Firma d.o.o. je interdisciplinarni arhitektonski studio osnovan 2009. godine u Sarajevu. Rad studija je baziran na integraciji raznih disciplina: arhitekture, urbanog dizajna, pejzazne arhitekture, dizajna, umjetnosti i arhitektonske teorije. Takav pristup je rezultirao vecim brojem projekata i realizacija u zemlji i inostranstvu tokom proteklih godina. Firma se bavi izradom arhitektonskih projekata ( na idejnom i izvedbenom nivou), projekata enterijera, restauracije i urbanog dizajna.

Dina i Nermina posjeduju međunarodno iskustvo, prošle su stručna usavršavanja i studijske boravke u Barceloni, Rimu, Japanu, Belgiji, Velikoj Britaniji, Norveškoj. Bitno je istaknuti i da su u sklopu Collegium Artisticum 2017 osvojile i nagradu u kategoriji “Nagrada za realizaciju” za Triptih: Sarajevska stepeništa (poetsko, muzičko i parkovsko stepenište). Mlade, perspektivne i akademski angažovane, arhitektice iz sarajevskog studija Firma, Nermina Zagora i Dina Samić, otkrivaju za čitaoce m-Kvadrata koji su se to izazovi javljali pri njihovim samim počecima, pričale o svojim projektima, te praktičnom i teoretskom dijelu arhitekture:

Otkud ideja da Vaš biro nazovete „FIRMA“ ?

Na samim počecima mi nismo možda adekvatno shvatile sve pravno-formalne okvire koji su potrebni za uspotavljanje jedne firme, stoga se nismo ni nešto pretjerano trudili da uđemo u dublju tematiku šta je to što jedna firma nosi sa sobom. Shodno tome, dosta puta smo se šalile: „Osnovat ćemo firmu!“. I kako to obično biva, krenuli smo od nekih pretencioznih imena i na kraju se ipak odlučili da ako već osnivamo firmu, da ta firma onda s pravom treba da nosi naziv Firma. Još jedna stvar je da firma na španskom jeziku znači potpis, tako da je sama ideja da studiju damo višeznačno ime dobila svoju punu dimenziju.

Kada je biro osnovan, i ko je sve dio ovog uspješnog tima? Šta je označilo Vaše profesionalne početke?

Mi smo mlađi tim arhitekata i arhitektica, uglavnom sastavljen od četiri ili pet članova, zavisno od projekata koje radimo u određenom momentu i niza drugih okolnosti. Sam biro osnovan je 2009. godine, kao logičan slijed događaja obzirom da smo u to vrijeme imali profesionalnu saradnju sa Libijom, i praktično započeli naš rad kao outsourcing office. Po završetku te saradnje, javila se potreba za radom i na našem tržištu. Od onog momenta kada više nemamo ustaljeni dotok poslova bilo je neophodno da se kao mladi i neafirmisani arhitekti dokažemo na ionako zasićenom bosanskohercegovačkom trzištu. U tom momentu odlučili smo se za dvije strategije u poslovanju. Prva je bila da bez obzira na razmjeru i vrstu poslova preuzmemo što veći broj s primarnim ciljem, a to je njihovo izvođenje. Taj proces bi na vrlo dobar način pokazao šta zapravo to mi znamo i možemo, i u ovim krucijalnim početcima plasirao Firmu na zasluženo mjesto. S druge strane, odlučili smo se, kao i mnogi drugi arhitekti, da radimo konkurse. Ti konkursi su u suštini izuzetno zanimljiva tema, i uvijek imati hiljadu pro i contra, ali bez obzira na različite okolnosti i ishode koji se vežu za njih mi smo uvijek imali taj pro stav. Upravo putem tih konkursa stvorili smo mehanizam i kariku koja nas je povezala sa klijentima, i pokazalo se da je to ustvari dosta uspješan put. Sam rezultat bio je opstanak Firme.

Na koji način dolazite do klijenata?

U posljednje vrijeme dosta ljudi nas kontaktira upravo putem društvenih mreža. S druge strane, pojavljivanje u ostalim medijima, časopisima, televiziji, itd. pravi jednako kvalitetnu reklamu onome što mi ovdje radimo. Ta vrsta promocije zasigurno ima dobar odjek, ali ono što je posebno interesantno je da klijenti dolaze i po preporuci kolegica i kolega. Zaista, i to se dešava! Paralelno s ovim, naši radovi su publicirani i u međunarodnim časopisima, publikacijama i web portalima, što također doprinosi afirmaciji rada Firme. Mi smo samo iskoristili alate koji su nama dostupni da bi se afirmisali. Smatramo da je to validan i transparentan način prezentacije onoga što mi radimo.

Kako pronalazite balans između praktičnog i teoretskog dijela arhitekture?

Nermina: Smatra,da je poželjno, ali istovremeno izuzetno zahtjevno balansirati između teoretske i praktične komponente naše profesije. Baviti se isključivo i samo jednom komponentom arhitekti sebi mogu priuštiti tek u nekom zalasku karijere, kada imaju sasvim dovoljno i iskustva i zrelosti.

