Kako je australski Melbourne postao jedan od najboljih gradova za život na svijetu i koje su najvažnije komponente urbanističkog planiranja, saznajemo kroz priču urbanista Roba Adamsa, zaslužnog za četrdesetogodišnju transformacija grada u savremeni centar koji poznajemo danas.

Intervju pripremio i vodio Alen Pučar

Biografija: Profesor Rob Adams višestruko je nagrađivani arhitekt i urbanist, a trenutačno vrši dužnost direktora prakse za urbanističko projektiranje i arhitekturu u Melbourneu, Adams Urban. Prije osnivanja prakse, Rob je bio voditelj Odjela za projektiranje grada i projekte u Gradu Melbourneu, gdje je, nakon što je učestvovao u izradi strateškog plana, ostao provoditi ga, igrajući glavnu ulogu u transformaciji središta Melbournea. Timovi koje je predvodio osvojili su preko 160 međunarodnih, državnih i lokalnih priznanja. Adams je predstavljao Australiju na Vijeću za budućnost gradova Svjetskog ekonomskog foruma od 2008. do 2022. i tražen je kao stručnjak za gradove na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Doživotni je član Australskog instituta arhitekata i počasni član Australskog instituta za planiranje.

Intervju je proveden u saradnji s Oris Kućom arhitekture u sklopu manifestacije Days of Oris 24.

ALEN: Bili ste voditelj Odjela za projektiranje grada i projekte u Gradu Melbourneu gdje ste kao koautor sudjelovali u izradi strateškog plana 1985. godine. Koje su bile ključne točke vaše vizije za razvoj Melbournea?

ROB: Početkom 1980-ih središnji grad je prolazio kroz razdoblje sporog  opadanja budući da je služio uglavnom kao uredska poslovna četvrt. Ljudi su dolazili u grad u osam ujutro i odlazili u pet popodne. Veliki dio maloprodaje preselio se u predgrađa, gdje su bili veliki trgovački centri, a nitko nije živio u središnjem gradu. Noću je bilo vrlo tiho, kao i vikendom. Također, rušili su mnoge stare zgrade i gradili nove tornjeve. U tom razdoblju mnogi ljudi koji su voljeli grad počeli su brinuti kakva je njegova budućnost.

Polazište od kojeg smo morali krenuti bila je činjenica da grad nema novca, pa nismo mogli raditi velike projekte. Osnova strategije je bila odgovoriti na pitanje: što je to što ljudi vole u gradu? Umjesto da promatramo druge gradove, istražili smo karakteristike našeg grada – imali smo prekrasne parkove, dobru cestovnu mrežu s velikim ulicama, uličicama i arkadama, pa smo mogli poboljšati pješačke zone. Imali smo dobar sustav javnog prijevoza. Sačuvali smo tramvaje i postojala je kvalitetna mreža vlakova koja je išla od centra do udaljenosti od 16 kilometara. Imali smo rijeke, ali bile su tretirane poput odvodnih kanala, pa smo ih odlučili učiniti dijelom javnog prostora. Strategijom je bilo predviđeno kako planirati elemente grada i polako, kroz sve što ćemo raditi sljedećih 10 ili 20, a ispalo je 40 godina, kako ih učiniti boljima? To je bila vizija – željeli smo središnju poslovnu četvrt pretvoriti u središnju četvrt aktivnosti. To je mjesto gdje bi se ljudi željeli vratiti, odlaziti u restorane, živjeti i koristiti za više od pukog dolaska na posao.

ALEN: Ostali ste na čelu tima koji je bio zadužen za provedbu ovog plana kroz više od tri desetljeća, igrajući ključnu ulogu u transformaciji središta grada. Koji su bili najveći izazovi u toj fazi?

ROB: Nakon što smo izradili i objavili plan, pitali su me bih li htio ostati pomoći u njegovoj realizaciji. Rekao sam da postoje dvije stvari koje trebamo učiniti. Prvo, morali smo promijeniti pristup upravljanju, jer možete imati plan, ali ako ga ljudi ne prate i nastave raditi ono što su radili posljednjih 10-20 godina, tada će plan biti beskoristan. Osmislili smo način kako to učiniti, a to je bilo formiranjem odbora koji radi provjeru usklađenosti novih prijedloga s planom. Moj tim od pet ljudi pomogao je u tome.

Druga stvar koju smo trebali napraviti je organiziranje ureda za planiranje unutar gradske uprave koji će osigurati da ono što je projektirano bude u skladu s planom, ali koji također izrađuje projekte za postupnu provedbu plana. Pristali su na te dvije stvari, a  naš tim se polako povećao s pet ljudi na 89 ljudi, uključujući pejzažne arhitekte, industrijske dizajnere, arhitekte, projektne menadžere. Tako smo projektirali i realizirali neke od tih projekata, što je bilo izrazito važno.

ALEN: Je li Melbourne danas grad kakav ste zamislili 1985. godine?

