Velikim lukom premošten je morski Tihi kanal, a malim lukom Burni kanal. Raspon velikog luka iznosi 390 m i najduži je luk izgrađen od armirano – betonske konstrukcije na svijetu, u to vrijeme. Stabilnom, i domišljatom konstrukcijom  projektant je uspio lukom raspona 390 m premostiti morski kaanal od 420 m.

19 jula 1980 godine u slavljeničkom defileu most koji spaja otok Krk sa kopnom, prešlo je 25 000 ljudi, u znak otvorenja, tadašnjeg najvećeg armiranobetonskog luka na svijetu.

Gradnja je trajala četiri godine. Podaci o mostu mogli su se tada naći u svim svjetskim časopisima, most su posjetili poznati  profesori, direktor građevinskog instituta u Tokiju i profesor na tamošnjem tehničkom fakultetu Tetsmo Kawanura, direktor akademije iz Stockolma Morgens Lorensen i mnogi drugi. Sminljeno je i mnogo dokumentarnih filmova tijekom i nakon završetka radova.

Od samog početka znalo se da se ovdje ne mogu koristiti već poznati postupci. Ispočetka je vladala velika nevjerica za tako velike lukove, koji su se mogli izvesti samo iz prednapregnutog armiranog betona. Konzolni način izvedbe zadavao je brige izvođačima, a temeljenje 18 metara pod morem predstavljalo je poseban problem.

Ukupna je dužina objekta 1.429,50 metara, širina 11,40 m (kolnika 7,50 m, pješačke staze 2 x 1,30 m, i zaštitnog pojasa od 2 x 0,65 m).  Rasonska konstrukcija sastoji se od dva luka, Velikog i Malog. Velikim lukom premošten je morski tjesnac Tihi kanal, a malim lukom Burni kanal. Raspon velikog luka iznosi 390 m i najduži je luk izgrađen od armirano – betonske konstrukcije na svijetu. Stabilnom, i domišljatom konstrukcijom  projektant je uspio lukom raspona 390 m premostiti morski tjesnac od 420 m. Temeljenje velikog luka je izvođeno na dubini od 19 m. Taj dulji luk pruža se između kopna i otočića Sv. Marko. Kraći luk pruža se između Sv. Marka i obale otoka Krka, a raspon manjeg luka je 244 metra te je pripadao lučnim betonskim mostovima najvećih raspona. U vrijeme kad je izgrađen, bio je na šestom mjestu u svijetu prema rasponu luka. Krčki most kada je izgrađen postao je most s najvećim betonskim lukom u svijetu – luk od kopna do Svetog marka bio je dug 390 metara i za 85 metara nadmašio je most Gladesville preko rijeke Parramatte kod Sydneya u Australiji.

Gradile su ga firme Mostogradnja i Hidroelektra prema projektu beogradskog inženjera Ilije Stojadinovića rodom iz Otočca u Lici. Kinezi su 1995. izgradili most Wanxian preko rijeke Jangce s lukom od 420 metara, no međutiim, mnogi stručnjaci kažu da Krčki most, još uvijek najveći most takvog raspona, rađen takvim tehnikama, ako uzmemo u obzir napredovanje u gradnji.

