Živjeti američki san: Upravo je to ostvarila hrabra i ljubazna Mostarska pod čijim je budnim okom i potpisima nikla svjetska senzacija, čelično-staklena konstrukcija koja je od 2007 do kraja 2020 privukla više od 10 miliona turista

Intervju: Jasna Vikić Bešo

Donosimo vam inspirativnu priču naše sagovornice Jasne Vikić Bešo. Možda ste čuli za nju, možda i ne. Ali, svakako je jako bitno da pročitate njenu priču i ispunite se pozitivnom energijom. Iz rodnog Mostara uslijed ratnih dešavanja sa pustim snovima i nadom u bolje sutra odlazi u svijet. Tamo slijedi borba za opstanak, stalni rad, učenje, razni poslovi i slično. No, da se upornost i ustrajnost isplate upravo je ova priča dokaz. Proživjeti američki san, projektovati brojne projekte, među kojima je i svjetska senzacija u Las Vegasu, dokaz je da se može sve. Jako ljubazna i prijatna Jasna nam je kazala da inače ne voli da daje intervjue, ali kad je u pitanju stručni časopis za građevinarstvo i arhitekturu rado će ispričati svoju priču. Na to smo joj jako zahvalni, a vama prepuštamo čitanje priče koja će vas sigurno potaći na razmišljanje.

1. Za početak našeg razgovora, recite nam ko je Jasna Vikić Bešo?

Rođena sam od roditelja Hercegovaca. Otac je Bešo, majka Rahimić. Nakon ženidbe, moji roditelji su nekoliko godina živjeli u Titogradu, jer je otac bio tamo na službi. Tu se rodila moja sestra Enisa koja je malo starija od mene. Kad su mi bile dvije godine preselili smo se u Mostar i živjeli smo u Titovoj ulici gdje se rodio i moj brat Jasminko, Potom smo preselili na Carinu i živjeli do 65 godine, a nakon toga u Zvjezdare na Aveniji 14. februara.  Svo moje školovanje je bilo u Mostaru, od osnovne škole, gimnazije Aleksa Šantić i Mašinskig fakulteta Sarajevo, odjeljenje Mostar gdje sam diplomirala 75. u klasi prof. dr. Seid Ferušica, redovnog profesora građevinskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Malo kasnije sam magistrirala na konstruktivnom smjeru u klasi profesora dr. Osmana Muftića, šefa katedre za mehaniku fakulteta Strojarstva i Brodogradnje Sveučilišta Zagreb.

2.1993. godine izbjegli ste u kalifornijski Palm Desert. Kako su izgledali vaši dani od dolaska, te koliko je bio trnovit put ka uspjehu?

