Dobar crtež i vješta ruka su sekundarni, efemerni. Tehničko znanje se podrazumjeva i stječe. Međutim, čini mi se da je važno naučiti razumjeti arhitekturu kao interpretativno sredstvo, a ne singularno polazište / ishodište.

Jakša Kalajžić je arhitekt iz Splita, osnivač arhitektonskog studija J.K.A. Arhitekti. Uz prisutstvo u  arhitektonskoj praksi, učestvuje kao nastavnik u edukaciji na Arhitektonskom fakultetu u Splitu.  Diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu nakon čega surađuje sa velikim brojem arhitektonskih studija iz Zagreba i Splita (njirić+arhitekti d.o.o., Arhitektonski projektni zavod-inženjering d.d. Zagreb itd.). Od 2006. s kolegama Marijom Burmas i Ivom Petrićem osniva arhitektonski studio Submap iz Zagreba. 2009. osniva arhitektonski studio J.K.A. Arhitekti iz Splita u kojem samostalno djeluje. Od 2002. učestvuje na brojnim domaćim i međunarodnim arhitektonskim natječajima na kojima je osvojio brojne nagrade. 2012. djeluje član uredništva časopisa Čovjek i prostor,  službenog glasila Udruženja hrvatskih  arhitekata. Od 2015. sarađuje kao nastavnik u edukaciji na Arhitektonskom fakultetu u Splitu.

Za početak recite nam nešto više o sebi?

Ja sam arhitekt, osnivač arhitektonskog studija J.K.A Arhitekti iz Splita i docent na katedri za arhitektonsko projektiranje Fakulteta građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu.

Čime se bavi vaš biro, opišite nam studio i tim.

J.K.A. Arhitekti je arhitektonski studio putem kojeg se bavimo istraživanjem i prakticiranjem suvremenog mediteranskog / metropolitanskog krajolika kroz paralelne arhitektonske prakse: istraživanje / edukaciju i građenje. Naš arhitektonski studio je bez stalne postave djelujemo kroz raznovrsne suradnje s pojedincima i arhitektonskim uredima, te kroz različite medije od arhitekture, preko istraživanja zvuka i video umjetnosti , pa sve do umjetničkih instalacija. Čini mi se da u takvom, stalno promjenjivom okruženju, zadržavamo poslovnu i istraživačku fleksibilnost gdje područja naših interesa definiraju poslove koje odabiremo, a ne obrnuto.

Otkud ljubav prema arhitekturi?

Mislim da je u tom odabiru formativni utjecaj imao grad mog odrastanja, Split. Sveprisutne fenomenološke binarnosti toga grada; sunce-sjena, buka-tišina, kaos-poredak, kamen-staklo, promišljanje-ignorancija, kontinuitet-ad hoc, talent-mediokrizija;  urezane su u moj osobni imaginarij. Kada takvo fenomenološko bogatstvo uprizorite u Palači/Stanu koja je postala Grad, imate recept za ljubav prema arhitekturi. Taj grad je kontinuirani filmski set na otvorenom, da parafraziram Andreu Branzija; „No-Stop Split“.

Šta je najvažnije da posjeduje jedan arhitekta?

Sposobnost razumijevanja vremena i postora u kojem se (s)nalazi. Dobar crtež i vješta ruka su sekundarni, efemerni. Tehničko znanje se podrazumjeva i stječe. Međutim, čini mi se da je važno naučiti razumjeti arhitekturu kao interpretativno sredstvo, a ne singularno polazište / ishodište. Pokušavamo interpretirati „kulture življenja“. Da bismo to bili u mogućnosti potrebno je biti sveobuhvatno informiran, naprimjer podjednako dobro upoznat sa filmografijom Johna Casavetesa ili glazbenim opusom Tetsu Inouea kao i sa graditeljskim opusom Carla Scarpe ili Enrica Mirallesa. Ako želite razumjeti Jeana Nouvela, morate znati tko je Claude Parent. Da bi ste raspoznali fizionomiju duštvenog trenutka koji nas je doveo do hipervizualizacije svega što nas okružuje, ne možete ne znati tko je Guy Debord. Zanimljivije mi je o arhitekturi razmišljati kroz iskustva iz književnosti, glazbe ili filmske montaže, nego kroz iskustva tehnologije građenja. To se zove intertekstualnost. Tehnologija ima zadatak da prati kontinuitet arhitektonske misli, a ne obrnuto. Riječima Cedrica Pricea: „ Tehnologija je odgovor, što je pitanje?“

Kako je krenula vaša priča u svijet arhitekture?

Krenula je zaobilaznim putem, kroz ranu ljubav prema kulturi, filmu, glazbi. Smatrao sam da bi te rane afinitete bilo korisno strukturirati politehničkim znanjima. Međutim, na studiju arhitekture otkrio sam da u arhitekturi obitava podjednako tekstualnost kao i u književnosti ili filmu. To me je zainteresiralo i zadržalo uz arhitekturu.

Koje ste sve projekte radili, a koji su trenutno u izradi?

U svojoj praksi bavili smo se vrlo širokim spektrom arhitektonskih mjerila i tipologija, od javnih građevina poput edukacijskih građevina, hospitality tipologija, hostela, barova i restorana, do stanova i obiteljskih kuća. Međutim bez obzira na široki raspon svih nabrojenih tipologija ili mjerila građenja s kojima smo se susretali, projektantska strategija kojom se služimo je uvijek identična; pokušavamo postaviti pitanje koje do sada samima sebi još nismo postavili, sagledati problematiku iz neuobičajenih rakursa, a sve kako bismo zamutili značenjske granice koje proizlaze iz različtitih mjerila i sadržaja. Na taj način pokušavamo osloboditi arhitekturu od ideoloških „slijepih kuteva“ koji limitiraju višeznačnost događajnog potencijala prostora. Ideja kontinuiranog grada, naš je fokus; spavaća soba, ulica, bazen, aerodrom, kongresni centar, dnevni boravak, park; sve su to jednakovrijedni fragmenti „grada brikolaža“. U našim radovima sveprisutni su fenomeni kontinuiteta, značenja i tekstualnosti. Sviđa nam se ideja komunikacije kroz kulturne kodove, referencijalnost i opća mjesta kulture.

