Iva Letilović i Igor Pedišić: Razgovor o pristupu u arhitekturi i nagrađeni projekat Providurove palače u Zadru

Arhitektonski par Iva Letilović i Igor Pedišić dobitnici su ovogodišnjih nagrada Vladimir Nazor i Viktor Kovačić, najznačajnijih priznanja za arhitekturu i urbanizam u Hrvatskoj. Projekat Providurove palače u Zadru sastavni je dio šireg projekta obnove kompleksa zadarskih palača, a nastao je zajedničkim djelovanjem autora kroz vlastiti ured AB Forum.

Intervju pripremio i vodio: Alen Pučar

Projekat Providurove palače dobio je nagradu Vladimir Nazor, koju dodjeljuje Republika Hrvatska za najbolja umjetnička ostvarenja na području arhitekture i urbanizma u Hrvatskoj u 2021. godini, te nagradu Viktor Kovačić, priznanje Udruženja hrvatskih arhitekata za najuspješnije ostvarenje u svim područjima arhitektonskog stvaralaštva u 2021. godini.

ALEN: Za početak, čestitam na osvajanju ovih značajnih nagrada! Projekat obnove i revitalizacije Providurove palače još je jedan u nizu Vaših uspješnih zajedničkih ostvarenja. Kako funkcionira Vaša saradanja i kako izgleda proces kroz koji prolazite prilikom koncipiranja svojih projekata?

IGOR: Na poslovnoj razini mi smo suradnici i koautori, a privatno smo muž i žena. Privatni i poslovni život nam se isprepliću tako da nemamo neki određeni način projektiranja, već su to razgovori i događanja, odnosno sve ono što se ostvari kroz 24 sata. Takvih primjera suradnje u arhitekturi ima mnogo, a teško je dati jednoznačan odgovor. Imamo sreću da dijelimo istu energiju i strast prema arhitekturi. To je dobra okolnost koja nam pomaže u radu, a s druge strane nastojimo da naš privatni život funkcionira u normalnim okvirima.

ALEN: Već više od deset godina radite na projektu obnove ovog kompleksa palača, počevši od susjedne Kneževe palače. Kakav je međuodnos Kneževe s Providurovom palačom u kontekstu te arhitektonske cjeline?

IVA: Obnova kompleksa Providurove i Kneževe palače jedinstven je i cjelovit projekt. Dobili smo zadatak intervenirati u povijesni sklop, koji je jedan od najmonumentalnijih kompleksa sačuvanih nakon Drugog svjetskog rata u Zadru. Tada je osamdeset posto grada bilo razoreno, a obnovi je odlučeno pristupiti izgradnjom novih zgrada, tako da su mali dijelovi grada ostali sačuvani kao izvorni povijesni ambijenti. Jedan od njih je kompleks Namjesništva, koji nastaje u 19. stoljeću povezivanjem Kneževe i Providurove palače, a datira još u 13. i 17. stoljeće. Dakle, radi se o slojevitoj povijesnoj strukturi koja nikada nije bila projektirana kao jedinstvena cjelina. Mi 2009. godine dobivamo zadatak da u takav prostor smjestimo složenu namjenu – Narodni muzej grada Zadra.

IGOR: Projekt je realiziran u fazama – Kneževa palača obnovljena je 2017. godine, a Providurova je otvorena prije otprilike mjesec dana. Dio sklopa još čeka obnovu, ali ona je predviđena tek u budućoj, trećoj fazi. Rješenje omogućuje funkcionalno srastanje palača u jedno tkivo.

ALEN: Instalacija privremenih izložbenih dvorana, tzv. kneževih krletki, u Kneževoj palači donijela Vam je nagradu Bernardo Bernardi za najuspješnije unutarnje uređenje 2011. godine. Je li upravo ona bila prvi korak u obnovi kompleksa i koja ideja stoji iza nje?