Dina: Obzirom da sam ja lično angažovana u akademskoj zajednici posljednjih nekoliko godina, svakog utorka i srijede, po povratku iz studentskih klupa u prostor našeg studija, stotinu puta sebi kažem koliko volim svoj posao. U jednom momentu imala sam ogromno prezasićenje i od estricha, gradilišta, cijevi i vaser vage, i pitala sam se koliko me taj cjelokupan proces čini sretnom. Iskorak u akademsku zajednicu, i konstantan rad sa studentima dao mi je ogroman vjetar u leđa i zasigurno inspirisao na buduće balansiranje, kako reče Nermina, između obje komponentno, čineći tako kvalitetnu sinergiju snaga.

Jedan od Vaših istaknutijih radova je stepenište Kaptol. Možete li nam reći nešto više o ovom projektu?

Dina: Inicijalno, Kaptol uopšte nije izgledao kao neki bitan projekat. Ljudi iz opštine su tražili samo arhitektu koji bi to sve samo nacrtao, rasporedio stepenike, izračunao visinsku razliku i podijelio na broj gazišta, i to je bilo to. I mi, ničim izazvani, odlučimo da to malo oplemenimo, i počnemo da dodajemo neke stvari na sve to. Pa smo tako našli temu, napravili odmorišta, dodali niz segmenata, i ljudi iz opštine su na nas gledali kao da doslovno nismo normalni. Ali, eto, kad su već počeli da rade, pustite ih. Na kraju je ta ideja ispala jako dobra, i na koncu su ljudi iz rukovodstva Općine Centar istu i podržali, što je rezultiralo rađanjem Kapitola kao tematskog stepeništa. Izvorno, to nije trebalo da bude tako, ali samoinicijativno smo projekat zakomplikovali i proširili. Danas imamo masu zamjerki na izvedbu projekta, ali zbog kompromisa koji su morali biti napravljeni dobili smo taj konačni oblik.

Nermina: Ono na čemu bih se ja zadržala je feedback koji je jako pozitivan. Toliko smo lijepih iskustava čuli od stanara koji tu žive, a sve zbog jedne light intervecije uz kreativne pomake i osvježenja prostora, a koji u konačnici rezultiraju zaista kvalitetnim javnim prostorom.

Dina: Ono što je bitno dodati je da je Kaptol zapravo bio sanacija klizišta. Stoga niko nije želio da u taj projekat ulaže niti novac niti ideje, iako je prostor bio u centru grada. Jedina bitna stvar je bila da taj prostor više ne kliže. Zahvaljujući sretnom spletu okolnosti, dali smo sebi slobodu da interveniramo sa dodatnim sadržajima, i ne izlazeći iz budžeta koji je ionako bio izuzetno skroman, dobili smo prostor koji rezultira tako kvalitenim feedback-om. Poenta priče je da bi se svakom projektu ovih gabarita moglo pristupiti na isti način samo da se ima dovoljno sluha, i da ono što je nužno postane i lijepo i kreativno.

Nermina: Projekti urbane transformacije javnog prostora , pored arhitektonske, mogu posjedovati i dodatne vrijednosti, a u slučaju Kaptola to bi bile kultura i edukacija. Kada prođem tim istim stepeništem i vidim građane koji se tu spontano zadržavaju, odmaraju, čitaju stihove, fotografišu se, beskonačno sam sretna, jer smatram da je upravo to mjerilo uspješnosti i kvalitete našeg projekta.

Kako posmatrate arhitektonsku scenu Bosne i Hercegovine?

Dina: Dešava se dosta novih pomaka, obzirom da se rađa dosta novih i mladih arhitektonskih biroa, i generalno je dobra motivacija i izazov za vlastiti rad. Dobro poznati i stari problem u arhitektonskoj struci, problem monopola, posebno nad velikim projektima, je još uvijek mnogo prisutan i očigledan. U proteklih šest godina mi nismo našli način da se probijemo u taj svijet, i nekako nam je i sam postao utoliko apstraktan. Paraleno s tim, postoji jos jedan svijet, svijet bez štele, svijet manjih projekata u kojima nam se sve više pridružuju i druge mlade i kretivne kolege i kolegice, čineći tako jednu novu, ali neophodnu struju.

Nermina: Ja se iskreno nadam da će upravo ta struja isplivati na površinu i već uskoro prevagnuti. Razlog tom optimizmu je i vjerovanje da će doći do zasićenja klijentele postojećim stanjem i razvijanje kritičkog odnosa prema onome što je već napravljeno, ali i buđenje svijesti investitora u odnosu na ono što je već ranije napravljeno. Ne vjerujem da će proći još dugo vremena dok ljudi ne shvate da žele da žive, rade i borave u kvalitenom prostoru, stoga je samo pitanje vremena kada će doći do okidanja tog okidača ka boljem i kvalitenijem arhitektonskom oblikovanju, a samim tim i stvaranju kvalitetnije arhitektonske scene.

Kada pričamo o prostoru za stanovanje, prema Vašem mišljenju koliko je funkcionalonost prostora bitna?

