Kako u ograničenim uslovima stvoriti održivu arhitekturu namijenjenu zajednici i po čemu je specifična instalacija Dreamachine koja briše granice između nauke i umjetnosti saznajemo u razgovoru s Mary Anderson, članicom britanske skupine Assemble.

Intervju pripremio i vodi: Alen Pučar

Mary Anderson partnerica je u kolektivu Assemble, angažirana u područjima umjetnosti, arhitekture i scenografije. Njezin rad usredotočen je na to kako se navedene prakse mogu međusobno informirati kroz zanat, pripovijedanje i niskougljičnu gradnju. U posljednje dvije godine, Anderson je dio interdisciplinarnog tima koji stvara Dreamachine, imerzivnu umjetničku instalaciju na turneji koju nastavlja razvijati za svjetsku publiku. Prije nego što se pridružila kolektivu Assemble, Anderson je radila u arhitektonskom i scenografskom studiju Gonzalez-Haase AAS u Berlinu te u praksi Practice Architecture u Londonu, gdje je sudjelovala u novatorskom projektu samogradnje kuće i studija, razvijajući niskotehnološke metode bioizgradnje koristeći se betonom od konoplje, drvenom građom i glinom.

Intervju je proveden u suradnji s Oris Kućom arhitekture u sklopu manifestacije Oris Day.

ALEN: Kolektiv Assemble, čija ste članica, ustrojen je na atipičan način u odnosu na klasične arhitektonske urede. Koje su prednosti vašeg neformalnog pristupa procesu projektiranja? 

MARY: S procesne točke gledišta neformalnost čini ljude opuštenima. U uredu postoji ideja da bi se ljudi trebali osjećati opušteno. Procesu suradnje zaista doprinosi kad se sudionici osjećaju sigurno u slobodnom dijeljenju svojih ideja s ostalima.

ALEN: Ured je sastavljen od više različitih radnih grupa – jesu li ti suradnici uglavnom arhitekti ili također imate članove koji dolaze iz drugih profesija i sredina?

MARY: Mnogi su studirali arhitekturu, no također imamo članove koji su studirali povijest, filozofiju, kao i one koji su započeli studirati arhitekturu, no nisu nikada radili unutar struke. U sklopu ureda djeluje i tvrtka koja se bavi organizacijom i upravljanjem radnim prostorima, što je blisko arhitekturi, ali ne u toj mjeri koliko je projektiranje. Radi kolektivne strukture ureda mnogo projektanata preuzima menadžerske uloge – zaduženja kao što su poslovni razvoj, planiranje novih angažmana te PR – velik je broj ljudi i mnoštvo je različitih poslova.

ALEN: Kroz vaš rad aktivno se bavite političkim i aktivističkim temama. Koja su vas uvjerenja motivirala da se usmjerite upravo prema rješavanju tih problema?

MARY: Smatram da ne mogu govoriti u ime svih ostalih, ideja je da u uredu ne postoji konsenzus o politici i ljudi se uglavnom bave temama koje ih zanimaju. Vjerujem da me arhitektonsko obrazovanje usmjerilo prema radu na projektima koji su namijenjeni za veći broj ljudi, a ne samo za pojedinačne privatne investitore. Na arhitektonskim fakultetima vas uče o boljim danima arhitekture koja je bila društveno angažiranija, no kad završite studij i krenete raditi u praksi shvaćate da to zapravo nije stvarnost. Assemble nam daje više mogućnosti u ovom kontekstu.

ALEN: Programi socijalnog stanovanja s jakim društvenim standardom nekada su uspijevali u našoj regiji, no oni uglavnom više nisu aktivni. Gradovi su danas opterećeni mnogim problemima – siromaštvo, nejednakost, gentrifikacija te niz drugih. Kako se uhvatiti u koštac sa svim tim široko rasprostranjenim izazovima?

MARY: Mogućnosti i blagostanje su generalno u opadanju pa je potrebno snaći se u trenutnoj situaciji. Bolje je kreirati projekte sad nego čekati da se okolnosti poboljšaju. Ako situacija nije idealna, to ne znači da ne može postati još gora. Ako pokušate napraviti neki manji projekt, barem ste započeli nešto što kasnije možete graditi dalje, umjesto da očekujete da ćete odmah napraviti veliki razvojni plan koji rješava sve probleme odjednom. Možete napraviti promjenu i manjim zahvatima.

ALEN: Vaš rad objedinjuje mnoge aspekte različitih klasičnih profesija poput arhitekture, scenografije i umjetnosti. Treba li granica između tih područja biti mekša nego što trenutno je?

MARY: Osobno uživam u tome kako ove discipline mogu informirati jedna drugu. Naša praksa u scenografiji može biti prilično ekspresivna i razigrana i to je nešto što arhitektura iz nje može naučiti. No s druge strane efemerni projekti su često sasvim jednokratni. Velik je izazov projektirati stvari koje su dugotrajnije, a još uvijek opipljive.