IGOR: U to vrijeme već radimo na projektu za obnovu sklopa, no ideja o njegovoj realizaciji se tad činila utopistički i financijski ambiciozno za grad. Kneževe krletke bile su eksperiment u fazi nakon statičke sanacije Kneževe palače. Nosiva konstrukcija još je bila raskopana, otvorena i vidljiva, a objekt je bio prazan. Uprava muzeja je, radi nedostatka izložbenog prostora, željela da dio palače bude aktiviran. Mi smo predložili improvizaciju in-situ u obliku šetnice unutar izložbenih dvorana. Od materijala skele napravili smo podnicu, obukli smo skelu u zaštitnu mrežu i organizirali put kroz prostor. Rješenje je dalo dvostruku korist: s jedne strane, na mrežama su organizirane izložbene površine, a s druge je tako prikazana povijest same palače. U tom trenutku postali su sagledivi svi povijesni slojevi, to je bila jedinstvena prilika da vidimo nešto što više nikada nećemo vidjeti jer su zidovi kasnijom rekonstrukcijom izgubili izvornu građu. Kroz vrijeme, ondje je održano stotinjak različitih izložbi i događanja, što nam je potvrdilo opravdanost intervencije. Uz to, građevinske tvrtke koje su radile na sklopu su donirale korišteni materijal – bez troškova smo dobili izložbeni prostor, atrakciju i projekt koji je ostalo u memoriji grada i struke.

ALEN: Koja je bila glavna nit vodilja za revitalizaciju sklopa, s naglaskom na prostor Providurove palače, te što je u tom kontekstu predstavljalo najveći izazov?

IVA: Zadatak projekta bila je prenamjena povijesne strukture u Narodni muzej grada Zadra, koji sadrži povijesni, prirodoslovni i etnološki odjel te galeriju umjetnina. Svaki je odjel trebao zadržati autonomnost izložbenih prostora, a istovremeno dijeliti neke zajedničke sadržaje s ostalim odjelima – ulazne prostore, urede, depo, tehniku itd. Naše rješenje trebalo je omogućiti posjetitelju pristup u centralni prostor, što dotad nije bilo moguće radi fragmentiranosti sklopa. Iz centralne zone trebalo je osigurati ulazak u prostor svakog odjela, ali bez prolaska kroz druge. S obzirom na heterogenost i povijesni karakter sklopa, odabrali smo pristup umetanjem novog volumena u krovove prostora.

IGOR: Ideja koja je prisutna od prvog dana materijalizirana je u ovoj, drugoj fazi izvedbe. To je komunikacija na nivou drugog kata koja djelomično prolazi kroz Providurovu palaču, a djelomično izlazi na zadarske krovove, dok će u trećoj fazi povezati i dodatne prostore koji još nisu realizirani. Komunikacija, tzv. zmija, vijuga kroz kuću i krovove, te postaje svojevrsni belvedere. Koncept pretpostavlja sofisticiranu čeličnu nosivu konstrukciju koja omogućuje natkrivanje središnjeg atrija i nošenje ostakljene komunikacije. Skrivena rešetka u zoni krova nosi infrastrukturu – opremu i uređaje – koju zahtijeva suvremeni muzejski kompleks.

ALEN: Kompleks palača zapravo sadrži i više od izložbenog prostora. Kako je riješen ovaj spoj raznolikih sadržaja?

IVA: Izvorni projektni zadatak bio je isključivo za muzejsku namjenu. Međutim, tijekom vremena mijenjaju se životne okolnosti i potrebe, pa se tako mijenjao i naš projektni zadatak. Gradska uprava uvodi u kompleks nove sadržaje – koncertnu i polivalentnu dvoranu, kao i nove korisnike – Koncertni ured grada Zadra i Područni odjel Gradske knjižnice. Osnovna ambicija projekta je da postane kulturni dnevni boravak grada Zadra gdje su isprepleteni kulturni sadržaji među kojima ljudi zaista borave. Smatram da je stvoren izvrstan prostorni okvir, no mnogo toga će ovisiti o kulturnom managementu u budućnosti.

