Piše: doc.dr.sc. Borka Bobovec

Arhitektura nije samo gotova zgrada ili izgrađen prostor. Arhitektura je proces stvaranja koji ima svoje pravilnosti i način interpretacije. Za razumijevanje, potrebno je proces nastajanja arhitekture približiti svima koji koriste sve ono što arhitektura jest – sav izgrađeni prostor koji nas okružuje, i učiniti je razumljivom, u muzeju, na mjestu gdje se i kod nas i u svijetu odaje počast arhitekturi. U početku arhitektura se izlagala u muzejima za umjetnost i dizajn, što je i dalje slučaj diljem svijeta, a prvi muzeji posvećeni samo arhitekturi osnivaju se od pedesetih godina prošlog stoljeća. Hrvatski muzej arhitekture Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti jedan je od specijaliziranih muzeja koji ima zadatak prikupljati, čuvati, istraživati, izlagati i objavljivati djela hrvatske arhitekture i urbanizma kojima su hrvatski gradovi i sveukupni prostor obilježeni i prepoznatljivi u širem kontekstu.

Smisao je Hrvatskog muzeja arhitekture sustavno prikupljanje, čuvanje, stručna zaštita, stručna i znanstvena obrada i prezentiranje arhitektonskih crteža, planova i nacrta. (…) Svrha je muzejske djelatnosti da prikupljena arhitektonska dokumentacija, kao dio nacionalne i opće kulturne baštine, služi kulturnim i znanstvenim potrebama naroda i da bude sačuvana za buduće naraštaje. Riječi su akademika Miroslava Begovića, prvog voditelja Muzeja.

A riječi treba uvijek pretočiti u tekst i radove arhitekata koji su utjecali na formiranje domaće arhitektonske scene pokazati na jednom mjestu, kao zalog za budućnost. Ideja za utemeljenje muzeja arhitekture pojavila se početkom devedesetih godina prošlog stoljeća u vrijeme Domovinskoga rata kada je u nekim dijelovima Hrvatske urbanističko i arhitektonsko naslijeđe bilo ugroženo i razarano. Na sjednici Razreda za likovne umjetnosti 9. prosinca 1991. godine zaključeno je da se dotadašnja djelatnost Kabineta za arhitekturu i urbanizam proširi na muzejsku djelatnost. Predsjedništvo Akademije je poduprlo prijedlog u siječnju 1992. i tada je pokrenut postupak za utemeljenje Hrvatskog muzeja arhitekture kao jedne od sastavnica Akademije.

Monografija Hrvatski muzej arhitekture dio je izdavačke djelatnosti Muzeja koja je započeta osnivanjem samog Muzeja, odlukom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti da objavi zbornik obrađen u obliku monografije o životu i djelu arhitekta Viktora Kovačića. Akademija je u listopadu 1994. godine organizirala Znanstveni skup o arhitektu Kovačiću. Postavljena je i prigodna izložba njegovih projekata kojom je popraćeno otvaranje Muzeja. U uvodu monografije Begović naglašava da je to bio samo početak iza kojeg slijedi: akcija registriranja sve arhivske građe i planoteka, da se okupljanjem relevantnih znanstvenika prikupe sve spoznaje, sve znanstvene akribije i prosudbe, najprije Kovačićevog djela, a potom i ostalih priznatih hrvatskih arhitekata.

Na 320 stranica monografije predstavljen je reprezentativni izbor iz muzejskog fundusa koji u cijelosti sadrži oko 150.000 primjeraka muzejske građe hrvatskih i stranih arhitekata, pa tu nalazimo nacrte, crteže, makete, rukopise, studije, publikacije, digitalne zapise i slično. Osnova zbirke Hrvatskog muzeja arhitekture pretežno je formirana od pojedinačnih djela i cjelovitih opusa hrvatskih arhitekata koju su sami arhitekti ili njihovi nasljednici darovali Muzeju na trajnu pohranu, arhivsku obradu i postupno stručno i znanstveno istraživanje, te publiciranje. Veći dio tih darovnica sadrži nacrte i prateće dokumente prikazane na paus papiru ili kopijama na papiru te maketama, s time da je u novije vrijeme sve više darovnica obrađeno u digitalnom mediju. Na jednom mjestu sakuplja se arhitektura koja atribuira pozitivne aspekte i uspješna dostignuća nastala u vremenu od početka prošlog stoljeća, vremenu koje je bilježilo promišljanje i analizu postavljenih arhitektonskih istina i odrednica.

Ideja je da se Muzej profilira ne samo kao mjesto na kojem će biti čuvane ostavštine arhitekata, već kao mjesto okupljanja na kojem se kontinuirano prate teme s područja arhitekture, urbanizma, estetike prostora i kulturne baštine. Knjiga počinje nizom tekstova kojima je približeno vrijeme i odnosi u kojima su se stvarali temelji na kojima je izgrađena zbirka. Prvi u nizu je tekst akademika Zvonka Kusića Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – čuvar i promicatelj kulturnih vrijednosti. Tekst nam približava vrijeme u kojem je Akademija počela okupljati u svoje okrilje i vrijedne umjetnike i istraživače povijesti umjetnosti, te poticati njihovu stvaralačku energiju, uz ostvarivanje mogućnosti trajnog čuvanja arhitektonskih dokumenata iz života i djela svojih članova.

