Najveći uzor su mi starije i iskusnije kolege sa kojima sam radila, a koji su mi kroz rad i saradnju nesebično prenosili svoje znanje.

 U narednim redovima donosimo razgovor sa Jelenom Barać, arhitekticom koja nam piše o ljubavi prema arhitekturi, njenoj priči i ulasku u svijet arhitekture, uzorima i slično. Jelena je master arhitekture, sudski vještak arhitektonske struke, a njeni poslovni afiniteti usmjereni su kako prema projektovanju i izvođenju stambenih i poslovnih objekata, tako i prema  projektovanju enterijera i izvođenja istih.

Jelena Barać, dipl.inženjer arhitekture

 Za početak recite nam nešto više o sebi?

Ja sam Jelena Barać, diplomirani inženjer arhitekture, sa diplomom mastera. Sudski sam vještak arhitektonske struke i arhitekturu ne smatram za posao, nego za način života. Diplomirala sam na Arhitektonsko-građevinskom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci 2012. godine, a magistrirala na istom univerzitetu dvije godine kasnije sa ocjenom deset. Izlagala sam svoje projekte na nekoliko arhitektonskih konkursa u zemlji i inostranstvu, među kojima su i “Trimo Urban Crash” u Sloveniji i “International urban planners exhibition” u Srbiji, „Balkansko arhitektonsko Bijenale“ u Beogradu i slično, na kojima rezultat nije izostao. Bila sam vođa i član svjetskog tima arhitekata na projektovanju i izvođenju prvog brendiranog hotela u Banjoj Luci – “Courtyard by Marriot”. Moji poslovni afiniteti usmjereni su kako prema projektovanju i izvođenju stambenih i poslovnih objekata, tako i prema  projektovanju enterijera i izvođenja istih.

Otkud ljubav prema arhitekturi?

Ljubav prema istome seže još iz perioda osnovne škole, od časova likovne kulture, na kojima se istančao kreativni osjećaj kako za lijepo, tako i za proporciju. Paralelno tome, kao dijete maštala  sam i da isprojektujem kuću za svoje roditelje, te je taj dječiji san bio skriveni motiv za sav put koji je uslijedio.

Kako je krenula vaša priča, odnosno vaš put u svijet arhitekture?

Sve je počelo sa upisom na arhitektonsko- građevinski fakultet u Banjoj Luci. Tada se otvorila čitava paleta mogućnosti koju arhitektura pruža kreativnim ljudima, pa tako i meni. Sve ono o čemu sam kao ranije maštala, sada  je postalo izvodivo i realno. Sa prvim časovima arhitektonskog projektovanja, procvjetala je i ljubav kako prema jednoporodičnim stambenim i kolektivnim objektima, tako i prema objektima javnog sadržaja.

Ko su vam uzori u arhitekturi?

Najveći uzor su mi starije i iskusnije kolege sa kojima sam radila, a koji su mi kroz rad i saradnju nesebično prenosili svoje znanje. Pored njih naravno tu je samouki japanski arhitekta Tadao Ando, koji je isprva živio kao bokser i vozač kamiona. Njegov arhitektonski stil naglašava ništavilo i prazan prostor kako bi predstavio ljepotu jednostavnosti. On favorizira projektovanje složenih prostora koji zadržavaju izgled jednostavnosti. Kao arhitekt, on vjeruje da arhitektura može promijeniti društvo: „za promjenu nastambe potrebno je promijeniti grad i reformirati društvo”. Posebno je interesantna njegova primjena betona u praksi za koju kaže: „Zatvorene prostore stvaram uglavnom pomoću debelih betonskih zidova. Primarni razlog je stvaranje mesta za pojedinca, zone za sebe unutar društva. Kada spoljašnji faktori gradskog okruženja zahtevaju da zid bude bez otvora, unutrašnjost mora biti posebno puna i zadovoljavajuća.”

Koji su vam projekti posebno dragi koje ste radili?

Svi su dragi na sebi svojstven način. Kada su u pitanju enterijeri, naprosto je teško odlučiti se za samo jedan, jer je svaki od njih priča za sebe. Stoga bih izdvojila projekat javnog sadržaja, a to je prvi brednirani hotel u Republici Srpskoj, Hotel  „Courtyard by Marriott“ u Banjoj Luci, gdje sam bila project menadžer i član svjetskog tima arhitekata na projektovanju i izvođenju istoga, gdje mi je kao mladom arhitekti pružena šansa da ispečem zanat, ne samo iz oblasti arhitekture, nego i svih pratećih, koje se javljaju kod izvođenja jednog objekta, počevši od vođenja gradilišta, traženja ponuda, koordinaciju između izvođača, projektanata i investitora sa jedne strane, te brenda sa druge strane, poštovanja kako naših tako i zakonskih regulativa brenda itd…

 Na kojim projektima trenutno radite, a koji su vam u najavi?