Po izlasku mog supruga iz logora Dretelj i nakon svega što se dešavalo te ratne 1993. godine, nas dvoje i naše dvoje djece sa 4 torbe, obreli smo se u Palm Desertu, California. IRC nam je odobrio ulazak u Ameriku i svi imigranti su imali sponzore. Međutim kako sam ja željela da dođemo u Kaliforniju zbog mojih zdravstvenih razloga, jer sam se bojala da ne završimo negdje na sjeveru, zamolila sam svog rođaka Zulfu Đukić da mi bude sponzor, samo na papiru i  da mu nećemo biti na teretu. Slijedeći dan nakon što sam mu ostavila telefonsku poruku, on me nazvao i rekao da će to i učiniti. Tako zahvaljujući njemu i njegovoj supruzi Rosemary obrali smo se u Palm Desertu. Ona nas je dočekala na aerodromu u Palm Springs i smjestili smo se 5 dana u njihovoj drugoj kući. Tu su već bili smješteni njegovi bliži rođaci, a i da mu ne bismo bili na teretu, kako sam mu i obećala, prešli smo u iznajmljeni stan i od tog momenta smo se za sve sami snalazili. Inače želim napomenuti da su supružnici Đukić puno učinili za mnoge porodice iz Mostara. Puno ih je došlo preko njih u Palm Desert i oni su im svesrdno pomagali. Kako je izgledalo prvih dana da vam i ne govorim. U gradu gdje nema gradskog prijevoza, gdje svi voze svoje automobile, gdje je se do prodavnica sa hranom treba pješačiti i nekoliko kilometara, nemate telefona, vrućina, početak je bio nezamislivo težak. Čim smo se smjestili u stan pitam susjeda gdje je pošta i on nas uputi. Pješačili smo preko 4 milje do glavne pošte, jer smo htjeli da se javimo rodbini. Uđemo u poštu i pitamo gdje su govornice, a oni nas čudno gledaju i kažu u pošti nema govornica. Trebalo je otići u specijaliziranu prodavnicu i prije nego što što počnete razgovor sa inostranstvom trebalo je ubaciti $10, a onda sve dodatno po minuti. Ubrzo smo shvatili da je jeftinije napisati pismo i faksom ga poslati iz iste prodavnice i tako smo komunicirali. Ispočetka je bilo vrlo naporno ići u kupovinu, a onda je muž kupio neko polovno biciklo, pa je bilo malo lakše. Jednog dana pošaljemo sina da kupi neke namirnice i između ostalog i pivo. Sin koji je upravo bio navršio 12 godina, dolazi kući vidno uznemiren, crven u licu, samo što ne plaće. Kaže kako ste me mogli poslati po pivo, htjeli su zvati policiju, jer niko mlađi od 21 godinu ne može kupiti alkohol. To su samo neke pojedinosti s kojima smo se susretali i koje su nama izgledale ili nelogične ili nepoznate. Sina sam odmah upisala u školu i kako nisam znala može li imati uplaćeni obrok u školskoj menzi, pravila sam mu sendviče svako jutro i to sa hljebom kojeg sam prvi put u životu sama spremala. Bilo mi je teško svakodnevno pješačiti da ga kupim. I veš sam ručno prala, jer nisam imala veš mašinu. Jedan dan otvorim sinovu školsku torbu da vidim šta su radili u školu kad tamo sendvič kojeg samo to jutro pripremila. Pitam ga zašto nije pojeo sendvič, a on kaže zaboravio ga baciti u smeće kao i sve prethodne.  A zašto si to radio, pitam g,a a on kaže kada je prvi sendvič na pauzi htio pojesti svi su mu se smijali. Vjerovatno je i moj hljeb bio nezgrapan za sendvič. Niko mi nje rekao kad sam ga upisivala u školu da se treba prijaviti za taj obrok i nešto minimalno platiti. I tako je moj sin petnaestak dana bivao u školi bez jela i nije mi se poželio. Kćerka je u gimnaziji učila engleski i otišla je na college da se upiše i dali su joj test kao prijemni ispit. Zatečena i bez ikakvog prethodnog spremanja položila ga je i bila je prva na listi. Kao rezultat naveli su 105% od mogućih 100 %. Valjda su htjeli naglasiti kako je izvrsna odgovorila. Svi su se čudili kako tako jedna djevojka došla iz “ tamo neke Bosne i Hercegovine” da bude najbolja. Onda su joj oni samoinicijativno uplatili školarinu i tako da je tu završila besplatno dvije godin,e a onda nastavila u Las Vegasu.

Kako u našoj struci suprug i ja nismo mogli naći posao, bili smo spremni bilo šta raditi, čak i kao čistači u zološkom vrtu Living Desert i u jednoj privatnoj školi. U zoološkom vrtu su nas odmah odbili, a u privatnoj školi su nas primili. Muž je davao neke sportske aktivnosti djeci, a ja sam čistila wc da bi nas trećeg dana direktor pozvao u svoju kancelariju i izvinjavao se što nas je uposlio rekavši da nije znao koje obrazovanje imamo i da se on osjeća neugodno da nas dvoje radimo taj posao. Platio nam je dva dana i mi smo se kao pokisli vratili kuci. Slijedilo je ponovo traženje, ja sam čistila kuće, a muž je dobio posao room servera u jednom lijepom hotelu u Indian Wellsu.

