JURO PRANJIĆ: GRADITELJ CRKVI

Mi arhitekti smo i hroničari vremena; oblicima, formama i materijalima ‘okamenjujemo’ našu sadašnjost.

Biografija: Rođen 21. septembra 1959. u Tuzli, Juro je završio Srednju arhitektonsko-građevinsku školu u Tuzli, a diplomirao na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu 1983. godine. Stručni ispit položio je 1986. godine, te pohađao postdiplomski studij na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (1988–1990). Karijeru je započeo kao profesor u Građevinskom školskom centru u Tuzli, a zatim je radio u Općini Tuzla kao voditelj službe za razvoj do 1994. godine. Godine 1996. osniva D.O.O. Novi dom u Tuzli, gdje i danas radi.

Juro Pranjić, arhitekta i osnivač arhitektonskog ureda d.o.o. Novi dom iz Tuzle, će u ovom broju našeg časopisa predstaviti dio svog rada na projektiranju i izgradnji sakralnih objekata Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini. U razgovoru s njim saznajemo kako je započela ova saradnja, kako se razvijala kroz godine, te izazove i posebnosti koje donosi rad na ovakvim projektima.

Intervju: Juro Pranjić, dipl.ing.arh.

Gospodine Pranjić, u svojoj 40 godišnjoj karijeri projektirali ste raznolike objekte od trgovinskih centara, stambenih objekata, školskih objekata ali ste najprepoznatljiviji po gradnji katoličkih sakralnih objekata u BiH, možete li nam kazati kako je sve počelo?

Sve je počelo gradnjom kapele na groblju mog djeda i bake u Par Selu kod Tuzle 1993.godine. Uspio sam uz pomoć župnika uvjeriti sljednike nekada poznatih kamenorezaca Čajića da sagrade kapelu od kamena iz njihovog kamenoloma, da ga obrade svojim rukama i poklone svojoj zajednici. Oni i ja smo bili ponosni da smo u tim ratnim okolnostima to uspjeli.Iste godine sam uspio uraditi projekt uređenja i ishoditi odobrenje za uređenje oko Katoličke crkve i Franjevačkog samostana u Tuzli, što je izvedeno u vanrednim okolnostima. Kako sam radio besplatno u tim teškim uvjetima na neki način sam postao servis katoličke crkve za rješavanje svih problema u gradnji, održavanju i životu njihovih građevina.

Kapela u groblju Par Selo

Kako je dalje tekla gradnja objekata te vrste?

Posljednji rat u BiH je ostavio nesagledive destruktivne posljedice na ukupne životne procese, a najvidljiviji je bio na uništenju naše građevinske baštine, uništenju sakralnih građevina i ukupnog građevinskog fonda. Sve katoličke crkve od Save do Sarajeva su bile porušene ili djelimice oštećene, zapuštene i tražile su obnovu, sanaciju i rekonstrukciju. Promjenom sustava uređenja države otvorila se i mogućnost gradnje novih katoličkih crkvi pa su poduzetni i vrijedni svećenici, posebice starije generacije, nevjerojatnom energijom prigrlili takvu priliku.

Koja su Vaša iskustva u građenju katoličkih crkvi u prvom desetljeću nakon rata?

To razdoblje karakterizira potpuni improvizorij i ogromni entuzijazam ljudi da se vrate svojim kućama, da se što više obnovi i sagradi. Gradilo se loše, nekvalitetno i tu su udareni temelji korumpiranosti sustava i pojedinaca. Obični ljudi su znali raspolagati, štedljivo i odgovorno svojim dobrima, a sustav upravljanja – država i stranci su nastavili proizvoditi nered, velike troškove i kapilarnu korupciju. Crkvena struktura se nastojala prilagoditi novim okolnostima i izazovima i na neki način se podjelila i opredijelila za dva načina gradnje u okvirima Vrhbosanske biskupije.

Što su po Vama osnovne karakteristike gradnje katoličkih crkvi u tom vremenu?

Prva već naslijeđena grupacija je matrica gradnje po kvazi povijesnom modelu – po uzoru na crkve arh. Vancaša, razni surogati, loše kopije koje su prenosile prošle oblike u našu stvarnost. Taj oblik i stil gradnje se uvijek pravdao time „da to vjernici žele i očekuju“. Nažalost mnogi arhitekti, a i ja osobno, zbog raznih uvjetovanosti – minimalnih budžeta, izričitih zahtjeva crkvenih struktura su na to pristajali i danas pristaju. Ti projekti su lišeni bilo kakve vrednote, dodatne vrijednosti i duhovnosti, bijeg su u prošlost i spomenici su neznanja svih nas koji smo u tome sudjelovali.

Drugi nasljeđeni pravac koji se nastavio su bili objekti trendovske egzibicije, arhitektonske i svake druge bahatosti, elementarnog neznanja o crkvenoj baštini, liturgiji i otajstvu. Kao potpuno strani elementi u prostoru i kulturi u kojoj su nastali, trajno su podjelili župne zajednice i javnost, nemaju ništa od sakralne baštine i prestavljaju nepremostivu prepreku u održavanju tih građevina. Uzori su im bili već propali slični centri i muzeji u svijetu, a vjernici ih nikada nisu prihvatili, otpor ka njima je trajan. Ti prostori su hladni, bez boje i strani.

Kako ste Vi postupili u takvim okolnostima?

Već sam ranije kazao da sam sudjelovao sa projektima crkvi po raznim nalozima – za Crkve u Drijenči-Čelić, Novo selo-Brod, Kolibe- Brod, Brgule-Lukavac i već 2000. godine sam odlučio da to više neću na taj način raditi. Osnovni problem je uvijek bio da su arhitekti isključeni iz ključnog dijela, definiranja projektnog zadatka, jer naručitelji su na osnovu svog parcijalnog znanja, temeljena na osobnom iskustvu i doživljaju viđenog, bili potpuno uvjereni da je to dovoljno i da mogu i trebaju sami definirati projektni zadatak.

Ja sam ponudio suradnju, predlagao projektne zadatke, davao prijedloge i smjernice , idejna rješenja pa izvedbene projekte i to je počelo davati rezultate, na početku na manjim objektima, te na većim projektima rekonstrukcija kao crkvi u Tramošnici Gornjoj i Donjoj, crkve u Vidovicama kod Orašja , crkve u Domaljevcu itd.

Kako je moja zajednica u Tuzli i šire u Posavini pretrpljela veliku devastaciju, a kako sam istoj ja postao pouzdan arhitektonsko-građevinski servis, moja stručnost i kompetentost se počela primjećivati i od centralne crkvene vlasti pa je ista počela da me poziva na natječaje i od mene su se počela tražiti stručna mišljenja i prijedlozi.

Crkva u Donjoj Tramošnici – Rekonstrukcija

Crkva u Gornjoj Tramošnici – Rekonstrukcija

Kada počinjete graditi svoj prvi Župni centar?

Za župnu zajednicu u Grebnicama, Općina Domaljevac bila su ponuđena dva prijedloga i odabran je moj projekt koji je ponudio novi-stari koncept. Ja sam ponudio novu misao kako treba sve sadržaje jedne župe integrirati u jedan cjelovit objekat – blok, po uzoru na stare samostane ali u novom i suvremenom ruhu. Naći mjeru za konkretnu župnu zajednicu koja je savladiva bio je osnovni izazov za moju arhitekturu.

Integrirani sadržaji, novi suvremeni oblik crkve u obliku broda- lađe Sv. Petra, usidrenog na obali Save, Prezbiterij u centralnom prostoru, saglediv, dostupan, svijetao, čist, visok i dostojanstven prostor, svi prateći sadržaji, župni ured, dvorana za sastanke u jednom bloku, župni dvor sa sakristijom i svim drugim sadržajima u drugom, te sa centralnim natkrivenim i otvorenim platoima povezanim sa vanjskim uređenjem pružaju red i dostojansvo koje smo gradnjom ovog objekta željeli postići. Svi sadržaji su sagledivi, očekivani, lako nadzirani, grijani i koncentrirani i malo je katoličkih crkvi koje istodobno krasi tradicija, modernost, priznanje struke i ponos mještana.

Crkva u Grebnicama

Koji su bili Vaši sljedeći veći sakralni projekti Katoličke crkve u BiH?

Kako smo već ranije radili na projektima od nacionalne važnosti i kako smo uspješno rekonstruirali Crkvu u Vidovicama, župnik iz Brčkog je inzistirao da preuzmemo izradu projekta Župnog centra u Brčkom koji je proglašen nacionalnim spomenikom BiH. Za isti smo uradili projekt revitalizacije Župne crkve, Župnog dvora i uređenje kompleksa.

Proces je dugo trajao i mi smo u cjelosti realizirali enterijer crkve i uređenje kompleksa. Prvo smo morali razriješiti problem vlage i odvodnje, prilaza i ograđivanja kompleksa. Svaki element od ulaznih vrata do stropa je dizajniran, sva oprema prezbiterija i dvorane. Rad na tom projektu je produbio naša saznanja o projektima arh. Josipa Vancaša, arh. Karla Paržika i drugih, jer smo tada detaljno proučili arhiv Vrhbosanske biskupije u Sarajevu. Studioznim i perfektnim projektom i izvedbom ovog kompleksa smo osigurali priznanje struke i divljenje vjernika.

Crkva u Brčkom – Nacionalni spomenik

Nakon toga smo na arhitektonskom natječaju koji je organizirala Vrhbosanska biskupija pobjedili za projekt Centralnog Marijanskog svetišta na Kondžilu, Općina Teslić. Rad na tom projektu traje i danas. U ruralnom krajoliku, potpuno devastiranom u ratu, mi smo postavili sadržaje i mjere koje postaju reperne u svijesti jednog naroda. Pravo na svoj znak i prepoznatljivost, ucjepljenost u tradiciju ali i modernost i suvremenost su odlike ovog projekta. Vjernici su ga prihvatili, financiraju ga i kontinuirano dovršavaju, struka ga nagrađuje a izgrađeni objekti oplemenjuju prostor, daju mu dostojanstvenost i praktičnost.

Nacionalno Marijansko svetište – Kondžilo, Teslić

Recite nam i nešto više o projektu rekonstrukcije Crkve u Ulicama?

Bosanski franjevci su dugo tražili rješenje za skoro uništenu crkvu u Ulicama. Konačno su odlučili da organiziraju pozivni međunarodni natječaj. Na tom smo natječaju mi pobijedili. Suvremenim metodama smo sačuvali i ojačali polusrušene zidove, novim tehničkim rješenjima u čeliku i betonu formirali smo novu konstrukciju objekta. Ti sačuvani zidovi u koje smo udahnuli novi život čuvaju uspomenu na stare graditelje, na njihov trud, a novi oblici i forme otvaraju nove perspektive i slika su vremena u kojem su nastale.

Mi arhitekti smo i kroničari vremena, oblicima, formama i materijalima mi „okamenjujemo“ našu sadašnjost. Projektom i izvedbom uređenja oko kompleksa smo na dostojanstven način uredili prostor, dali mu prepoznatljivost i mjeru koju su mještani i vjernici radosno prihvatili. Enterijer crkve je prepoznatljiv, suvremen, trobrodna bazilika u novom ruhu. Spoj tradicije i novoga-suvremenoga, znak da smo sudionici ovovremenog i da smo puni nade.

Crkva u Ulicama – Brčko distrikt

U Sarajevu na Grbavici ste izgradili novu Isusovačku crkvu, kako je došlo do ovog projekta?

Isusovci su od dolaska u Sarajevo kontinuirano tražili mjesto za gradnju svoje Župne crkve. Desetljećima se pregovaralo ali dogovor se uvijek prolongirao. Napokon je određena lokacija uz neposrednu blizinu stadiona Grbavica. Nepovoljno urbano okruženje i minimalna dodjeljena parcela nas je primorala da sve sadržaje organiziramo oko unutarnjeg dvorišta koje će pružiti mir i sigurnost vjernicima. Sve se dodatno zakompliciralo izgradnjom Sportske dvorane, u kojoj su „zaboravili projektirati“ pješačke staze uz rampe tako da je objekt Župnog centra smješten doslovno uz prometnicu. I u takvom nepovoljnom okruženju smo uspjeli osigurati sve sadržaje, dostojanstvo i red. Sjajnim bijelim kamenom trajno smo definirali prepoznatljivost, posebnost u takvom okruženju.

Crkva na Grbavici – Sarajevo

Kako vidite dalji napredak u gradnji novih Crkvenih objekata?

Nužan je dijalog između arhitekata, crkvenih vlasti i umjetnika. Nekim nositeljima crkvenih vlasti nedostaje poniznost, stalno ostavljaju dojam da sve znaju bolje od drugih. Ne može se ući u dijalog bez poniznosti, svatko treba pokazati da je spreman učiti i od drugih. Mnogi postmoderni arhitekti imaju interese ali nemaju ideale, a bez ideala gube se bitni porivi za stvaranje kulture i civilizacije. Crkve moraju biti ucjepljene u prostor, u vlastitu kulturu i sa mjerom i redom. Dopuštanje svega u sakralnoj arhitekturi, relativizacijom i nekritičnošću, je nedopustivo. Crkve moraju odisati redom, dostojanstvom i poticati radost kod vjernika.

Kako dalje unaprijediti rad arhitektonske struke?

U izgradnji zdravog društva svi su odgovorni za opće dobro. Opće dobro se postiže iskrenom suradnjom ljudi dobre volje. Kako smo mi arhitekti i kroničari vremena jer svojom gradnjom, oblicima i materijalima okamenjujemo našu sadašnjost, vrijeme će pokazati jesu li naši objekti vrijedni kulturne baštine. Ogromna je odgovornost u našem poslu, nije dovoljno da budemo dizajneri pročelja, nužna je multidisciplinarna suradnja, cjelovito planiranje prostora i zaštita kulturnog nasljeđa, a uspješne točkaste intervencije u prostoru su samo podsjetnik da se moglo i trebalo bolje.

Arhitekti su jedini multidisciplinarno obrazovani da mogu promišljati, planirati i prilagođavati prostor potrebama ljudi, a osnovna pretpostavka je uređeno društvo, dugoročno planiranje i zalagati se za pobjedu duhovnog u odnosu na materijalno. Puno je posla i prepreka pred nama.