj Luci, na sajtu:

https://aggf.unibl.org/sr/djelatnost/izdavastvo/naucne-publikacije

[2] Vidi više i komentariši na str. 61-65, knjiga: Male intervencije u prostoru/metodologija, Studija studija za aktiviranje javnih prostora u Banjoj Luci.

Biografija: Dr. Milenko Stanković redovni je profesor na AGGF. U naučno istraživačkom radu razvija nove metodologije, kojima integriše arhitekturu, urbanizam i prirodu, kroz proces čulnih iskustava i razuma. Afirmiše integrativan dizajn i inovativne tehnologije koje su način za unaprijeđenje komfora savremenog čovjeka. Poseban interes pokazuje za povezivanje teoretskih i praktičnih spoznaja u arhitektonskom stvaralaštvu. Koristi potencijale dnevne svjetlosti, plavo-zelene komponente i druge ekosistem servise kako bi na promišljeniji, mudriji i inteligentniji način – afirmisao prirodu, uvažio njene zakone i procese. Objavio je 25 publikacija i 178 naučno stručnih radova baziranih na istraživanju i profesionalnom radu u praksi. Mentorisao je 225 završna rada I i II ciklusa studija. Učestvovao je u izradi 21 magistarskog rada, 27 radova drugog ciklusa, 26 doktorskih disertacija i uspješno realizovo 25 naučno-istraživačkih projekata.