Kako smo stremili boljem poslu, odlučila sam da pošaljem svoju biografiju u Las Vegas i bila sam pozvana na intervju i na sreću odmah dobila posao statičara. Opet  početak sa nule, promjena sredine i sve ostalo. Bilo mi je teško, jer sam slabo govorila engleski, kroz obrazovanje sam učila francuski. Uz to i novi sistem jedinica kao i drugačiji sistem gradnje, tako da sam svaki dan išla na posao kao na giljotinu bojeći se da će mi šef reći da od sutra ne dolazim. Sve te moje poteškoće bile su ublažene divnim prijemom, nikad me niko nije pitao ni odakle sam ni rekao kako slabo govorim engleski jezik. Najteže mi je bilo kada bi me klijenti na telefon pitali nešto vezano za projekat, preznojavala sam se kako im objasniti i odgovoriti na pitanje. Uvijek sam se izvinjavala za moj loš engleski jezik. A oni bi mi rekli da je moj engleski odličan i da bi oni bili presretni da moj maternji jezik govore kao ja njihov. Potom bi me stidljivo upitali: “A koji je to vaš maternji jezik? “Oni su mi zapravo dijelili komplimente koje nisam zaslužila iz učtivosti i tolerancije, a ja se upravo zbog lošeg poznavanja jezika bojala da bih mogla izgubiti posao, ne zbog samog posla nego da se neko nakon telefonskog razgovora sa mnom ne požali i ne upita mog šefa (vlasnika firme) kako može uposliti nekog ko ne poznaje dovoljno engleski jezik. Poučena našim reakcijama i netolerancijom u toku rata, ovdašnje reakcije ljudi su mi bile prijatno iznenađenje. Kažu koga je zmija ujela i guštera se boji. Pa na kraju krajeva tokom rata 90-tih su mnogi stradali zbog pogrešno izgovorene riječi u datom momentu ili bili “oni drugi”.

Muž je radio dva posla. Noću je od 10 do 6 ujutro radio kao room server u hotelu Tropicana, ujutro u autu presvlačio uniformu hotelskog radnika i oblačio se u radno odijelo i radio na gradilištu od 7 do 5. I ja sam radila i po 12 sati, a nekad i više.

Nakon nekoliko godina muž je prestao raditi posao u hotelu, a zadržao ovaj na gradilištu. Bio je plaćen samo dok je radio, ni jedan praznik mu nije bio plaćen, ni jedan dan godišnjeg odmora, ni jedan dan bolovanja. Subotom i nedjeljom išao je u unijsku školu da postane majstor za postavljanje pločica, granita, mramora. Bio je vrlo uspješan i spretan i nakon škole i nekoliko godina iskustva, postao je jedan od najcjenjenijih u toj struci u Las Vegasu i radni vijek je završio kao supervizor u departmanu za održavanje svih površina pod granitom, mramorom i pločicama u poznatom hotelu Mandalay Bay. Hoteli u Las Vegasu su vrlo luksuzni, pa možete zamisliti koliko pažnje se pridaje tim površinama.

3. Projektovali ste inženjersku svjetsku senzaciju, čelično-staklenu konstrukciju koja je od 2007 do kraja 2020 privukla više od 10 miliona turista. Recite nam nešto više o tome?

Skoro da i nemam šta dodati ovome što ste vi kroz pitanje konstatirali osim da potvrdim da puno turista dolazi iako je poprilično skupo posjetiti Sky Walk. Pogotovo kad cijela familija krene, trošak je veliki. Bez da se računa dolazak do Las Vegasa, samo troškovi obilaska Sky Walka sigurno dođu po osobi $100 kada se sve pristojbe uzmu u obzir. Ko god to može priuštiti, stvarno ga treba obići.

Ta nebeska šetnica je maštu poduzetnika David-a Jean-a pretočila u stvarnost, a na radost turista iz cijelog svijeta omogućujući im da iz ptičje perspektive dožive neopisivu ljepotu Grand Canyon-a. S druge strane tu se potvrdilo inženjersko znanje i domišljatost kako u projektovanju, tako i u izvođenju i korištenju metoda koje ljudskoj civilizaciji odavno stoje na raspolaganju, a i onih najnovijih.

4. Prije rata ste bili šefica biroa za konstrukcije mostarskog Soko inženjeringa. Kao stručnjak na proračunu konstrukcija reagovali ste na javni konkurs jedne firme u Las Vegasu. O čemu se tačno radilo?