Izvedba poprečnog presjeka luka podijeljena je u dvije faze. Prvo je konzolnim postupkom izveden središnji sanduk u cijeloj duljini luka, a nakon uključivanja hidrauličnih preša u tjemenu luka izvođeni su bočni sanduci. Tim je načinom postignuto da je konzolnim sistemom  trebalo preuzeti znatno manje težine luka, a nakon izvedbe središnjeg sanduka on je služio kao nosač skele i oplate za betoniranje bočnih sanduka. Sidrene zatege (gornji pojas rešetke) vezane su za jedan relativno mali betonski blok .Iskorišteno je stjenovito tlo u koje su ugrađeni prednapregnuti kablovi  koji su držali betonski blok. Tim je načinom stijenska masa uključena u nosivi dio sistema.  Zajednička osobina obaju lukova je nepromjenjivost vanjskih dimenzija po čitavoj duljini i izrada od montažnih dijelova (60% poprečnog presjeka luka većeg raspona i 86% luka manjeg raspona je sklopljeno od montažnih dijelova). Izvedba lukova započela je izvedbom srednjeg dijela (komore) sanduka, od montažnih dijelova ploče i rebara. Međusobni spojevi izvedeni su preklapanjem armature u obliku omče, uz dodatak 17 Lučni mostovi uzdužnih šipki. Na taj način formirani su elementi dugi po 5 m, koji su kabelima ovješeni o prethodno izveden stalni stup. Nakon izvedbe narednog nadlučnog stupa, čitav odsječak između stupova pridržan je u rešetkastim sistemom  pa su kabeli pojedinih odsječaka mogli biti demontirani. Montažni elementi unutarnje komore imaju debljinu od samo 15 cm.Kada se spomene Krčki most, mnogi stručnjaci, pa i nestručnjaci, sjete se njegova graditelja Stanka Šrama, bez sumnje najplodnijeg i na ovim prostorima najboljeg i s pravom najpoznatijeg voditelja gradnje mostova. Nakon izvedbe brojnih mostova (više od 30) mostograditeljski posao završio je na najbolji mogući način – vođenjem izvedbe mosta s rekordnim svjetskim rasponom betonskog luka. Svoju bogatu profesionalnu karijeru završio je kao redoviti sveučilišni profesor koji je mogao podučavati studente na svojim ostvarenjima u mostograditeljstvu.

Definitivno možemo reći da je ovo graditeljsko mega uspjeće, posebice ako pogledamo i klimatske uslovime u kojima se most godinama nalazi. U određenim trenutcima bio je na „ napadu“ vjetra brzine 220 km/h.

Na cijeloj armiranobetonskoj konstrukciji se kontinuirano provodi monitoring i održavanje. Stalni nadzori i kontrole su jako važni, jer je bitno imati kontinuitet održavanja mosta. Ukoliko se kontinuitet kod održavanja  mosta zaboravi, sve je kasnije još skuplje i teže za popraviti.  Odmah nakon završetka mosta započela su geodetska mjerenja i do 1990. nisu primijećene nikakve značajnije deformacije. Uobičajene dugotrajne deformacije (puzanje) betona imale su za posljedicu radove na rektifikaciji (podizanju) lukova, kako bi lukovi ponovno dobili projektiranu geometriju. Radovi na rektifikaciji lukova na velikom su se luku obavljali u dva navrata, a na malom luku samo jednom. Radovi na rektifikaciji lukova obavljeni su tijekom 1981. godine. Iste je godine (1981.), stručnjaci tadašnjeg Građevinskog instituta u dva navrata pregledavao stanje armiranobetonske konstrukcije. Tom su prilikom na određenim mjestima konstatirane izvedbene pogrješke kao što su: segregacija betona, rupe, zračne pore, mjestimično vidljiva armatura, nezaštićene glave kabela, pukotine, slabo obrađene radne reške. Predložen je i plan redovitog promatranja mosta, izrađen je program pojačanog održavanja, koji je sadržavao i prijedlog sanacije vidljivih grešaka.

Na temelju ocjene stanja stupova 1994. u IGH-u (dr. sc. Jovo Beslać) načinjen je “Projekt sanacije i zaštite stupova nadlučne konstrukcije malog luka Krčkog mosta”. Navedenim projektom traži se “pažljivo mehanički odstraniti beton napukao ili odvojen korozijom armature”. Tek je 1998. tadašnja Hrvatska uprava za ceste uspjela realizirati javni poziv i izabrati izvoditelja, koji je pružao realna osiguranja da traženi posao može kvalitetno obaviti.  Nakon toga obavljeno je više sanacija, i ekspertiza za stabilnost mosta.

Na kraju možemo samo reći da agresivna sredina je najveći izazov u trajnosti ovog mosta, ali i da možemo biti sretni što smo svjedoci trajnosti, ovog neprevaziđenog građevinskog podhvata, koji će se generacijama izučavati na svjetskim i domaćim univerzitetima.