“Zadovoljstvo je podučavati širom svijeta, europska su iskustva sasvim nešto drugo od sjevernoameričkih. No, u svakom slučaju, to je dvosmjerni interaktivni odnos u kojem profitiraju i učenik i nastavnik.”

Hrvoje Njirić (Zagreb, Hrvatska, 1960)
Diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu 1986. godine. Gostujući je kritičar na HAB Weimar, ETSAB Barcelona, TU Wien, AA London, ETH Zürich, Sveučilište Strathclyde u Glasgowu, Politecnico di Milano, Sveučilište Nanjing i Sveučilište u Calgaryu. Gostujući profesor u Grazu (1998), Ljubljana (1999 + 2010), Ferrara (2000), Aarhus (2005), Trst (2006), EVDS Calgary (2009), UofT Toronto (2012-13), MIT Boston (2014) UVa Virginia (2016), Pamplona (2017) i Beč (2018). Redovni profesor na TU Graz (2000-2005), u FGAG Split (2007-) i ETSAM Madrid (2008-). Osnivač arhitektonskog studia njiric+ arhitekti d.o.o. u Zagrebu.
Njegovi su radovi objavljeni u raznim časopisima i publikacijama. Najvažniji: “Kalvarienguertel” (deSingel, Antwerp, 2001) i “Metabalcanico” (El Croquis 114 (II), 2003), “10×10” Phaidon (London 2000) i Phaidon Atlas (London 2005), „A Peripheral Moment“ kvadrigraf (2010) i “2G” monograf (2011). Osvojio je nekoliko nacionalnih i međunarodnih takmičenja. Bio u užem izbor za Mies Award 2009 (Dječji vrtić MB).

Jedan ste od najtalentiranijih hrvatskih arhitekata koji je postigao afirmaciju i na međunarodnoj sceni osebujnom arhitekturom. Ali iza svega toga, ko je zapravo Hrvoje Njirić?

Za tu afirmaciju još 90-tih godina je zaslužan natječaj Europan na kojem sam tri put pobijedio. To je tadašnjem uredu njiric+njiric arhitekti donijelo prepoznatljivost na europskoj sceni. Interesantno je da su mnogi arhitekti moje generacije, vezani uz taj natječaj, danas postigli svjetsku slavu – poput MVRDV, Lacaton/Vassal, Sergison/Bates i drugih. Moje prijateljstvo s njima datira još iz tih dana.

Vaša predavanja internacionalno su prisutna. Predavali ste u Austriji, Soveniji, Italiji, Njemačkoj,Španiji, Kanadi, SAD-u. Kako spajate teoriju sa praksom?

Optimalna je situacija kad se spoji nastavnička aktivnost s praktičnim radom. Kontakt sa studentima je uvijek dobra provjera vlastitih stavova. Zadovoljstvo je podučavati širom svijeta, europska su iskustva sasvim nešto drugo od sjevernoameričkih. No, u svakom slučaju, to je dvosmjerni interaktivni odnos u kojem profitiraju i učenik i nastavnik.

Koju biste inostranu arhitektonsku školu izdvojili?

To je nesumljivo ETSAM, škola za arhitekturu u Madridu na kojoj, u okviru poslijediplomskog studija kolektivnog stanovanja, već desetak godina sudjelujem kao jedan od nastavnika koji vode projektantske radionice. Kvalitativni pomak je vidljiv pogotovo u zadnje vrijeme kad se škola spojila sa ETH Zurich. Zadovoljstvo je raditi u takvom okruženju vrhunske europske izvrsnosti.

Osnovali ste arhitektonski studio Njirić + arhitekti 2001. godine, sa sjedištem u Zagrebu. Možete li izdvojiti neke od Vaših najvažnijih projekata?

Teško je napraviti taj izbor. To je poput pitanja o tome koje vam je dijete najdraže… pa ipak, izdvojio bih projekt za MSU u Zagrebu (još u sklopu starog ureda njiric+njiric arhitekti), te stambena naselja u Gračanima i Markuševcu u Zagrebu i sveućilišni kampus Borongaj.

Kako funkcioniše Vaš studio? Šta sve uključuje radni proces?

Ured je mali i sretan sam da je tako. Nikad nisam imao više od deset ljudi, a to je brojka koja osigurava potpunu kontrolu nad projektom i dopušta funkcioniranje bez egzistencijalnog pritiska te (pre)velikih kompromisa.

Koja Vam je najdraža vlastita realizacija? Zašto?

Nisam niti s jednom izvedenom kućom baš posve zadovoljan. Najbolji projekti su, nažalost, ostali na papiru. Dobre realizacije tek čekamo…

Kao međunarodno priznati arhitekta, šta je po Vašem mišljenju potrebno za uspješnu međunarodnu karijeru?

Kvaliteta projekta, networking i dosta sreće. Teško je iz ovih naših krajeva postati aktivnim sudionikom međunarodne scene.

Imate li nekih najavljenih projekata u skorijoj budućnosti?

Priroda posla nas nagoni da stvaramo što širu bazu potencijalnih realizacija, a iskustvo nas uči da će to biti tek svaka deseta/dvadeseta projektirana kuća. Svakako bih rado da se izvedu neki od projekata dobivenih na natječajima, na temu društvenog standarda.

Šta biste poručili mladim arhitektima?

Učiti jezike, putovati, stvarati brojne kolegijalne poveznice, raditi u različitim stranim uredima, sudjelovati na natječajima, kontinuirano se usavršavati i – fanatično raditi. To su nužni preduvjeti za uspjeh, nažalost ćesto nedovoljni…

Shodno Vašoj uspješnoj karijeri, te nizu realizovanih projekata, otkrijte nam koji je recept za uspjeh?

Sve ono što sam u prethodnom odgovoru naveo. Uz to je potrebno izgraditi izrazito kritički stav, kako prema drugima, tako i prema vlastitom radu. Dodajmo još i skromnost. To je danas jako deficitarna kategorija…

m-Kvadrat