Gradovi ne bi bili ništa bez smisla za eksperimentisanje i poticanja da se razbije status quo u potrazi za boljim urbanim životom. Koliko god uspješnih urbanih dizajna i strategija bilo, svijet je vidio i neke ne baš uspješne. Iako gledamo unaprijed i nagađamo kakva bi budućnost gradova mogla i trebala biti, možda je vrijeme da izvučemo pouke iz neuspjelih projekata, kako se greške iz historije ne bi ponovile danas, a ni u budućnosti.
Na temelju UN-ove projekcije, 55% svjetske populacije živi u gradovima, s tim da se očekuje da će se taj broj povećati na 68% do 2050. Ovaj postotak iznosi više od 2,5 milijarde ljudi, što je neposredna potreba da gradovi smjeste više objekata, stvore više radnih mjesta i pruže učinkovitu infrastrukturu koja će podržati ovaj neizbježni porast. Da bismo se pripremili za to, trebali bismo razmotriti urbanističke planove prošlosti kako bismo razumjeli što je pošlo po zlu kako bismo stvorili bolju budućnost.
Nekada najgušće naseljeni grad na Zemlji – Ograđeni grad (kineska enklava u granicama Kowloon Cityja, Hong Kong) sjedi na površini manjoj od 2,6 hektara, a opet bio je dom za više od 33.000 stanovnika. Grad ograđen zidinama bio je živi organizam, koji je disao i razvijao se koliko i urbani razvoj. Unutar gradskih zidina nije bilo poreza, propisa, zdravstvenih sistema i provođenja zakona. Postao je epicentar kriminala i rivalstva bandi, ali i idealno mjesto za hongkonšku trgovinu drogom. Životni uslovi bili su zastrašujući, ali ljudi su se nastavili gomilati i urezivati vlastite prostore kako bi pridonijeli ovom megalopolisu koji se stalno razvijao. Kowloon je srušen, a na njegovom mjestu danas stoji spomen-park.
Pa šta to znači i što možemo naučiti iz ovog primjera? Iako je organski rastao, ono što je dovelo do njegove propasti svodilo se na dva faktora. Prvi, koji se bavio cjelokupnim dizajnom, stvorio je okruženje koje je bilo nezdravo i rezultiralo brzim pogoršanjem i povećanjem siromaštva. Drugi, i možda najveći faktor, bio je nedostatak regulacije. Uz kontinuirana ulaganja i okolnu zajednicu i ekonomiju koji sbi eventualno podržavali razvoj stambenog prostora i omogućili mu procvat, možda bi okolnosti bile drugačije.
Gradovi budućnosti uveliko se razvijaju – od grada Masdar u Saudijskoj Arabiji, Songda u Južnoj Koreji i visokotehnoloških prijedloga za gradove i objekte koji lebde na vodi, svijet koji zamišljamo brzo se približava. Da bismo se veselili, prvo se moramo osvrnuti i shvatiti šta je pošlo po zlu kako bismo mogli ispraviti budućnost.