U središtu je arhitektura stvorena za ljude, s ljudima i od strane ljudi. Proces projektiranja trebao bi biti kontinuirana oscilacija između javnih potreba i privatnih fantazija.

Španjolski ured Tuñon y Albornoz Arquitectos istaknut je mnogobrojnim projektnim rješenjima koja uključuju promišljene intervencije u povijesnim jezgrama gradova, kreativnu reinterpretaciju tradicionalnih metoda gradnje te projektiranje kroz dijalog s lokalnim stanovništvom. Intervju je proveden u suradnji s Oris Kućom arhitekture u sklopu manifestacije Days of Oris 24.

Biografija: Carlos Martínez de Albornoz, Tuñón y Albornoz Arquitectos (Španjolska)

Diplomirao je na madridskom ETSAM-u i londonskom Barlett School of Architecture. Tijekom 2000. i 2001. surađivao je s David Chipperfield Architects u Londonu. Godine 2004. pridružuje se uredu Mansilla + Tuñon Arquitectos, a od 2012. s Emilijom Tuñonom osniva i vodi Tuñon y Albornoz Arquitectos, koji nastaje kao prirodna evolucija Mansilla + Tuñon Arquitectos nakon smrti arhitekta Luisa M. Mansille. Uz aktivnosti projektiranja i izgradnje održava predanost teoretskoj praksi, pa tako godine 2005. započinje svoju akademsku karijeru kao predavač u sklopu istraživačkih radionica “After Space”, a 2015. i kao gostujući profesor na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Hasseltu (Belgija). Kao član žirija sudjelovao je na Sveučilištu Princeton a dobitnik je i brojnih međunarodnih nagrada.

Intervju pripremio i vodio: Alen Pučar

ALEN: Što biste istaknuli kao središnju ideju Vašeg arhitektonskog djelovanja?

CARLOS: U središtu je arhitektura stvorena za ljude, s ljudima i od strane ljudi. Proces projektiranja trebao bi biti kontinuirana oscilacija između javnih potreba i privatnih fantazija. Pritom javne potrebe odražavaju stanje društva i povezuju se s raznim željama, koje su više partikularne i osobne. Kada stvorite produkt koji kombinira ta dva aspekta, tada djelujete na ispravan način.

ALEN: Vaš je ured, između raznih drugih objekata, realizirao mnoge zgrade za kulturu. Što čini proces projektiranja ove tipologije jedinstvenim?

CARLOS: Pokušavamo pronaći obrazac iza svake odluke koju donesemo, bez obzira na tipologiju zgrade.  Pristupamo projektima kroz geometriju, stoga nastojimo pronaći sustav koji organizira i definira sam projekt. Slijedeći taj sustav, na neki način dolazite do određene forme koja je obično otvorena prema geometriji. To je zapravo način na koji pokušavamo pristupiti procesu, s gledišta fleksibilnosti i postavljanja pravila koja možete pronaći u sustavu kada počnete projektirati. Pokušavamo implementirati te ideje bez obzira na mjerilo, od malih sela do velikih muzeja.

ALEN: Što je potrebno za uspješnu transformaciju povijesne zgrade?

CARLOS: Prvo, nastojimo implementirati lokalniji pristup postojećoj građevini razumijevanjem povijesti koja stoji iza same arhitekture zgrade. Zatim pokušavamo uspostaviti neke zajedničke veze između različitih žarišta koja djeluju unutar tog sustava kako bismo mogli pronaći glavni obrazac. Uvijek se to događalo na ovaj način jer se ti obrasci ponavljaju, bez obzira na to jesu li zgradu transformirali iz srednjovjekovne u renesansnu ili iz renesansne prema sljedećoj razini. No, uvijek postoji obrazac, uvijek postoji određeni način djelovanja, koji je ujedno vrlo lokalan način djelovanja.

ALEN: Treba li memorija mjesta biti važna tema u arhitekturi?

CARLOS: Memorija mjesta može biti fizičko ili nematerijalno sjećanje. Potrebno ju je razumjeti kako biste mogli djelovati, a ona je poput slojeva povijesti koji su ponekad fizički povezani sa zgradom, ali ponekad su prisutni samo u sjećanju ljudi koji žive u tim prostorima ili u tom specifičnom gradu.

ALEN: Koje metode interpolacije u povijesnoj gradskom tkivu smatrate najzanimljivijima?

CARLOS: Ono što smo naučili kroz sve prijedloge i radove koje smo napravili u prostorima povijesnih gradova jest da je komunikacija izrazito važna. Morate uključiti lokalno stanovništvo u ono što radite. Samo na taj način moći ćete prenijeti ideje i dobiti odobrenje od strane većine građana, koji su na kraju ti koji odlučuju o vašem radu. Stoga vjerujem, zbog tih eksperimenata ili primjera kroz koje smo morali proći, da bi arhitektura trebala biti socijalnija i inkluzivnija. Mislim da je to nešto na što je vrlo važno obratiti pažnju kada radite na povijesnim dijelovima gradova koji sadrže mnogo različitih prostornih slojeva.

ALEN: Kako integrirati tradicionalne metode gradnje u nove projekte?

CARLOS: Uvijek pokušavamo djelovati na temelju kontinuiteta, pa tako i materijalnog kontinuiteta. To podrazumijeva korištenje lokalnih materijala, jer na kraju se uvijek radi o lokalnim materijalima, koji su među najpristupačnijim stvarima koje imate na tom mjestu. No, to je također kontinuitet u smislu iskustva, što je apstraktnije i podrazumijeva druga filozofska pitanja.

ALEN: Na što bi se arhitekti trebali više fokusirati u budućnosti?

CARLOS: Vjerujem da bismo se trebali usredotočiti na poboljšanje i transformaciju gradova u kojima živimo kreiranjem kvalitetne arhitekture.