ALEN: Upečatljiva struktura u zoni atrija svakako je povijesni erker obojan u crvenu boju. Što biste naglasili u vidu očuvanja ovog elementa i odabiru njegovog oblikovanja?

IVA: Ovaj erker postao je akcent i trademark Providurove palače. Naša intervencija čeličnom konstrukcijom ne slijedi logiku povijesnih slojeva palače, već je organski ispletena po zidovima prostora. U jednom trenutku tijekom gradnje, pronalazimo postojeću čeličnu konstrukciju ispod sloja žbuke s neo-stilskim profilacijama. Pokazalo se da je ona jedinstven primjer nosivog sustava toga tipa za prostor Dalmacije u 19. stoljeću, a projektom je bila namijenjena za rušenje. Ipak, u blizini je bio planiran most koji je kroz atrij trebao povezati Kneževu i Providurovu palaču. Umjesto izvedbe novog mosta, odlučujemo zadržati pronađenu konstrukciju. U njen pod umećemo rampu radi pristupačnosti, a potom je farbamo u crveno i pretvaramo u svojevrsnu skulpturu u prostoru – dinamičan mobil postavljen u bjelinu atrija.

ALEN: Spoj korištenja savremenih materijala i prezentacije povijesnih slojeva građevine daje specifičnu atmosferu enterijeru. Koja je bila projektantska namjera prilikom promišljanja materijalnosti zgrade?

IGOR: Zadar je specifičan grad u kontekstu događanja od Drugog svjetskog rata do danas. Priča o suvremenoj arhitekturi u Zadru počinje u tom vremenu, kad je nakon razaranja odabran nefaksimilski pristup obnovi, što se na kraju pokazalo kao dobar eksperiment. U arhitekturi postoje ekstremi – pristup faksimilskom obnovom ili rušenje suvremenom intervencijom. Naš projekt je dobra simbioza suvremene arhitektonske infrastrukture s onim što je zatečeno in-situ. Nažalost, palače nemaju mnogo kamene plastike koja bi se mogla izložiti, no zidne oslike i sve pronađeno smo sačuvali. Obilaskom kuće vidljivi su svi stari slojevi, ali i arhitektonska intervencija. Ona je jednostavna, u nekim dijelovima i primitivna u svojoj materijalizaciji te se ne natječe sa zatečenim. Svi detalji su jednostavni – npr. stubišta je izrađivao lokalni bravar. Ulaskom u centralni prostor nastaje dojam spoja stare arhitekture i atrija zapunjenog mostovima i stubištima, natkrivenog translucentnim polikarbonatnim krovom. Podne površine su obložene bijelim i crnim kaučukom, a u atriju su sačuvanu zatečeni kameni pod, bunarska kruna i cisterne u podzemlju. Dakle, ponašali smo se pristojno prema zatečenom, uz iskorak u vidu izlaska iz nutrine kuće na krov. Zgrada nije mogla funkcionirati ni tehnički ni organizaciono bez izlaska na krov, što je i bio izvorni koncept, koji smo uspjeli realizirati u ovoj fazi.

ALEN: Kao što je već spomenuto, iza sebe imate i brojne druge realizacije. Koje biste izdvojili kao Vama najvažnije ili najdraže?

IVA: Osobno su mi najdraže realizacije za koje smatram da su ostvarile određeni tipološki i arhitektonski pomak i donijeli novi pogled na arhitekturu, koji možda do tada nije postojao na sceni. U tom smislu, izdvojila bih projekt Četiri kuće za četiri brata, koji sjedinjuje povremeno i trajno stanovanje, a projektiran je kao hibrid tipologije hotela i obiteljske kuće. Ove tipologije morale su biti sjedinjene u jedan objekt prema zahtjevu investitora. Projektni zadatak je tipičan projekt kuća koje su izgrađene po čitavoj obali te su je devastirale – radi se o stanu za vlasnika i nekoliko apartmana za iznajmljivanje. Mi smo željeli isprobati može li se i s takvim projektnim zadatkom napraviti kvalitetna arhitektura i iskorak. Potom, izdvojila bih projekt Kućice u dvoru u našoj kući na Silbi, gdje infrastrukturu kuće izvlačimo u dvorište. Središnja je tema artikulacije principa izgradnje u dvorištu u trenutku kad u kući više nema dovoljno mjesta za sve željene funkcije. Uz sve to, naglasila bih i Kneževe krletke, o kojima smo već razgovarali.