ROB: Na neki način, jest. Sada imamo populaciju koja živi u središtu grada. Imali smo 685 stambenih jedinica u središnjem gradu, a sada ih imamo 65.000, a zbog toga je došlo i do razvoja kvalitetnijih pratećih sadržaja. No lokalna vlada nema moć nad planiranjem, već je to u nadležnosti državne vlade. Oni su počeli dopuštati gradnju vrlo visokih tornjeva i prekinuli su kontrolu nad izgrađenim formama. Prije su zgrade koje su prelazile određenu visinu morale biti uvučene u višim etažama, što je značilo da mala zemljišta nisu bila pogodno mjesto za gradnju visokih zgrada. U jednom trenutku je tadašnji ministar donio odluku o ukidanju tog pravila i odjednom se moglo graditi visoke zgrade bez uvlačenja. Tako je svako zemljište postalo pogodno mjesto za gradnju visokih zgrada, a time smo izgubili dio karaktera grada. To se događalo oko 10 godina, a onda su shvatili štetu i ponovno uveli prethodno ograničenje. Kada danas promatram grad, mislim da je bolji nego što je bio, ali mogao je biti još bolji da su se bez prekida držali izvornih namjera.

ALEN: Koliko su važni kontinuitet i prilagodljivost u urbanističkom planiranju?

ROB: Oni su najvažniji dio planiranja. Naši se gradovi stalno mijenjaju. Mnogi gradovi nisu imali automobile kada su prvi put planirani, a sada ih imaju. Kako se prilagoditi novoj stvarnosti automobila koji dominiraju gradom? I kako polako vratiti grad ljudima? U vidu klimatskih promjena, naši gradovi postaju topliji zbog načina na koji su planirani. Postaju topliji nego ruralna područja. Kako prilagoditi grad da bude hladniji ljeti? Sadnjom drveća i urbanih šuma, kako bi temperatura postala ugodnija za ljude koji tamo žive. Neprestano prolazimo proces prilagodbe i mislim da je to dobro. Moramo razumjeti kako će izgledati budućnost.

Nadalje, mogu vam navesti deset različitih načina kako unaprijediti promet u gradu. Jedan od njih podrazumijeva da tamo gdje voze tramvaji nema automobila. To znači da će biti više zastoja, a  možda će upravo zato više ljudi početi koristiti tramvaje umjesto automobila. Ali to je samo jedno rješenje. Mogli bismo primijeniti i londonsko rješenje, gdje se naplaćuje ulazak u središnji grad, radi čega ljudi počnu dijeliti automobile i koristiti javni prijevoz. Zatim, mogli bismo preoblikovati samu ulicu tako da oduzmemo prostor automobilima, što opet potiče ljude da koriste javni prijevoz. Dakle, postoje mnoge metode koje možete koristiti za postupnu promjenu grada, a na taj način smo ih primjenjivali u Melbourneu. Polako, tijekom 40 godina, smo ih koristili kako bismo promijenili razvoj grada u planiranom smjeru.

ALEN: Nadovezujući se na temu prometa i širenje gradova u smislu povećanja udaljenosti između središnjeg grada i predgrađa, na koji način bismo se trebali suočiti s ovom rasprostranjenom pojavom?

ROB: Svaki put kada nastane pritisak za novim stanovima, mnogi gradovi, uključujući Melbourne, smjeste tu gradnju na periferiju. To je najgore mjesto za izgradnju stanova jer je vrlo daleko od mjesta gdje ljudi žele biti zbog svog posla, rekreacije, a pritom morate izgraditi novu infrastrukturu, što je vrlo skupo, a gradovi najčešće nemaju tih sredstava. Vjerujem da je rješenje nude lokacije za gradnju u blizini postojeće infrastrukture gdje su tramvaji i željezničke stanice te uz glavne ceste. Dakle, gradimo stanove gdje će ljudi imati lak pristup javnom prijevozu. Na taj način ne samo da ćete učiniti lakšim život ljudima koji tamo žive, učinit ćete im život jeftinijim, a grad će uštedjeti jer ne morate graditi novu infrastrukturu. U Melbourneu smo pokazali da biste koristeći sedam i pol posto zemljišta mogli udvostručiti broj stanovnika i pritom graditi najviše osam katova. Uštedjeli biste 550 milijardi dolara na infrastrukturi udvostručenjem grada na taj način, jer niste gradili novu infrastrukturu, već ste samo bolje koristili ono što već imate.

ALEN: Kako vidite budućnost gradova? Koje će biti najveće razlike u odnosu na današnje stanje?

ROB: Mislim da će najveće razlike nastati kada gradovi prepoznaju svoj identitet. Ako planiramo gradove sukladno njihovu kontekstu, klimi i kulturi, svi će postati jedinstveni. Trenutno prolazimo kroz razdoblje u kojem gradovi postaju sve sličniji jedan drugom zbog međunarodnog arhitektonskog stila. Ipak, kroz potrebu za prilagodbom, mislim da će gradovi postajati sve više “svoji”. Vjerujem da će kroz potrebu za prilagodbom, kroz klimatske i financijske izazove, gradovi postajati više jedinstveni i različiti jedan od dugog. Što bi moglo stvoriti drugi problem, jer će to potaknuti više turizma, a ponekad je previše turizma također nešto čime je teško upravljati. Gradovi poput Barcelone već pate od toga, no vrlo sam optimističan u vidu budućnosti gradova. Samo moramo biti mudri u tome kako se krećemo prema budućnosti, imajući na umu da tehnologija neće riješiti sve naše probleme. Stvari koje činimo svakodnevno moramo činiti na mudar način.