Lochsa Engineering Company je trebala inženjera koji će raditi na proračunu konstrukcija. Trebalo je ispuniti određene uslove, a ja da vam iskreno kažem mnoge nisam mogla ispuniti, jer se nisam bavila projektovanjem takvih građevina niti sam koristila software potrebne za proračun. Znajući prije svega da je dobar inženjer onaj inženjer koji uz znanje stečeno obrazovanjem prije svega treba da zna i kako da se služi literaturom i kako da usvaja nova saznanja kroz korištenje novih software-a a da vam to niko ne pokazuje, osmjelila sam se i kupila avionsku kartu iz Palm Springsa za Las Vegas i došla na intervju. Uvijek sam se oslanjala isključivo na sebe samu i vjerovala u sebe. Vlasnik i principal firme, statičar po zanimanju, pitao me na kakvim proračunima sam bila angažirana, koje programe sam koristila. Odlučio se da me uposli.

5. Pozvani ste na razgovor i primljeni na radno mjesto statičara? Koliko vas je iznenadilo, ali i potaklo i dalo ‘’vjetar u leđa’’?

Iskreno rečeno, bila sam iznenađena, jer možete zamisliti sa

mojim vrlo lošim engleskim jezikom u to vrijeme nije me čak ni upitao odakle sam stigla. Ukazao mi je povjerenje na osnovu onoga što sam mu rekla da sam radila i šta sam kroz studij strojarstva i magisterija na konstruktivnom smjeru slušala i položila. I upravo mi je to bilo najveći vjetar u leđa, jer ja sam se uvijek osjećala da mi je mjesto svuda tamo gdje se radi i poštuje jedno drugog, cijeni različitost i gdje se tolerancija na djelu potvrđuje. Ja se zapravo nikada nisam osjećala isključivo pripadnikom jedne nacije ili religije niti imala želju da po tome budem prepoznatljiva. Mnogo važnije mi je bilo da me ljudi prepoznaju kao dobrog čovjeka, vrijednog radnika koji se ne stidi bilo kojeg posla, kao dobru suprugu i još bolju majku, dobrog prijatelja. Sve sam to stekla i ponijela iz kuće svojih roditelja i naišla na supruga sa istim ili sličnim vrijednostima.

6. Kako su izgledali naredni dani radi u firmi? Koliko ste napredovali, šta vam je bilo najteže?

Prvi dan sam bila ubačena u vatru, dobila svoj ograđeni prostor, priručnike, kompjuter i rečeno mi je koji kompjuterski programi su instalirani. Prvi put sam za njih čula, nikad prije ih nisam koristila, a niko mi nije ni pokazao kako da ih koristim. U našim krajevima inženjeri idu na seminare da usvoje nove programe, a ovdje samo kažu taj i taj program je dodat, izvolite ga koristiti. Uz program idu i upute, pa izvolite čitajte i primijenite ih. Taj moj prvi projekat je bila vatrogasna stanica i plus sam dobila da vodim projekat koji je već u toku građenja. Isti čas su me sa gradilišta zvali i pitali da li mogu neku vezu grede za stub da urade na drugi način, jer se nešto zakompliciralo i predložili su mi sistem veze koju treba da odobrim. Sad možete zamisliti mene, ne znam ni kakva je ta prva veza, ne znam ni kakva je druga, a pola stvari ne razumijem. Preznojavam se i na mom lošem engleskom jeziku govorim kako ću to investigirati i odgovoriti im uskoro. Naravno, to uskoro je moralo biti odmah, jer to tako i očekuju, gradilište ne smije stajati i ne smije se kasniti. Po oznaci veze koja je u projektu, zaključila sam da je Simpsonova veza, nađem katalog sa tim vezama, vidim kapacitet te postojeće veze, a onda analiziram opterećenje na tu vezu i pošto veza koju su sa gradilišta predložili, nije iz kataloga, izračunam kapacitet veze koju su predložili i vidim da ja adekvatna za projektom zahtijevano opterećenje. Skicu nove veze sa mojim proračunom pošaljem faksom. Uglavnom svako jutro sam odlazila na posao za brigom jesam li prethodni dan nešto pogriješila, kako će

reagirati na moje loše obraćanje preko telefona, mislim zbog lošeg engleskog. Bilo je vrlo teško i stresno, radila sam i po 12 h na dan, a ponekad i duže samo da bih sve stigla, a često se znalo desiti da noću ne spavam, jer se brinem da sam možda nešto predvidjela. U proračunu nije samo stvar znanja i dizajna, mora se poznavati građevinska regulativa koja je zakonom specificirana. Regulativa se stalno unapređuje i mora se pratiti. Svako malo na stolu zateknete izmjene i dopune postojeće regulative. Kada se projekat završi i pošalje na Building Department da se odobri, onda vam inženjeri iz tog departmana znaju postavljati pitanja da se objasni zašto i kako se nešto proračunalo i uvijek mora biti sve jasno i precizno i naravno na kraju odobreno.

8. Smatrate li da ste ostvarili američki san, o kojem mnogi sanjaju?

Iz iskustva ovdje, mislim da Amerikanci smatraju pod američkim snom kupovinu kuće. Ako je to taj san, onda smo ga mi ostvarili poslije dvije i pol godine i ponovili više puta. Sve je to bio izuzetan napor za supruga i mene. Međutim, moj san nikada nisu bile materijalne stvari.

Kada sam završila gimnaziju, podjednako sam željela studirati medicinu kao i arhitekturu, prirodne i društvene nauke, jezike…  Sve me podjednako interesiralo. Najteža je bila odluka šta izabrati. Ipak mislim da bi se najbolje potvrdila kao ljekar, ali eto neke druge okolnosti su bile presudne. Osim struke puno drugih stvari je privlačilo moju pažnju i sve što sam željela da radim istraživala sam sama i puno toga mi je išlo od ruke. Uz sve te interese nikad u životu nisam osjećala da mi je dosadno. I da je dan mnogo duži, uvijek bih imala što raditi. Meni zapravo nedostaje vremena da radim sve sto želim i kako se godine nižu, sve više sam svjesna činjenice da puno toga što sam željela da uradim, neću stići. Ipak sam zadovoljna postignutim.

9. 11. januara 2006. godine počinjali ste sa podizanjem prve metalne grede na stupove i navlačenje preko ivice kanjona. Sjećate li se tog dana, šta vam je ostalo u sjećanju?

Kako da ne! To je bio moj prvi susret sa Grand Canyonom, lokacijom gdje će 14 mjeseci kasnije zvanično biti puštena u promet ta “Nebeska Šetnica”.  Ostala sam zadivljena neopisivom ljepotom Grand Canyon-a i  radosna da dočekam prvi komad grede na toj lokaciji. Puno rada i truda je trebalo od strane svih učesnika u projektu i znala sam da je to početak rađanja građevine koja će sljedeće godine postati jednom od najpoznatijih u svijetu. Danas sam sigurna da će uz pravilno održavanje, Sky Walk na Grand Canyon-u, pružiti uživanje mnogim radoznalim i odvažnim posjetiocima generacija što dolaze. I upravo to je ono što pruža veliko zadovoljstvo.

Svi ćemo mi otići odakle se niko ne vraća ali ova šetnica će još dugo stajati tu, odolijevati vjetrovima, kiši i suncu, a i zemljotresima.

10. Recite nam više o o Skaywalk, staklenom podu, šta ste sve radili, šta je bio vaš zadatak?

Nije moja zasluga što sam dobila da radim na tom projektu, vjerovatno se to slučajno desilo. Mogu samo reći da sam odmah bila presretna, jer sam bila svjesna da će postati svjetski priznati projekat. Naravno moja zasluga je da sam odgovorila zadatku koji se od mene očekivao.

Dan kada se greda podizala na stubove i navlačila preko ivice kanjona, na gradilište su došle sve moguće televizijske kompanije da snimaju taj značajan trenutak, jer je to bio poseban izazov.

Za to vrijeme sam primila na 100 poziva od saradnika naše firme, uglednih arhitekata i inženjera sa čestitkama i to mi je puno značilo.  Svi su bili svjesni veličine tog projekta. Mnogi svjetski magazini su još dok je bio u fazi montaže pokazali veliki interes za projekat i tražili podatke. Svaki detalj na objektu je prošao kroz moje ruke odnosno, ja sam ga proračunala: od oblika čelične grede i kratkih čeličnih stubova, visine, širine, debljine stijenke grede i stubova, zavarivanja, temelja i pilona ukopanih u stijene. Ono sto su drugi ugradili kao npr, staklo po kojem se hoda, računala je jedna francuska firma, a ja sam na kraju morala sve prekontrolisati i odobriti.