Tekstove koji slijede u uvodnom dijelu potpisuju akademik Velimir Neidhardt, Hrvatski muzej arhitekture – promotor međunarodne arhitektonske suradnje i akademik Andrija Mutnjaković, Hrvatski muzej arhitekture – memorija hrvatske arhitektonike. Akademik Neidhardt piše o uključenju renomiranih svjetskih arhitekata u sastav članstva Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti čime se ostvaruje njena međunarodna otvorenost i sklonost razmjeni informacija, saznanja i kreativne interakcije. Dok Akademik Mutnjaković piše o arhitekturi kao krhkoj zemaljskoj materiji koja se vremenom raspada, uništava i razara. Ali njena memorija je postojana i kreira budućnost, ostala je sačuvana artefaktima, zapisima, crtežima, istraživanjima, promišljanjima i kreativnim interpretacijama u sustavu svjetskih muzeja arhitekture.

Centralni dio knjige govori o samom Muzeju kroz tekst Hrvatski muzej arhitekture HAZU, a tu su i tekstovi o pohranjenoj građi, Planoteka Kabineta za arhitekturu i urbanizam HAZU i Arhiv Majstorske radionice za arhitekturu Drage Iblera i Drage Galića, kao i najopsežniji tekst – Osobni arhivski fondovi arhitekata. Iz tekstova se čita praksa Muzeja utemeljena na pozitivnim iskustvima i stručnim protokolima uspostavljenima na međunarodnoj razini muzejske struke, kao i njegova misija – promicanje arhitektonske kulture u najširem smislu. Do 2015. godine je prikupljeno 87 osobnih arhivskih fondova arhitekata te veći broj drugih dokumentacijskih cjelina, gdje je potrebno spomenuti i da je u specijaliziranoj knjižnici skupljeno oko 13.000 naslova, 8.000 iz Osobnih arhivskih fondova arhitekata i 5.000 iz ostalih izvora i manjih donacija. Muzej se može pohvaliti opsežnim opusima Kovačića i Ehrlicha, perspektivama poznatih nam zgrada koje potpisuju Vitić i Šegvić, malo poznatim slikarskim opusom Kolacia, prekrasnim perspektivama Branke Kaminski, projektima zgrada i urbanističkim projektima – izvedenima i onima koji su ostali samo na papiru, dizajnerskim opusima. Popis je dugačak, a djela iznimne vrijednosti. U posljednjem dijelu knjige su tekstovi koji daju uvid u tiskane materijale Muzeja, Izdavačka djelatnost Hrvatskog muzeja arhitekture HAZU i Zbirka plakata Hrvatskog muzeja. U monografiji su također predstavljeni događaji održani u Muzeju: 94 organizirane izložbe, 45 raznih događanja – znanstvenih skupova, prezentacija, radionica, predavanja i slično, te 72 objavljene publikacije. Tijekom godina organizirana su događanja, izložbe i stvarana izdanja namijenjena prvenstveno arhitektima, ali i široj stručnoj i kulturnoj javnosti.

Stvoren je uvid u domaću arhitektonsku scenu kroz prezentiranje vodećih arhitekata i umjetnika koji su djelovali na ovim prostorima, njihovih razmišljanja, želja, znanja i mogućnosti. Prepoznajući utjecaj koji znanstvene i stručne publikacije imaju ne samo među arhitektima već i među svima koji su u doticaju s arhitekturom i kulturom, moguće je aktiviranje šire valorizacije i prepoznavanja mjesta arhitekture u društvu, kroz odabir recentnih arhitektonskih djela, njihovih protagonista i utjecajem koji su imali na oblikovanje prostora. Arhitekti se pojavljuju u najrazličitijim ulogama kojima daju aktivan doprinos obnovi i izgradnji svih struktura, od graditeljskih do socijalnih i društvenih. Prezentacija baštinjene hrvatske arhitekture sačuvane u fundusu Muzeja predstavljena je kroz ovu monografiju, ne samo našoj, već i međunarodnoj stručnoj javnosti.

Analiza i valorizacija postojećih projekata može poslužiti za pravilno usmjeravanje djelovanja i kao preporuka kojom će biti stvorena nova pravila i novi načini upotrebe postojećih pravila korištenja prostora kao i adaptiranje postojeće urbane strukture. Obzirom na ograničene prirodne resurse, razvoj gradova i urbanih prostora potrebno je usmjeravati na način da pokušamo drugačije strukturirati postojeća urbana tkiva čije karakteristike ne odgovaraju potrebama današnjice. Monografija otvara mogućnost da još jednom, s odmakom, promotrimo nastalu arhitekturu i odnose koje je stvarala, a širokom paletom tekstova obuhvaćeno je niz važnih pitanja vezanih uz djelovanje arhitekata. Obradom i prezentacijom materijala u sada već više od stotinu osobnih arhivskih fondova pohranjenih u Muzeju, otvara se mogućnost novog i drugačijeg sagledavanja stvarnosti.

m-Kvadrat