Trenutno je aktivan veliki broj projekata, što god nas, što u inostranstvu, čiji sadržaj ne bih još uvijek da otkrivam. Kada dođe vrijeme za to, objavićemo neke sasvim nove i neobične projekte.

I svoj stan ste uredili prema vašim željama… Recite nam više?

„Arhitektura nije ono što izgleda, već ono što radi“, citat Bernard-a Čumi-ja, bio je inspiracija za uređenje istoga. „V&JA stan“ je pozornica za dobre stvari. Inspirisan ljubavlju i radošću življenja, minimalistički je, ali udoban i topao.

Kada je arhitekta u ulozi investitora, to je veliki izazov za obe strane. Svjesni smo koliko je važno da arhitekta dobro upozna investitora prije početka projekta, sasluša zahtjeve, usvoji želje i prouči njegove životne vještine i potrebe. To je upravo ono što je najteže kada je arhitekta u ulozi investitora, jer sami sebe ne možemo da prevarimo.

Stan, u jednom od banjalučkih naselja, moderna je ideja, gdje su svijetli tonovi i ravne linije dali dozu elegancije, dok istovremeno poseban karakter prostoru daje uticaj šarenila. Korišćenje boja je veliki izazov, s obzirom da moderan dizajn zahtjeva estetiku čistih linija i jednostavnosti, dok boje mogu biti divlje i neuredne. Boje su implementirane na keramici velikog formata, kao i na tapetama, koje ujedno daju lični pečat stanu, ali su i odraz karaktera investitora.

…Šalje nam kreativnu poruku koja ne samo da definiše estetiku novog enterijera, već i istražuje neobične formule za perceptivnu interakciju zmeđu dekorisane keramike i pojedinca. Na ogromnim razmjerama velikih keramičkih zidnih ploča, vizuelne teksture dobijaju hipnotičku, fascinantnu konfiguraciju šarolike mješavine boja. Kultura ljepote, umjetnosti, arhitekture i dizajna, utkana je u DNK ovog stana. Kombinacija prirodnih materijala i zelenila daje veoma utisak doma. Za dašak glamura u prostoru zaduženi su zlatni detalji kao simbol elegancije, sofisticiranosti i materijalnog blagostanja. Isti posebno dolazi do izražaja u kombinaciji sa bijelom, kao i materijalizacijom poda. Ovaj stan odražava savremene poglede arhitekata/investitora na život kroz arhitekturu.

Koja prostorija je bila najzahtjevnija za urediti?

Recimo da je dnevna zona bila najizazovnija, s obzirom na činjenicu da se željelo stvoriti jedinstven, a u isto vrijeme jednostavan i minimalistički prostor, rasterećen suvišnih detalja i viška namještaja. Te dvije ideje pomirili smo na način da iza svedenih ravnih linija pločastog namještaja, koji su kombinacija bijelog medijapana i drvenog dekora iverala, „vrišti“ izrazito šarena keramička pločica velikog formata koja u sebi skriva misterioznu poruku.

Šta je najvažnije u arhitekturi?

Arhitektura ne treba da istražuje prostor samo kao mesto događaja, nego i sama mora postati akcija jer je arhitektura program. “Nema arhitekture bez akcije, arhitekture bez događaja, arhitekture bez programa”, tvrdi Bernard Tschumi (arhitekta teoretičar) kojeg često citiram kao svoju ideju vodilju. Za mene se arhitektura jednako odnosi na ono što se u prostoru događa, na sadržaj, koliko i na sam fizički prostor. Sadržaj je isto toliko važan koiko i koncept i kontekst. Sadržaj je uvijek dio jednačine. To sugeriše da i arhitektura nikada nije neutralna, nikad sama, čista; ona je uvijek sagledana u vezi  sa tim gdje je i šta se u njoj dešava. Teorija je praksa koncepta, a praksa je teorija konteksta. Koncept kvalifikuje kontekst, ali može isto i da diskvalifikuje kontekst. Arhitektura je još uvijek skup ideja prije nego puko građenje pod uslovom da se odnosi na izgrađen artefakt i njegovo korišćenje. Ona nije ni skulptura ni konceptualna umjetnost.

Za kraj, imate li neku poruku za naše čitaoce?

Arhitektura je uvijek pojam lijepog. Ako to nije, nije ni arhitektura. Budite arhitekta svog života. Neka on bude pozornica za lijepe sadržaje.