11. Vidikovac se sastoji od dvije čelične grede koje idu paralelno jedna prema drugoj i u najudaljenijoj tački od zida kanjona se savijaju u obliku potkovice. Opišite nam detaljnije ovaj vidikovac?

Vidikovac ili obzervacijska platforma ili kako je nazvaše nebeska šetnica se sastoji od dvije čelične grede koje idu paralelno jedna drugoj i u najudaljenijoj tački od kanjona se savijaju u obliku potkovice. Grede su šupljeg pravougaonog presjeka. Što se tiče veličine mogu vam samo reći da se kroz njih može hodati i povremeno vršiti inspekcija varova i svega što je građevinskom regulativom predviđeno. Između greda su nosivi stakleni paneli napravljeni iz nekoliko slojeva. Predviđeno je da se površinski sloj mijenja radi tragova nastalih od hodanja i vremenskih prilika: kiše, vjetra, sunca. To omogućava brzu i efikasno promjenu tako da je površina stakla stalno bezprijekorno čista i prozirna i ambis ispod nje se može lijepo vidjeti, bez ikakvih opstrukcija. Pošto platforma nije ničim poduprta, nema nikakvih zatega, temelji su napravljeni tako da uz najmanje narušavanje tla daju vrlo veliku otpornost protiv čupanja što je vrlo bitno kod građevina sa velikim konzolama. Poseban zahtjev Hualapai tribe-a na čijoj zemlji je napravljen vidikivac je bio da se napravi sa što manje iskopavanja, jer su za njih tlo i priroda “majka svetinja.” Zato su temelji armiranobetonski kesoni i svaki u sebi ima usidrena dva čelična stuba preko kojih idu čelične grede. Svaki keson ima 22 armiranobetonska mikropilona 16.5 cm prečnika sa čeličnom armaturom u sredini. Idu u dubinu oko 14 metara. Temelji sa tim mikro pilonima su toliko čvrsti da i kada bi se moglo staviti 32 000 000 kg težine na tu platformu, ne bi se iščupali iz zemlje. Netko je to poredio sa 71 Boing 747 opterećenih maksimalno dozvoljenom težinom i rekao da platforma može imati toliku nosivost. To je potpuno netočno, niti ima potrebe da ona bude tako izdržljiva. To je samo kapacitet temelja i pokazatelj koja težina bi se mogla staviti na platformu, a da se temelji ne iščupaju iz zemlje. To je prvo što su ljudi pitali kada su našli na platformi, pogotovo kada je otvorena za posjetu, a dok se još zgrada nije završila.

12. Kakvi su vaši proračuni za vidikovac? Koliko ljudi može biti u datom trenutku na vidikovcu?

Mislim da sam vam odgovorom na prethodna pitanja puno toga rekla, a sama platforma u svakom datom trenutku može na sebi imati oko 800 ljudi, izdržati zemljotres od 8 stepeni Rihterove skale kao i udar vjetra brzine od 160 km na sat.

13. Javno predstavljanje novootvorenog objekta bilo je 20. marta 2007. godine kada ste upoznali i neke osobe koje su vam ostale u sjećanju. Koga ste upoznali, koliko vam je to značilo?

U toku projektiranja kao i u toku gradnje upoznala sam mnogo vrsnih inženjera i stručnjaka iz drugih polja. Npr. to su inženjeri jedne kanadske firme koji su radili model na vjetar. Ova šetnica je na takvoj poziciji da do tada nikada u svijetu ni jedan objekat nije računat na takvu vrstu vjetrova. U literaturi nema podataka koliki je udari vjetra na zgradu visoko preko 1300 m. Tako visoka zgrada još nije napravljena.

