Intervju: Ksenija Jurčić Diminić, krajobarzna arhitektica

“OduvIjek sam fascinirana prirodom. pomnim promatranjem prirodnih oblika I struktura otkriva se nepogrješiva logika, sklad, rItam i ljepota…”

Diplomirala je na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, smjer Vrtlarstvo i oblikovanje pejzaža. Boravila je na stručnim usavršavanjima u Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Nizozemskoj, Italiji.

Član je ULUPUH-a, sekcije za pejzažnu arhitekturu. Godine 1999. Ministarstvo kulture i Ministarstvo graditeljstva dodjeljuju joj status umjetnika u struci krajobrazne arhitekture te postaje članom Zajednice samostalnih umjetnika Hrvatske. Član je Hrvatske komore arhitekata, Hrvatskog društva krajobraznih arhitekata te International Federation of Landcsape Architects (IFLA).

Realizirala je više od pet stotina projekata krajobrazne arhitekture diljem Hrvatske te u Qataru gdje je u svjetskoj konkurenciji izabran i realiziran njezin projekt za Park s pristupnim trgom uz rukometnu dvoranu u Dohi.

Izlagala je na Zagrebačkom salonu, ZGRAF-u, sudjelovala na izložbama „Vrtne arhitektice za Tkalčićevu“, „I parkovi se rađaju“, „Tragom prirode“, „Vrtovi za grad, vrtovi za ljude“. Od 2005. godine djeluje u Uredu ovlaštene krajobrazne arhitektice Ksenija Jurčić Diminić u Zagrebu.

Za čitaoce m-Kvadrata arhitektica govori o svojim inspiracijama, istaknutim projektima, problemima u struci…

Za početak, kažite nam kad se rodila Vaša ljubav prema krajobraznoj arhitekturi?

Djetinjstvo sam provela u divnom vrtu koji je s velikom predanošću uređivala moja majka. To je zasigurno na podsvjesnoj razini utisnulo neki zapis. Interdisciplinarni koncept studija oblikovanja pejzaža, odnosno krajobrazne arhitekture integrirao je sve ono čemu sam bila sklona i što me zanimalo. Likovna, biološka i matematička komponenta u jednom studiju za mene je bio idealan izbor poziva.

Ko je najviše utjecao na Vaš rad, na shvatanje i poimanje arhitekture?

Ubrzo nakon završetka studija primljena sam u Hrvatsku udrugu likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti, sekciju za vrtnu i pejzažnu arhitekturu. Ondje sam se intenzivno družila i radila na više izložbi s doajenima krajobrazne arhitekture; kolegicama Angelom Rotkvić, Silvanom Seissel , Mirom Halambek Wenzler i drugim renomiranim krajobraznim arhitekticama.

Ta intenzivna druženja, uglavnom oko priprema tematskih izložbi bila su mi neobično poticajna. Polemiziralo se oko mnogih tema iz struka, a ja sam sve upijala. Danas se sa sjetom prisjećam tih dana. Posjećujući parkove, vrtove, trgove, povijesne parkove i građevine na brojnim studijskim putovanjima tijekom godina, uvijek u traganju za načelima oblikovanja prostora težila sam povlastici direktnog doživljaja. Oduvijek sam fascinirana prirodom. Pomnim promatranjem prirodnih oblika i struktura otkriva se nepogrješiva logika, sklad, ritam i ljepota. Po prirodi posla usko sam surađivala s brojnim arhitektima, bilo na projektima ili na natječajnim radovima. Bilo je intenzivnije u vrijeme skicen papira i olovke, sada je drugčije. Mnogi su ostavili trag, zasigurno.

U čemu pronalazite inspiraciju?

Inspiracija je fluidna, hologramska pojava, dolazi nenajavljeno, neočekivano, ne nužno kada je trebaš. Ponekad u snovima, ponekad na hrptu stare knjige, u uzorku tkanine, u slučajnom kadru neke neočekivane vizure, ali najčešće iz prostora samog, iz energije koju emitira, za koju trebaš biti otvoren da je detektiraš i u končnici materijaliziraš. Inspiracija je nužno povezana s maštom, imaginacijim, promišljanjem, intelektualnim talozima koji se baštine kroz godine. Projekt koji sam završila neki dan nazvala sam kaleidoskopski vrt, naime pronašla sam u kćerinoj sobi kaleidoskop, pogledala u njega i to me nadahnulo. Vjerujem da će to biti začudan vrt na Visu.

Park u Rovinju nominiran za dvije svjetske nagrade za pejzažnu arhitekturu. Možete li nam reći nešto više o tome?

To je bio mega projekt, velik, zahtijevan i složen. Odgovornost je bila ogromna, kreativna sloboda gotovo neograničena, rokovi kratki. Napor koji sam uložila je bio enorman. Rezultat je bio srazmjeran uloženom. Odjek je bio prilično velik. Često su me nazivale kolege koje i ne poznajem, da mi čestitaju, što nije baš uobičajeno u nas kreativaca. Nominacije su bile logičan slijed. Prva je bila nominacija za nagradu Landezine International Landscape Award – LILA, a nešto kasnije dobila sam poziv iz Barcelone za nominaciju za Rosa Barba International Landscape Price. Dobila sam neki dan fotografije iz Rovinja. Park se loše održava i ne izgleda dobro. To je tragika ove struke, stvaramo živi organizam koji je krhak, ovisi o brizi, njezi i pažnji. U trenutku nastanka može biti divan, ali ubrzo može propasti. Mogu povući paralelu sa svojom pasijom kolekcioniranja crvenog iranskog stakla. Volim krhke stvari.