Nermina: Kada projektujemo enterijere stambenih prostora, težimo da ostvarimo optimalne prostorne kvalitete unutar zadatih okvira, odnosno da izrazimo skriveni potencijal koji leži u projektnom zadatku, prostoru, lokaciji. Iako se praćenje i poznavanje aktuelnih trendova podrazumijeva, uvijek dajemo prednost estetici koja proizlazi iz spoja funkcionalnosti i udobnosti sa izrazom identiteta korisnika i konteksta u kojem se prostor nalazi.

Prilikom projektovanja interijera vlastitog ureda, šta je bila misao vodilja? U Čemu ste pronašli inspiraciju?

Projekat enterijer studija „Firma“ nam je posebno drag zbog toga što je nastao skoro bez ikakvih ograničenja, sa minimumom očekivanja i maksimumom mladalačkog samopouzdanja i entuzijazma, a razvijao se bez pritiska, lagano i potpuno spontano. Jedina inspiracija koju smo imale jeste originalni prostor praznog austrougarskog stana u kojem smo „na prvi pogled“ vidjele potencijal. Nakon kratkog brainstorminga i bez odugovlačenja počele smo crtati, jedna osnove, a druga presjeke… I tako je nastala naša „trodimenzionalna vizitka“.

Autorice ste i naučno-istraživačkog rada “Sarajevo izgubljeno u tranziciji” (“Sarajevo lost in transition?”). Kakvi su zaključci?

Nermina: U naučnom radu “SARAJEVO LOST IN TRANSITION? Ideologies and Their Representational Spaces” istraživale smo determinizam između različitih socijalnih sistema i “produkcije” javnog prostora u Sarajevu kroz historiju. Kroz komparativnu analizu dominantnih društvenih aktivnosti i javnog prostora, odnosno, “režimskih” javnih objekata i prostora, istraživale smo korelaciju između dominantnih reprezentativnih tipologija javnog karaktera u osmanskom periodu, socijalističkom/ jugoslovenskom, te u današnjem, tranzicijskom, odnosno postranzicijskom društvu. U prva dva spomenuta perioda se kao reprezentativni javni objekti sa izraženom društvenom aktivnošću izdvajaju vjerski objekti, odnosno objekti društvenih domova, dok je, sudeći po trendovima izgradnje, u savremenom Sarajevu dominatna izgradnja tržnih centara, što ukazuje na konzumerizam kao dominantnu pojavu u našem društvu. U zaključcima rada se kritički propituju opravdanost izgradnje te perspektiva i održivost navedenih reprezentativnih objekata.

I za kraj, Vaši novi projekati su i stepeništa u ulicama Borak i Mice Todorović. Možete li nam reći nešto više o tim projektima?

Nermina: Prilikom projektovanja naš osnovni cilj je bio da buduće stepenište ispuni uslov funkcionalnosti, odnosno sa njega smo morali ostaviti nesmetan pristup okolnim parcelama gdje se nalaze objekti individualnog stanovanja. Također smo kroz ovaj projekt, u nastavku našeg angažmana na aktiviranju javnih prostora u našem gradu, morale napraviti koncept stepeništa koje će oživjeti ovaj prostor. S obzirom na činjenicu da se stepenište i ulica Borak nalaze u neposrednoj blizini mosta Vrbanja odnosno današnjeg mosta Suade i Olge, gdje se nalazila prva linija razgraničenja tokom proteklog rata, željele smo na stepeništu prikazati kalendar opsade Sarajeva, odnosno da u prostornom oblikovanju simuliramo vremenski protok 44 mjeseca opsade ovog grada. Nije nam cilj da ulazimo u historijski i društveno-politički narativ, već samo želimo označiti ovo mjesto kao neku vrstu memorijala tom teškom periodu koje je obilježilo historiju našeg grada.

Dina: Sam koncept stepeništa je inspirisan našom jednom od najvećih umjetnica Micom Todorović koja je bila jedna od rijetkih slikarki prve polovine 20. vijeka. Stoga smo odlučile da novo stepenište bude inspirisano našim umjetnicima i umjetnosti u Bosni i Hercegovini. Stubove rasvjete i rukohvatnu ogradu, koji idu sredinom stepeništa, smo oblikovali na način da budu sa razigranom apstraktnom formom koja bi se povezivala sa vizuelnim lijepim umjetničkim efektima. Također planiramo postaviti reflektivne stubove kao skulpture gdje bi imali natpise posvećene vizuelnoj umjetnosti i gdje bi prolaznici također imali korisne informacije o našim umjetnicima. Kako ovo ne predstavlja lokaciju u užem dijelu centra grada prilikom izrade idejnog projekta trudile smo se da izvedba stepeništa bude ekonomičnija, ali lijepa i interesantna i naravno da služi svojoj funkciji. Želimo ostvariti vezu između naših umjetnika i njihovo međusobno povezivanje u historijskom kontekstu kroz ispričanu priču o razvoju vizuelnih umjetnosti u Sarajevu, a polazna tačka će biti Mica Todorović.

m-Kvadrat