IGOR: Spomenuo bih još jednu palaču – palaču Cedulin, građevinski sklop iz 18. stoljeća koji se nalazi u centru Zadra. Zatekli smo građevinu u ruševnom stanju, neupotrebljiv sklop koji je tražio konzervatorsku zaštitu. Unutar gabarita prostora unijeli smo armiranobetonsku opnu tj. kuću u kući. Ona ima dvojaku funkciju – pridržava ostatke povijesnih zidova te nosi čeličnu konstrukciju prijemne zone Turističke zajednice, prostora gdje se turisti prvi put susreću sa Zadrom.

ALEN: Obnova povijesnih građevina i sinteza sa savremenom arhitekturom česta je tema u Vašem radu. Smatrate li da je takav pristup obnovi povijesne arhitekture i urbanih cjelina budućnost struke u vidu revitalizacije gradova?

IVA: Apsolutno da, jer grad mora živjeti. Grad ne može biti spomenik unutar kojeg su kuće obnavljane takve kakve jesu. Zgrade izgrađene prije nekoliko stotina godina za određenu svrhu sada dobivaju novu namjenu za koju nikada nisu bile projektirane ni dizajnirane. Uz to, one dobivaju i novi sloj infrastrukture, odnosno instalacijski layer, za koji nikad nisu bile dimenzionirane. Neminovno je da povijesne građevine koje nisu u sustavu zaštite najstrože kategorije, već su dio ambijentalne cjeline, dobiju suvremeni sloj koji će jasno reći da je određeni dio građevine povijesni, a da je drugi suvremena intervencija. Ovi slojevi međusobno se nadopunjuju ili žive u napetosti, ali dijalog između njih je svakako potreban.

IGOR: Danas već i zgrade iz 60-ih godina postaju objekti intervencija, kao što je slučaj kod dvojca Lacaton i Vassal, gdje suvremena arhitektura dobiva adirane vanjske prostore. Dakle, ne moramo se ograničiti na kuće stare preko sto godina, već se radi i o mlađoj arhitekturi.

ALEN: Radite li trenutno na novim projektima i imate li planove za buduće?

IVA: Generalno, naglasila bih da nas više zanimaju projekti koji nose društvenu odgovornost i s kojima je moguće sveukupno poboljšati društvo.

IGOR: Stjecajem okolnosti imamo dva projekta koji nisu realizirani, možda će jedan od njih uskoro ići u realizaciju. Radi se o projektu Medicinske škole, u kojem je na staru strukturu adiran sklop predavaonica i učionica. Isto tako, iznimno nam je drag projekt Zavičajnog muzeja u Biogradu gdje u postojećoj kući izlažemo blago s potopljenog broda, koji je u vrijeme renesanse iz Venecije prema Istanbulu izvozio građevinski materijal, nakit, platno, uporabne predmete i drugo. Blago je danas u Zadru, ali nažalost nema adekvatan prostor za izlaganje. Napravili smo projekt koji nažalost nije realiziran, ali živimo u nadi da će jednog dana biti.

ALEN: Zahvaljujem Vam na razgovoru. Na kraju, kako vidite stanje arhitekture u regiji i što biste poručili mladim generacijama arhitekata?

IVA: Iz regije bih istaknula neke urede iz Slovenije koji su relevantni na europskoj razini, kao što su Bevk i Perović, Sadar+Vuga te Ofis. Takvu vrstu ureda, u kontekstu vidljivosti, nismo primijetili u regiji, a ni u Hrvatskoj, pa zato slabije poznajemo scenu regije izvan Hrvatske. Moja poruka mlađim kolegama bi bila vrlo kratka – izađite iz zone komfora i više riskirajte!

Slike: