Akustični omotači su glavni elementi vidljivi u javnim prostorima širom svijeta. Osim njihovog neobičnog oblika, njihova je izvedba vrlo zanimljiva. Inspirisani dizajnom ljudskog uha, zvučni valovi proizvedeni unutar akustičnih školjki organiziraju se po obliku, postaju snažniji i živopisniji za publiku ispred konstrukcije. S tehničkog gledišta, širenje zvuka vrši se pomoću odzvanjanja koja kada su stvorena unutar omotača, usmjeravaju se u konkavnom obliku prema gledaocima. Drugim riječima, nakon što je zvuk stvoren, on udara u omotač i, zbog pažljivo izračunatog obrasca omotača, distribuiše se publici.

U dizajnu akustičnih omotača, svaka se konstrukcija treba uzeti u obzir, zbog prostornih varijacija svake postavke u kojoj se mogu koristiti. Međutim, oni se općenito mogu zamisliti kao geometrijski rezultat radijusa projeciranog u tri dimenzije. Moguće su različite geometrije, a uspješan akustični omotač može vrlo dobro pratiti preklopnu geometriju. Općenito, oni su oblikovani polukružnom bazom i paraboličnim otvorima.

Međutim, postoje i drugi faktori uključeni u pravilno funkcionisanje akustičnih omotača. Uobičajeno, tlo izvan ljuske mora biti nageto, jer to omogućava bolju vidljivost za publiku, a sjedenje se također može postaviti radijalno u obliku amfiteatara. Klimatski uslovi također su važni za pravilno funkcionisanje, jer ako brzina vjetra prelazi 15 km / h, to može uzrokovati poremećaj zvuka. Materijali za zaštitu okoliša također trebaju biti uzeti u razmatranje, jer neki prirodni materijali poput trave djelomično apsorbiraju zvučne valove, dok su vodene površine odlični reflektori.

Mnogi arhitekti, naročito u savremenom razdoblju, razvili su akustične omotače: Oscar Niemeyer, Henrique Mindlin, Décio Tozzi. Danas se ovaj sistem primjenjuje u manjoj mjeri, budući da je model zamijenjen zatvorenim pozorišnim zgradama, gdje se nijanse zvuka kontrolišu pomoću savremenih tehnologija.

m-Kvadrat