Burj Khalifa u Dubai-u je visoka 828 m. Sky Walk strši 25 m iznad kanjona koji je dubok preko 1300 metara i vjetar se sa dna kanjona diže i velikom silinom sa svih strana udara na šetnicu. Trebalo je puno mjerenja i svakodnevnog ispitivanja udara vjetra na toj lokaciji da bi se kasnije napravio model i sa točnim podacima moglo ući u proračun. Upoznala sam i izvrsne montažere. Bilo je veliko umijeće montirati Sky Walk. Sve predložene načine montaže su montažeri dostavljali meni na razmatranje i konačno odobrenje. Zavarivanje konstrukcije također je vrlo bilo studiozno kroz rendgenske kontrole i sve što takva konstrukcija zahtjeva. Temelji su također su bili posebno umijeće. Sve su to ljudi koji rade svoj posao vrlo odgovorno i na vrijeme uradili. Ipak posebno sam se obradovala susretu sa Buzz Aldrin-om, astronautom koji je zajedno sa Neil Armstrong-om dotakao mjesečevu površinu 20. jula 1969. godine.

14. Skaywalk je samo jedan od projekata koje ste radili? Recite nam koje ste projekte još radili?

Bilo ih je dosta. Izdvojila bih neke koje su po mnogo čemu posebni. To su dvije privatne jevrejske škole i hramovi: Midbar Kodesh Congregation i Ner Tamid Congregation, Police  Station and Academy, nekoliko velikih modernih nadstrešnica koje su dobile i nagradu za konstrukciju, Spiralni escalator u Forum Shops u hotelu  Caesars Palace i puno drugih atraktivnih objekata po hotelima. Malo čudno zvuči, zar ne? Objekti u hotelu. Hoteli su u Las Vegasu pravi mali gradovi.

Tako ponekad vozeći se kroz Las Vegas ugledam građevinu izniklu iz arhitektonskih planova kojima sam kroz statičke proračune, koristeći najnovije software dala život i bude mi drago. Znate mnoge od tih objekata u toku gradnje nikad nisam ni vidjela, jer je sve išlo tako po planu da nije ni bilo potrebe da dođem na gradilište i onda nakon nekoliko godina sasvim slučajno ugledam i prepoznam objekat  na kome sam radila i bude mi drago.

15. Danas ste u mirovini skupa sa Vašim suprugom? Kako biste ocijenili vaš dosadašnji život i rad?

Mogu samo reći da smo nevjerovatno puno radili, pogotovo u početku. Sve što smo stekli, bio je rezultat isključivo našeg teškog rada. Nismo imali nikakvu pomoć niti financijsku podršku kao u nekim drugim državama. S obzirom na to da smo relativno kasno došli u Ameriku, mislim da nije neskromno ako kažem da smo jako zadovoljni postignutim i da možemo biti ponosni na svoj težak rad.

16. Posjetite li ikad Skaywalk?

Ne.

17. Koliko je truda, rada i upornosti potrebno da se ostvare snovi?

Mislim da se odgovor na ovo pitanje može izvesti iz mojih odgovora na ostala pitanja. Jednostavno rečeno treba se puno, puno raditi i odricati bilo kakvog luksuza, pogotovo u početku ako želite da imate pristojan život, a da se puno ne zadužujete.

18. Za kraj, imate li neku poruku za naše čitaoce?

Drago mi je da ste pokazali interes za ovaj projekat i hvala vam na vremenu i prostoru koje ste mi ukazali. Nadam se da će čitaoci shvatiti i veličinu i ozbiljnost ovog projekta sa stručnog stanovišta, a i saznati kako  se u Americi radi. Radi se mnogo više nego u našim krajevima ili bilo gdje u svijetu. Američki narod zapravo nije ni svjestan kako puno radi, a malo dobija zauzvrat. Njima je nezamislivo da imaju plaćeno mjesec dana godišnjeg odmora, ako ikako imaju i jedan dan ili da dobiju regres za godišnji odmor, da majka ima plaćeno porodiljsko odsustvo. To je Amerika. Mogućnosti su velike i samo ljudi koji su spremni na velika odricanja i uporan rad i usvajanje novih znanja, uspijevaju. Kad kažem uspijevaju mislim na postignute rezultate u poslu kojim se bave. Ne mislim na stečeno bogatstvo. U Americi se ne postaje bogat preko noći. Tako se može postati jedino ako dobijete na lotu ili lutriji ili naslijedite veliko bogatstvo za koje se neko ranije dobro morao pomučiti ili eventualno imate sreću pa uložite novac u dobar stock na marketu. U našim krajevima je moguće da ljudi postanu bogati preko noći, a razlozi su poznati.