Koji su projekti u najavljenom periodu?

Uz aktualne projekte koji su u fazi izgradnje ili u ranoj fazi projektiranja, trenutno se bavimo istraživanjima u sferi teorije arhitekture kao i „papirnate arhitekture“. To je dio aktivnosti koja proizlazi iz sudjelovanja u edukaciji na Arhitektonskom fakultetu u Splitu, ali je i dio istraživanja koja imaju direktan utjecaj na ono što radimo u arhitektonskoj praksi. Paralelnost dviju praksi, graditeljske i istraživačko edukacijske daje nam uvid u nove mogućnosti kako građenja tako i istraživanja. Također, od ove jeseni pridružujem se nastavi na Arhitektonskom fakultetu u Mostaru kao gostujući nastavnik u zajedničkoj suradnji sa uvaženim kolegom i vrlo uspješnim mladim arhitektom Krešimirom Damjanovićem s kojim također surađujem i na arhitektonskom fakultetu u Splitu. Sudjelovanje u edukacijskim procesima na fakultetima na kojima radim, vitalna je za kontinuirani napredak moje vlastite arhitektonske prakse, jer me zadržava u blizini tema koje su esencijalno arhitektonske teme: kontinuitet arhitektonske misli kao ishodište „ideje o ideji“ koju još nazivamo i „koncept“.

Kakva je arhitektura u Hrvatskoj?

Recentna arhitektonska praksa u Hrvatskoj, duguje visoku kvalitetu i ubrzani razvoj činjenici postojanja javnih natječaja koji su iz temelja promjenili fizionomiju i dosege hrvatske arhitekture u posljednjih dvadeset godina. Najednom se pojavilo mnoštvo sposobnih, ambicioznih i kompetitivnih mladih arhitektica i arhitekata koji su dobili priliku kroz javne natječaje pokrenuti vlastite urede i izgraditi svoje prve arhitektonske realizacije, i što je još važnije, ti mladenački radovi artikulirali su prostor novog javnog života. To je još jedan dokaz kako država može / mora biti medijator društvenih i kulturnih progresa.

Ko sve čini vaš tim i koliko je važan timski rad?

Arhitektura nipošto nije samotan posao, kao na primjer, pisanje. Ne zanima me ideja o prepoznatljivosti vlastitoga rada, važno mi je da bude aktualan, da postavlja relevantna pitanja i upinje se ponuditi produktivne odgovore. U tom smislu, svi su dobrodošli.  Važno mi je da što veći broj ljudi sudjeluje u onome što radim, pa makar i indirektno, kroz različite vrste učešća, od rasprave do realizacije. U interdisciplinarnom mediju kakav je arhitektura, nepotrebno je i zamorno utvrđivati granice autorstva.

Za kraj, imate li neku poruku za naše čitaoce?

Riječ, optimizam, mi prva pada na pamet. Sve „kulturne okamine“, pa tako i arhitektura izrasle su, čini mi se, iz optimizma, potrebe da komentirajući svijet u kojem živimo, prizivamo svijet u kojem bismo željeli živjeti.

Priznanja i nagrade                           

2003.- Natječaj za zgradu gimnazije u Koprivnici, u  radnoj      grupi sa profesorom Hrvojem Njirićem,

DRUGA NAGRADA

2006.-  Natječaj za za izradu idejnog   arhitektonsko-urbanističkog rješenja Osnovne škole «Ivanja Reka“ s trodjelnom dvoranom u Zagrebu, PRVA NAGRADA

2007.-  Natječaj za Javnu građevinu i policijsku postaju u         naselju Kozari Putevi, PRVA NAGRADA

2007.-  Natječaj za urbanističko-arhitektonsko rješenje sadržaja ugostiteljsko-turističke namjene_Hotel     Bačvice, Split,    DRUGA NAGRADA

2008.-  Natječaj za izradu urbanističko-arhitektonskog rješenja    za rekonstrukciju i dogradnju Hotela  Ambasador u Splitu, TREĆA NAGRADA

2011.-  Obiteljska kuća za odmor, Žeževica, NOMINACIJA „DRAGO GALIĆ“ ZA NAJUSPJEŠNIJE OSTVARENJE NA PODRUČJU STAMBENE ARHITEKTURE ZA PROTEKLU GODINU

2012.-THINK SPACE PAST FORWARD, konceptualni   međunarodni natječaj za Lučki terminal u Yokohami, U izboru Alejandro Zaera-Polo dodjeljeno PISMENO PRIZNANJE (Honurable mention)

2020.-Osnovna škola Ivanja Reka: NOMINACIJA ZA NAGRADU VIKTOR KOVAČIĆ 2020.

2020.-Osnovna škola Ivanja Reka: Nominacija za Nagradu Europske unije za suvremenu arhitekturu – Mies van der Rohe (European Union Prize for Contemporary Architecture – Mies van der Rohe Award)

2021.-Osnovna škola Ivanja Reka: BIG SEE AWARD 2021

2021.-Osnovna škola Ivanja Reka: BIG SEE GRAND PRIX NOMINACIJA 2021.