Neki od najvećih arhitektonskih djela tokom historije bili su rezultat religije, potaknuti potrebom za izgradnjom prostora u kojima bi čovječanstvo moglo biti jedan korak bliže većoj moći. Jesu li efekti koje ovi objekti prenose – bezvremenost, strahopoštovanje, tišina i odanost, ono što je Louis Kahn nazvao “neizmjernim” i Le Corbusier nazvao “neizrecivim” – prestali biti relevantni? S Vatikanskim prijedlogom za biennale Venecije 2018., koji se opisuje kao “neka vrsta hodočašća koje nije samo religiozna, nego i sekularna”, jasno je da se uloga “vjerskih” prostora mijenja od ikonografije organizirane religije u dvosmislene prostore koji odražavaju ideju “duhovnosti” u cjelini.

Je li moguće stvoriti prostore za različite vjere i one bez vjere uopće? A šta to prostor čini “duhovnim” na prvom mjestu?

Zanimljivo je napomenuti da u većini velikih religija nema osnovnih ili bitnih oblika za bogoslužne prostore. Iako mislimo na minarete u islamu i gotičke katedrale za katolicizam, kroz cijelu historiju mnoga sveta mjesta su lako prebačena iz jedne religije u drugu ovisno o onima na vlasti. Na primjer, Pantheon je oduzeo skulpture poganskih bogova i zamijenio kršćanskim slikama dok je sama arhitektura ostala ista i imala istu ulogu. Građevine podignute na biblijskim mjestima promijenile su se od crkvi, džamija pa sve do sinagoga. Sagrađeni sveti prostori, bez obzira na religiju, često dijele vrlo slične tipologije, uz upotrebu svjetlosti i razmjera kako bi se izazvao osjećaj strahopoštovanja i pobožnosti. Međutim, historijska arhitektura vrlo je rijetko izgrađivala prostor s ciljem da se smjesti više religija. Iznimka je Zlatni hram u Amritsaru (1577.), gdje ulazi na sve četiri strane predstavljaju hramsku spremnost da otvori svoja vrata ljudima iz svih religija. No, historijska želja za jasnim odjeljivanjem arhitekture različitih vjera mijenja se, s hramom svih religija u Rusiji (1992.) koji se bave arhitektonskim problemom povezivanjem grčkih pravoslavnih kupola s ruskim minaretama i ukrasnim cvjetovima koji bi bili u židovskoj sinagogi ili islamskoj džamiji. Trenutno se gradi u Berlinu House of One (2015.), gdje će pod istim krovom postojati crkva, sinagoga i džamija.

Još jedan zanimljiv način na koji je ovaj problem istražen je kroz “višenamjenske” prostorije koje postoje u zračnim lukama, trgovačkim centrima, bolnicama, zatvorima, školama i vladinim zgradama. Ove višenamjenske sobe, koje su često nevidljive ako ih ne tražite, obično su jednostavno prazne, bijelih zidova i nalaze se negdje bez ikakvog doprinosa od strane arhitekata, gdje ljudi različitih vjera mogu doći i praktikovati vjeru. Andrew Crompton, šef Arhitektonske škole na Univerzitetu u Liverpoolu, istražuje fenomen višenamjenskih prostora i opisuje ih kao “prostrane prostore bez aure”, objašnjavajući kako ne bi imali smisla na neprikladan način da koriste banalne materijale, izbjegavaju red i pravilnosti, te su arhitektonski ekvivalent ambijentalnoj buci. Umjesto da pokušaju promicati jedinstvo kroz inkluziju, koristeći hram svih vjera pristup neobičnoj eklektičnoj mješavini svega, te višenamjenske sobe pokušavaju promicati jedinstvo uklanjanjem svega što podsjeća na svetost. No, jesu li “duhovni” ili “višenmajenski” prostori čak relevantni u vremenu u kojem se stope religioznosti ubrzano smanjuju? Zapravo, oni mogu biti važniji nego ikad. Julio Bermudez-ova zbirka eseja, Transcendentna arhitektura: Savremeni pogledi na sveti prostor opisuje kako je naša savremena civilizacija pogoršala osjećaje egzistencijalne praznine i beznačajnosti i da potreba za “duhovnim” ili “transcendentnim” prostorom ne može biti relevantnija. Uz konzumerizam i hiper-povezivost, gdje se neprekidno opsjedaju stalne slike, buka i informacije, ključna je potreba za prostorima za razmišljanje, meditaciju i osjećaj tišine. Na taj način, duhovnost u arhitekturi može biti potpuno odvojena od organizirane religije i preuzeti novu ulogu – s arhitekturom koja stvara osjećaj čuda, prostor za promišljanje i uvid u jasnoću.

Načini stvaranja tih arhitektonskih uslova mogu se naučiti iz konstrukcija prošlosti, kako bi stvorili atmosferu samo-refleksije i strahopoštovanja bez potrebe religije. Kroz oblik, prostor, mjeru, materijalnost i svjetlost, uloga duhovnih prostora može početi formirati novu tipologiju, koju može profitirati današnje društvo. Louis Kahn je vjerovao da duhovni prostori mogu biti stvoreni kroz tišinu i svjetlost, dokazani u njegovim projektima kao što je Institut Salk, gdje program vjerskog bogoslužja nije bio bitan za stvaranje svetog mjesta. U svom arhitektonskom radu opisao je upotrebu svjetla i tame kao da i prostor namijenjen mraku mora imati dovoljno svjetla iz nekog tajanstvenog otvora da nam kaže kako je stvarno mračno. Salk Institut, velika razlika između sjenovitih klaustara ispod laboratorija i otvorene svjetlosti naglašavaju kvalitete svjetlosti u svakom od tih prostora, pojačavajući osjećaj drame i emocija.

Drugi način na koji su arhitekti riješili pitanje kako stvoriti duhovne prostore jest korištenje prirode. Sjene koje bacaju grane drveća ili način na koji oceani lagano kruže uz obalu, sve su trenutci u prirodi koji stvaraju osjećaj mira, radeći na podizanju ljudskog duha. U Institutu Salk i na Brionovom groblju Carla Scarpa, korištenje vode koja prolazi kroz gradilište djeluje kao trenutak mira, preciznost i jednostavnost, stvarajući kratki trenutak apsolutne jasnoće. U Peter Zumthor-ovom Therme Valsu voda je bitan dio programa i, u kombinaciji s materijalitetom kvarcnih kamenih zidova, stvara nadrealni i meditativni prostor.

Naša trajna arhitektonska fascinacija katedralama, džamijama i hramovima upućuje na stalnu važnost vjerske arhitekture. Premda ne možemo svi slijediti tradicije i uvjerenja organizirane religije, učinci koje ovi objekti stvaraju ukazuju na novu vrstu arhitekture koja može biti relevantna i čak bitna u našem sadašnjem svijetu.

m-Kvadrat