ALEN: Ipak, ponekad projekti kraćeg trajanja imaju veći utjecaj od onih koji su napravljeni da bi trajali stotinama godina.

MARY: Može biti. Pretpostavljam da to još uvijek vrijedi, jer ideja se može isprobati i možda to neće trajati zauvijek, ali ideja ne nestaje.

ALEN: U tom kontekstu, možete li nam objasniti instalaciju Dreamachine čija ste koautorica?

MARY: Bio je to javni umjetnički natječaj koji je trajao između 2020. i 2022. Pozvala nas je umjetnička producentica Jennifer Crook koja je pokrenula kolektivnu akciju da se Dreamachine pretvori u dijeljeno iskustvo. Stari Dreamachine bio je uređaj koji je dizajnirao pjesnik i umjetnik Brion Gysin, a radi se o stolnoj napravi koji stvara trepereće svjetlo. Kad se osoba približi ovom uređaju, to trepereće svjetlo na njenim zatvorenim očima generira kaleidoskopske uzorke koje stvara njen vlastiti mozak. Tako je ideja projekt bila prevesti ovo u nešto što se može doživjeti s više ljudi. Imali smo zvučne instalacije i svjetlosni program pa je sjedenje zatvorenih očiju tijekom sat vremena pretvoreno u jedinstven doživljaj, poput putovanja.

MARY: Istovremeno je ovaj projekt bio i istraživanje – taj fenomen koji se događa u vašem mozgu zbog djelovanja stroboskopskog svjetla nešto je što su neuroznanstvenici proučavali dosta dugo, ali on nikad nije bio testiran u ovako velikom mjerilu. To je razlog zašto je projekt dobio državno financiranje. Bio je to s jedne strane umjetnički, a s druge strane znanstveno-istraživački projekt. Kako pomiriti te dvije stvari za nas je bio pravi izazov. Radi se o nečemu potpuno novome većini ljudi, ja nikad u životu nisam doživjela ništa slično. To je jedno sasvim novo iskustvo, a nekima to može biti i pomalo zastrašujuće. Morate se osjećati ugodno da biste na to pristali. Nismo htjeli da to djeluje kao neki eksperiment. Naš projektni zadatak bio je kako to iskustvo učiniti što ugodnijim. Mogli ste svoj doživljaj podijeliti ako ste htjeli, a ako niste i to je bilo potpuno u redu – mogao je to biti i doživljaj radi doživljaja samog.

ALEN: Dreamachine je bio postavljen na više različitih lokacija, uključujući staru crkvu, klizalište, razne javne zgrade itd. Koja od ovih lokacija je za Vas osobno bila najzahtjevnija?

MARY: Rekla bih da je najzahtjevnija lokacija bio Hram mira u Cardiffu jer je se radilo o premalom prostoru. U ovom projektu je bilo najteže osigurati sama mjesta održavanja. Projektni zadatak je bio pomalo elastičan – mislili smo da raspolažemo s velikim prostorima, a onda smo shvatili da ih je preteško dobiti pa smo dobar dio toga projektirali bez bavljenja s prostorom održavanja. Lokacija je bila „u pokretu“, uvijek se mogla promijeniti. Drugačiji efekti ovih različitih prostora bili su prilično uzbudljivi – oni su određivali velik dio ukupnog iskustva. Imali ste potpuno drugačiji dojam ovisno o tome gdje ste bili što pokazuje i potencijal za daljnje promjene.

ALEN: Vaš rad dosad obuhvaća različite teme od aktivizma do izvedbenih umjetnosti, no na kojim vrstama projekata biste željeli raditi u budućnosti?

MARY: Zanimalo bi me raditi s više prirodnih materijala. Mnogi projekti na kojima sam radila povezani su s ekonomijom i time što je moguće, vrstom nužnosti i pružanjem trenutaka zabave, poput projekta Assemble play – kompleta za igru koji donosi radost korisnicima. Ali Assemble se bavi i s puno tema koje se tiču metoda gradnje i kružne ekonomije materijala. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako se ta dva svijeta spajaju. Naši elementi za igru izrađeni su od plastike i obojani u žarke boje jer moraju biti jeftini i zabavni, dakle prioritet je njihova dostupnost. Pitanje je postoji li način da stvari budu manje plastične, ali ipak lako dostupne?

Slike:

1. Mary Anderson
2. Atelier LUMA, Arles, 2023, Assemble
3. Cineroleum, London, 2010, Morley von Sternberg
4. 10 Houses on Cairns Street, Liverpool, 2015, Assemble
5. Dreamachine, London, 2022, Brenna Duncan
6. OTOProjects, London, 2013, Assemble
7. SugarhouseStudios, London, 2011, Assemble