Kolege arhitekti Vas nazivaju najvećom umjetnicom za hortikulturu u Hrvatskoj. Kako Vi gledate na to?

To je uistinu pozitivan komentar i znam da vjerojatno proizlazi iz činjenice da sam radila s velikim brojem renomiranih arhitekata i da uvijek imam princip da prije svega analiziram građevinu i prostor te uskladim oblikovni koncept krajobraza, kako bi sve činilo skladnu cjelinu i svakom se projektu, bez obzira na veličinu, posvećujem u potpunosti. Uspijevam lošim prostornim okolnostima promijeniti predznak. Ponekad se borim sa sobom da za nešto kažem da je završeno. Naime, smatram da uvijek može biti bolje. Nikada se ne štedim i težim da se ne ponavljam. Uvijek sam u potrazi za neviđenim biljnim vrstama, novim materijalima. To je prepoznato. I formalno sam već 18 godina jedina krajobrazna arhitektica u Hrvarskoj koja ima status umjetnika u struci, sukladno odluci Ministarstva kulture i Ministarstva graditeljstva.

Bili ste uključeni u dosta projekata. Dakle, pričamo o 20+ godina karijere. Kada bi mogli istaknuti jedan koji je ostavio poseban utjecaj na Vas, koji bi to bio?

Moram ipak izdvojiti dva.

Bez zadrške, posebno mi je prirastao srcu park kuće Rašić u Zagrebu, iz 2011. godine, površine 3500 m2 koji je bio poseban po svemu, od trenutka prvog susreta s Investitorima, preko idejnog rješenja koja je bilo krajnje smjelo i prihvaćeno s potpunim odobravanjem pa do realizacije koja je iznjedrila fascinantni park koji i danas izaziva snažne emocije. Ondje sam se poigrala s optičkim iluzijama i perspektivama i tada, novim biljnim vrstama. Beskrajno sam uživala u kreaciji tog prostora.

Durgi projekt koji moram istaknuti je projekt u Qataru, u Dohi iz 2014. godine, Park s pristupnim trgom uz rukometnu dvoranu realiziran 2015. godine. Idejno rješenje je u međunarodnoj konkurenciji odabrano od strane katarskog emira za realizaciju. Zanimljivo je da sam napravila monokromno rješenje, na temu modeliranog reljefa od trave koji asocira na pješčane dine ili morske valove i kamenog krovnog vrta, sve u apstraktnim organičkim formama i s elementom vodenog zrcala na pristupnom trgu. Izveden je u potpunosti dosljedno s krajnjom preciznošću.

Tek se 2016. godine doznalo se da sam radila taj projekt i začudio me odjek. Ispalo je da je to velika poslovna referenca.

Koliko izrađenih projekata zapravo brojite iza sebe?

Iza sebe imam više od pet stotina projekata, po cijeloj zemlji, a možda i više. Evidenciju ne vodim pedantno iz razloga jer sam neprestano zatrpana poslom i ne stižem se time baviti. Nemam cjeloviti uvid koliko je projekata i realizirano.

Da li ste se u svom radu suočavali s nekim problemima?

Najveći problem je što struka nije dobro zakonski regulirana. Neprestano se zbivaju razna previranja koja su uznemirujuća. To jest najveći problem koji se neminovno reflektira na rad. Problemi koji su vezani uz sam posao su sastavni dio posla. Sve je rješivo. Velik problem je održavanje izvedenih parkovnih i vrtnih objekata. Kod nas gotovo ne postoji školovani vrtlarski kadar. Malo se investira u održavanje. U neodržavanim parkovima i vrtovima opstaju jedino stabla, stoga u posljednje vrijeme sadim mnogo stabala. Trenutno sam u fazi „šumskog vrta“. Ovog ljeta sam boravila u Belgji i u gradu Leuvenu sam posjetila botanički vrt koji je koncipiran iz nekoliko zelenih soba. U sobi s voćkama promatrala sam vrtlara kako njeguje stabla jabuka na špaliru. Bila sam ganuta svakim njegovim pokretom. To je neki drugi svijet koji je nama jako dalek.

Imate li možda neku poruku za mlade arhitekte koji se tek upuštaju u taj posao?

Mene je uvijek motivirao posao sam, kreacija, proces nastajanja, ta faznost, naslućivanje, iščekivanje, komunikacija s ljudima, istraživanje, sublimiranje, interakcija s prostorom, realizacija. Uvijek osjećam zanos i istinski ushit kada vidim bilje koje čeka sadnju, drveće u polju koje biram za neki park. Mislim da posao treba obavljati sa strašću, radi posla samog. Zarada ne bi trebala biti biti prvi motiv bilo kojeg posla.Treba neprestano učiti, istraživati, biti znatiželjan, poduzetan, proaktivan. Svakog se dana nauči nešto novo. Treba voljeti posao, onda sve dolazi samo po sebi.

I za kraj, recite nam koji je Vaš recept za uspjeh?

Što je uspjeh? Treba samo raditi i živjeti punim plućima, uzivati u poslu, životu, upijati svijet oko sebe, vojeti sebe i druge, radovati se malim stvarima, sanjati o velikm, biti dosljedan, odgovoran, znatiželjan, odlučan i biti sanjar koji živi svoje snove.

m-Kvadrat

print